Rekli su mu: Ići ćeš u specijalnu školu gdje ti je i mjesto!

Priča o školovanju E.B., trinaestogodišnjaka iz Mostara, primjer je borbe jednog djeteta protiv sistema. Trenutno, nažalost, vodi sistem.

-Moje dijete je uništeno, ali šta će biti sa ostalom djecom - pita Tidža Brkan, dječakova majka.

E. je javnosti nakratko postao zanimljiv kada je u martu 2011. godine Kantonalni sud u Mostaru potvrdio presudu Općinskog suda u Mostaru kojom je Ministarstvo obrazovanja, nauke i sporta HNK na čelu sa ministrom Esadom Dželilovićem proglašeno krivim za diskriminaciju. Porodicu je zastupalo udruženje Vaša prava. Bila je to prva presuda za diskriminaciju, nakon čega su razna udruženja a i ombudsman odahnuli i kazali kako je do pravde teško ali ipak moguće doći. Ministarstvo mu je bilo dužno osigurati asistenta u nastavi i poduzeti sve mjere kako bi se dijete vratilo u redovan sistem školovanja:

-Nalaže se tuženom da preduzme neophodne i zakonom predviđene korake i radnje s ciljem da se prestane sa daljnjim kršenjem prava tužitelja na jednako postupanje u obrazovanju, te da mu se omogući daljnje školovanje po posebnom nastavnom programu prilagođenom njegovim individualnim potrebama uz osiguranje podrške posebnog stručnog tima i učešće asistenta koji će biti prisutan za vrijeme redovne nastave sve dok traju posebne obrazovne potrebe tužitelja, a sve u roku 30 dana – stoji u presudi.

No E. ne samo da ne ide u školu već je u ovom trenutku od nje dalje nego što je ikada i bio. O povratku u školu ne želi razgovarati, ni sa najbližima a ni sa stručnjacima, a kako je teži srčani bolesnik svaki pomen na povratak u klupe ili pokušaj učenja kod kuće, kod njega izazivaju zdravstvene probleme. Za sve je, tvrde njegovi roditelji, a potvrđuje presuda, kriva škola, Pedagoški zavod u Mostaru i Ministarstvo obrazovanja.

U školi su pobacali papire Centra Vladimir Nazor

Šta će se dalje događati, Tidža ne može ni pretpostaviti. Iako je asistent sada osiguran, dječak psihički nije u stanju pohađati nastavu – sve što se događalo, kaže majka, u potpunosti ga je slomilo:

- Imao je mnogo trauma u toj školi. Sjećam se da sam jednom došla po njega i sva djeca izlaze iz razreda a njega nema. Tada je bio drugi razred, došli su i bez mog znanja i pristanka odveli ga kod direktora u kabinet na procjenu. Bio je prestravljen. Drugi put, učiteljica je tvrdila kako joj je opsovao mater. Sjećam se da sam došla po njega, čučnula i obuvam ga a direktor škole se dere na njega: Nećeš ti nikome ovdje psovat mater, ići ćeš u specijalnu školu gdje ti je i mjesto!

Dječak je rođen sa srčanom manom – dijagnoza je koarktacija aorte sa hipertrofijom lijeve srčane šupljine. Tokom prvih godina školovanja u OŠ Vrapčići u Mostaru prolazio je, što je potvrdio sud ali i psiholog, različite oblike maltretiranja:

-Prema raspoloživim podacima u konkretnom slučaju i na osnovu ranijih nalaza zaključuje se da je inkluzija u slučaju ovog djeteta išla potpuno obrnutim procesom od načina naučno dokazanog pristupa i postupanja prema djeci sa teškoćama u razvoju i učenju. Uporno se dokazivalo šta on ne može a ne stimulisalo šta može... Posljedice zbog psihološkog i pedagoški neadekvatnog pristupa u školi i okruženju na ličnost dječaka su teške i mjerljive jer su neke veoma vidljive a neke će se tek pojavljivati i uočavati u toku njegovog daljnjeg rasta, razvoja i života – stoji u nalazu Vojke Komjenović, pedagoga psihologa.

Iako je mogao pohađati redovnu nastavu uz prisustvo asistenta, osoblje škole činilo je sve da ga premjesti u školu za djecu sa posebnim potrebama, na šta roditelji nisu pristali. I opservacija rađena u Centru Vladimir Nazor u Sarajevu potvrdila je kako dječak može pohađati redovnu nastavu. Preporuka stručnjaka je da pohađa najbližu redovnu školu:

-Mora mu se omogućiti mir i topla emocionalna atmosfera podrške u školi jer će mu to podići samopouzdanje i energiju da izdrži novi operativni zahvat – prijedlog je Centra.

Ono što je E. dobio u školi daleko je od svega predloženog:

-U školi nisu željeli da rade sa njim onako kako je trebalo. Sjećam se da je znao dolaziti kući plačući jer bi ga učiteljica odgurnula od sebe kad je tražio njenu pomoć, druga djeca su mu se rugala, a znali su ga i udarati. Jedanput, nakon fizičkog incidenta, nije želio 15-20 dana ići u školu. U prvom razredu mu nisu dali šansu, nisu željeli ni da pokušaju, odmah su tražili opservaciju, nisu znali kako da rade s njim. Kada smo otišli u Vladimir Nazor i donijeli njihove nalaze, sve te papire u školi su pobacali. Prijavljivala sam sve i Pedagoškom zavodu i Ministarstvu ali nije bilo rezultata. Nisam više imala načina da zaštitim svoje dijete.

Federalno ministarstvo obrazovanja je upućivalo dopise školi ali i kantonalnom ministarstvu, tvrdi Tidža, u kojima je ukazivalo na neodgovarajući odnos prema djetetu:

-Ali nikada efekta nije bilo. Ljudi koji su zlostavljali moje dijete i dalje rade tu gdje rade, niko nije kažnjen. Učiteljica koja ga je zlostavljala bila je na ugovoru a kada je donesena presuda, valjda kao nagradu, šta li, primljena je u stalni radni odnos – ogorčena je Tidža.

Bojim se onoga što dolazi

Jedno vrijeme dječak je imao asistenticu u nastavi i u tom periodu značajano je napredovao:

-Sjećam se da mi je tada rekao nakon sedam dana – Mama, ne moraš više ići sa mnom, mene moja Sanela (asistentica, op.aut.) štiti. Nakon nekoliko mjeseci Sanelu su povukli jer nije imala stalni ugovor. Kada sam mu to rekla izgubio je povjerenje u mene, nije više želio ni s kim da razgovara ni da ide u školu. Bojim se i ovoga što sada vidim a kamoli posljedica koje dolaze.

Kada je presuda donesena, s obzirom da je dječak uzrastom dorastao za sedmi razred osnovne škole, a završio je tri, roditeljima su predlagali da polaže razliku i krene u sedmi razred:

- Što je, naravno, nemoguće, jer on ne može sada položiti nešto što ne zna, nastavu koju nije pohađao. U presudi također jasno stoji da se ima izvršiti u roku od 30 dana a nama je socijalna radnica prvi put na vrata došla nakon tri mjeseca. Vratila sam je s vrata jer ga nisam htjela izlagati novim traumama, već je bio i psihički i fizički uništen.

E. čeka još jedna operacija. Ukoliko se previše ne umara fizički je dobro. O školi ne govori i kada ga neko na ulici upita zašto ne ide u školu, više ne razgovara s njim, kaže Tidža:

-Nekad se pitam jesam li sama kriva što je takav – pitam se jesam li mu previše ugađala – ali valjda je svaka majka takva. Čekala sam ga pet godina, jer sam prvo dijete izgubila u petom mjesecu dok sam kao kuharica radila na isturenoj liniji u Armiji. Svaki dan sam gledala smrt, kao i mnogi. A onda kad se rodio - goji ga u ljubavi i hrani ga u ljubavi a on će naučiti sam da leti. Tako sam mislila.

MIŠLJENJE PEDAGOGA: Posljedice će se tek pojavljivati

U nalazu koji je 1. septembra ove godine sačinila Vojka Komjenović, prof. pedagog-psiholog, između ostalog, stoji:

E., već duži vremenski period, ne ide redovno u školu. Nepravilan i nestimulativan pristup okruženja njegovim potrebama i mogućnostima, i na osnovu toga procesi u razvoju njegove ličnosti doveli su do takvog stanja. Napominjemo da je ranije išao u osnovnu školu u Vrapčićima, najbližu mjestu njegovog stanovanja. Ističemo da je procjena i stanje razvoja i ličnosti dječaka pri tim prvim dolascima bila znatno bolja. U periodu pohađanja prvog razreda znao je biti motiviran da sa roditeljima radi zadaću i po 1,5 sati, i duže, u šta smo se i lično uvjerili. Procjene intelektualnog funkcionisanja dječaka i rezultati koji su dobiveni na njegovom uzrastu od 7-8 godina pouzdano pokazuju granično smanjenje intelektualne sposobnosti. Indikatori i rizikofaktori za pogoršanje stanja ličnosti rano su uočeni i date su smjernice za postupanje. Tako je, kod dječaka, već u ranijim nalazima, evidentiran i separacioni strah kao i strahovi od škole (još kada je bio u I I II razredu).

Stanje nije uspješno prevaziđeno i dovelo je do potpune isključenosti dječaka iz škole. Prema raspoloživim podacima u konkretnom slučaju i na osnovu ranijih nalaza zaključuje se da je inkluzija u slučaju ovog djeteta išla potpuno obrnutim procesom od načina naučno dokazanog pristupa i postupanja prema djeci sa teškoćama u razvoju i učenju. Uporno se dokazivalo šta on ne može a ne stimulisalo šta može. To je potvrđeno i dobijenim sudskim procesom koji su pokrenuli roditelji dječaka i organizacije za prava djeteta.

Posljedice zbog psihološkog i pedagoški neadekvatnog pristupa u školi i okruženju na ličnost dječaka su teške i mjerljive jer su neke veoma vidljive a neke će se tek pojavljivati i uočavati u toku njegovog daljnjeg rasta, razvoja i života.

(Obilježila autorica teksta).

Liječnici, kardiolozi su predlagali roditeljima da se dijete sa takvim stanjem srca i krvnih žila stalno čuva jer se stalno ohrvava od bolesti. Istina, roditelji su taj savjet shvatili suviše doslovno pa su previše popuštali dječaku dok ih on nije počeo doslovno uslovljavati. Nisu dopuštali da se dječak u bilo čemu potrudi jer su se bojali za stanje njegovog srca, nisu mu dopuštali da išta radi, da se izlaže i najmanjem naporu, riziku, i to je imalo određeni negativan učinak.

(zurnal.info)