Kada je Mišo Kuzmanović rekao prijatelju da želi napraviti pravu pravcatu formulu i pitao ga hoće li mu u tome pomoći, ovaj se nasmijao i spustio slušalicu. Njegovoj ideji podsmjehivala se većina ljudi, pa sada uživa u zadivljenim pogledima kada se kroz Prnjavor proveze crvenom replikom Ferrarijevog bolida. Mišin Faraon, istina, ne može dostići brzine primjerka po kojem je pravljen i nema niti približne karakteristike ali ima rikverc i zvučnike a može preći i preko ležećeg policajca.
Svojim rukama i mašinama iz vlastite radionice godinu dana je sklapao svoj dječački san. - Mislim da sam samo čučeći na koljenima proveo više od hiljadu sati - kaže Mišo za kojeg ne postoje stvari koje se ne mogu uraditi, tek one u kojima se uči na greškama i istražuje.
Nije se libio sa formulom otići na more gdje je postao prava medijske zvijezda i dobio nadimak Schumacher od Bosne.
Leptir koji priča
Neobičnu ideju da napravi formulu dobio je još u djetinjstvu. Tačno se sjeća trenutka kada je u Beogradu na trkama formule sebi rekao da će jednog dana sam napraviti takav bolid. - Bilo je jako hladno ali kada su oni prošli pored mene ja sam dostigao temperaturu vrenja. Ta rezonansa zvuka me stresla i ja sam rekao da to moram napraviti – prisjeća se Mišo i dalje objašnjava svoj tadašnji osjećaj: To je kao kada vidiš lijepu ženu i kažeš to je moja žena za cijeli život. Tada je imao još jednu životnu želju: da bude mašinovođa lokomotive. - Ja sam odrastao u Kulašinom gdje non stop ide voz. Gledao sam ga i mislio, joj da mi je voziti voz. Išao sam i u školu za mašinovođe u Sarajevu i pet godina ih vozio ali sam vidio da je to uzak posao, nema širenja ni napredovanja. Možeš samo voziti, ne možeš se dokazivati dalje – objašnjava Mišo.
Svoje iskustvo i znanje na kraju je odlučio iskoristiti u vlastitoj firmi za proizvodnju kovanih ograda Faraon. Njegova kancelarija puna je ručnih radova od željeza; luster, držač za flaše, sto a sam je pravio i neke od mašina u radionicama. - To radim kada sam slobodan. Radio sam jednu ogradu za Austriju i gospođa me zamolila da napravim leptira sa rasponom krila od 70cm. Trebalo mi je dva dana da ga napravim. On priča kada gledaš u njega. Tu se odmaram i to mogu raditi samo kada nema nikoga pored mene. Ovo nije prvi Mišin automobilski ručni rad: već je ranije napravio jednog trotočkaša od stare porodične bube. Drugu je restaurirao i poklonio supruzi. Sa tim iskustvom i potrebnim alatom Mišo je napokon bio spreman napraviti auto po uzoru na najbrži cirkus na svijetu. - Kupio sam malu formulu, igračku, čisto da ne proletim totalno – kaže Mišo kome se tehnički problem pojavio prije nego je zavario prvi dio. Supruga je tražila da napravi dva sjedišta kako bi se i ona mogla voziti sa njim. To je značilo da će formula biti duža od onih iz Formule 1. - Ništa nisam radio površno. U tančine sam išao sa tim stvarima. U hodu sam učio. Ne možeš sve znati.
Zbog toga je zvao prijatelje električare, mehaničare i lakirere da mu pomognu. - Nazvao sam prijatelja Dragana, električara, godinu prije nego što sam počeo sa radom i rekao da hoću da pravim formulu. On mi kaže hajde Mišo bježi i spusti slušalicu. Nazovem ga nakon nekoliko mjeseci i opet ga pitam. Kaže on meni jel te to još nije prošlo? Po vlastitom priznanju Mišo je najviše vremena proveo u razmišljanju i maštanju. Radio je sporo ali nije ni slutio da će mu trebati cijela godina da sastavi Faraona. - Kad sam počeo da je pravim smotao sam samo cijev kljuna i pet sati gledao u to, crtao pozicije. U ponedjeljak ujutro dolaze momci da rade i smiju se, kažu šta je ovo? Ja im kažem: pa to će biti formula – objašnjava Mišo i dodaje da ručno pravljenje jednog auta zahtijeva više psihičkog nego fizičkog napora: Ljudi misle kad nešto odeš praviti da je to ko lopatom, samo utovaraj. U mašti možeš puno stvari da riješiš. Dođem ujutro i vidim da ne valja ono što sam sinoć pravio i ja to sam odsječem i bacim.
U svom kreativnom zanosu često je zaboravljao koliko je sati a prisjeća se jedne prilike kada je zanemario i hladnoću. - Stavljam cic, letva volana je izvučena, gledam, mjerim i planiram. Ja sam zaspao u tom maštanju oko volana. Minus deset je napolju. Probudio se nakon dva sata, smrznut, nisam mogao ustati. Prvi dijelovi koji su postavljeni na formulu bile su gume kupljene u Zemunu i plaćene 1.500 eura. Ostale je dijelove uglavnom nabavljao u Banjoj Luci i okolici a ono što nije mogao pronaći je poručivao sa interneta. - Koliko je uzaludnih odlazaka bilo u Banju Luku, recimo samo za avionske vezove. Nađem jedan, za drugi nemam pravu boju – kaže Mišo i ne skida pogled sa formule parkirane ispred njegove kancelarije. Nije je do naše posjete, kaže, vozio više od mjesec dana jer neće da mu dosadi ali ne prođe niti dan da joj ne posveti barem malo svog vremena. - Svako jutro otvorim garažu i pogledam je. Kažem joj dobro jutro. Tako živim – objašnjava Mišo i o formuli često priča kao o nekoj ženi: Ona je tako lijepa u zavoju.
Ovaj bolid sa Wolkwagenovim motorom od 115 konja baš i nije za gradsku vožnju jer je nizak i brzo se zagrijava iako ima vodeno hlađenje, objašnjava nam Mišo. - Ti motori traže jak vjetar – kaže on. Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila jer se, kako kaže, nakupilo, iako je mogla biti lakša; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije.
Doživljaj koji pruža možda jeste nešto drugačiji od bolida sa trkaćih staza ali je i dalje jedinstven u što smo se uvjerili vozeći se sa Mišom kroz Prnjavor. Vjetar je i pri manjim brzinama jak kao da se vozite ne motoru. To što iz suprotnog pravca ide automobil nije nikakav problem za preticanje ovom neobičnom vozilu, jer to može uraditi daleko većom brzinom od prosječnih auta. Sasvim suprotno očekivanjima rupe na cesti prolazi prilično udobno jer ima smekšani ovjes. Najveće uzbuđenje pruža u krivinama u koje ulazi pri tolikoj brzini da nam se, naviknute na sposobnosti običnih automobila, činilo da ćemo sklizati na suprotnu traku i završiti pored ceste. Izgled i zvuk koji stvara pobrinuli su se za poglede prolaznika i teško da je u Prnjavoru toga dana neko propustio okrenuti se za nama pa je ovo vjerovatno idealno vozilo za one kojima je to bitno. Mišu u gradu očito svi poznaju pa je njegova vožnja ličila na počasni krug.
Kaže da ne voli velike brzine, veće od 200 kilometara na sat!? Zvuk motora i ubrzavanje su ono što mu je bitno ali priznaje da je pogriješio sa izborom motora. - Trebao sam staviti jači motor i vizir jer zbog vjetra ne mogu da vozim najvećom brzinom koju ona može postići.
Ljepotice na zadnjem sjedištu
Prave avanture na četiri točka su počele kada je registrirao formulu i počeo je koristiti umjesto svog auta. Nijedna granica, naplatna kućica ili odlazak u kafić ne mogu proći nezapaženo. - Na naplatnoj kućici u Lučkom radnik me pitao mogu li stati da slika formulu. Kaže, ja radim ovdje 26 godina i nisam vidio ništa slično. Odmah se prekrižio. Na granici me zaustavljaju policajci i slikaju bolid. Policajci se prvo iznenade pa onda gledaju kada ja prođem. To je doživljaj kada me zaustavi policija. Žene mi šalju poljupce, pitaju jel slobodno zadnje mjesto. Na autoputu voze pored mene pa me slikaju. Stvarno su to doživljaji – samozadovoljno objašnjava Mišo i kaže da pretjerani interes može postati i naporan: Pošto nema vrata svi misle da mogu slobodno sjesti. Neka riba mi je na moru sjela u kostimu i unijela pijeska. Kažem joj: Bejbi, hajde ovo očisti sada...
Poseban tretman ima na automoto skupovima. Za njega se, i kada dođe nenajavljen, uvijek obezbijedi poseban prostor, rijetko plati kartu, još rjeđe piće i hranu jer ga svi žele počastiti. - Postigao sam efekat. U mom poslu nema veze koliko je stručnih majstora u branši. Ja kada sa ovim odem na tender posao je moj. Ja nikada nisam rekao nekome da nešto ne zna uraditi, ja sam se trudio eksponirati svojim radom. Reći će, ako je ovo znao napraviti ne može biti da ne zna napraviti ono što meni treba.
Iako je formulu pravio za vlastito uživanje i nije razmišljao o zaradi, poslovne prilike koje se ukazuju zbog sve veće popularnosti njegovog četverotočkaša nisu za odbaciti. - Prijatelj mi je rekao, kada sam se vratio iz Poreča, da si samo naplaćivao krug po stotinu kuna mogao si za jedno ljeto zaraditi kuću. Već je dobio i nekoliko ponuda da proda formulu a najveća od njih je bila 60.000 eura. Kaže da ga ona nije koštala ni približno toliko i da bi praveći formule mogao napraviti izvrstan biznis, ali je on ipak želi ljubomorno sačuvati samo za sebe. - Ja za pet godina zaradim sa njom te pare, a ostane mi i formula. Ovo je jaka reklama moje firme. Imam ponuda za svadbe i promocije.
Daleko od toga da je gospodin Kuzmanović zajedljiv čovjek ali mu, kaže, zadovoljstvo predstavlja pokazati djelo svoje kreativnosti i upornosti skepticima koji su mu se smijali. Nije zaboravio radnika iz jedne radnje za auto dijelove koji je ismijavao njegov rad. - Kad sam napravio formulu odem do te radnje, parkiram 30 metara od njih, nešto sam tražio. Kad dečko koji je bio sa ovim što mi se smijao kaže: Jao vidi formula. Gleda me momak. Pitam ga sjećaš se šta sam tražio? Reci malom da sam napravio formulu.
Prijateljskih savjeta i pomoći je bilo i ona mu je puno značila ali mu je više energija davalo potcjenjivanje, objašnjava nam. - Ja uradim ono što kažem. Nisu bitne pare, duša... Kad neko dođe i ispriča se s tobom, to ti daje motivaciju.
U voznom parku Kuzmanovića su još i Peugeot porodični auto, džip Nissan petrol i mala panda. Zanimljivo je da i Mišina supruga ponekad vozi formulu.
Ideje za nove auto rukotvorine već ima na pretek. Prvo će sa sinom praviti skuter za snijeg i karting a nakon toga i novu formulu. - Hoću da popravim neke stvari. Sigurno ću staviti jači motor i nešto mijenjati. Ovu bih ostavio supruzi i djeci, da ne budu ljubomorni kad se idem vozati sa boljom. Formulom naravno, ne ženom – govori kroz smijeh i zagledan u parkiranu formulu kaže kako se i dalje čudi sam sebi: Nekad se pitam jesam li ja to napravio.
">Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije
Kada je Mišo Kuzmanović rekao prijatelju da želi napraviti pravu pravcatu formulu i pitao ga hoće li mu u tome pomoći, ovaj se nasmijao i spustio slušalicu. Njegovoj ideji podsmjehivala se većina ljudi, pa sada uživa u zadivljenim pogledima kada se kroz Prnjavor proveze crvenom replikom Ferrarijevog bolida. Mišin Faraon, istina, ne može dostići brzine primjerka po kojem je pravljen i nema niti približne karakteristike ali ima rikverc i zvučnike a može preći i preko ležećeg policajca.
Svojim rukama i mašinama iz vlastite radionice godinu dana je sklapao svoj dječački san. - Mislim da sam samo čučeći na koljenima proveo više od hiljadu sati - kaže Mišo za kojeg ne postoje stvari koje se ne mogu uraditi, tek one u kojima se uči na greškama i istražuje.
Nije se libio sa formulom otići na more gdje je postao prava medijske zvijezda i dobio nadimak Schumacher od Bosne.
Leptir koji priča
Neobičnu ideju da napravi formulu dobio je još u djetinjstvu. Tačno se sjeća trenutka kada je u Beogradu na trkama formule sebi rekao da će jednog dana sam napraviti takav bolid. - Bilo je jako hladno ali kada su oni prošli pored mene ja sam dostigao temperaturu vrenja. Ta rezonansa zvuka me stresla i ja sam rekao da to moram napraviti – prisjeća se Mišo i dalje objašnjava svoj tadašnji osjećaj: To je kao kada vidiš lijepu ženu i kažeš to je moja žena za cijeli život. Tada je imao još jednu životnu želju: da bude mašinovođa lokomotive. - Ja sam odrastao u Kulašinom gdje non stop ide voz. Gledao sam ga i mislio, joj da mi je voziti voz. Išao sam i u školu za mašinovođe u Sarajevu i pet godina ih vozio ali sam vidio da je to uzak posao, nema širenja ni napredovanja. Možeš samo voziti, ne možeš se dokazivati dalje – objašnjava Mišo.
Svoje iskustvo i znanje na kraju je odlučio iskoristiti u vlastitoj firmi za proizvodnju kovanih ograda Faraon. Njegova kancelarija puna je ručnih radova od željeza; luster, držač za flaše, sto a sam je pravio i neke od mašina u radionicama. - To radim kada sam slobodan. Radio sam jednu ogradu za Austriju i gospođa me zamolila da napravim leptira sa rasponom krila od 70cm. Trebalo mi je dva dana da ga napravim. On priča kada gledaš u njega. Tu se odmaram i to mogu raditi samo kada nema nikoga pored mene. Ovo nije prvi Mišin automobilski ručni rad: već je ranije napravio jednog trotočkaša od stare porodične bube. Drugu je restaurirao i poklonio supruzi. Sa tim iskustvom i potrebnim alatom Mišo je napokon bio spreman napraviti auto po uzoru na najbrži cirkus na svijetu. - Kupio sam malu formulu, igračku, čisto da ne proletim totalno – kaže Mišo kome se tehnički problem pojavio prije nego je zavario prvi dio. Supruga je tražila da napravi dva sjedišta kako bi se i ona mogla voziti sa njim. To je značilo da će formula biti duža od onih iz Formule 1. - Ništa nisam radio površno. U tančine sam išao sa tim stvarima. U hodu sam učio. Ne možeš sve znati.
Zbog toga je zvao prijatelje električare, mehaničare i lakirere da mu pomognu. - Nazvao sam prijatelja Dragana, električara, godinu prije nego što sam počeo sa radom i rekao da hoću da pravim formulu. On mi kaže hajde Mišo bježi i spusti slušalicu. Nazovem ga nakon nekoliko mjeseci i opet ga pitam. Kaže on meni jel te to još nije prošlo? Po vlastitom priznanju Mišo je najviše vremena proveo u razmišljanju i maštanju. Radio je sporo ali nije ni slutio da će mu trebati cijela godina da sastavi Faraona. - Kad sam počeo da je pravim smotao sam samo cijev kljuna i pet sati gledao u to, crtao pozicije. U ponedjeljak ujutro dolaze momci da rade i smiju se, kažu šta je ovo? Ja im kažem: pa to će biti formula – objašnjava Mišo i dodaje da ručno pravljenje jednog auta zahtijeva više psihičkog nego fizičkog napora: Ljudi misle kad nešto odeš praviti da je to k'o lopatom, samo utovaraj. U mašti možeš puno stvari da riješiš. Dođem ujutro i vidim da ne valja ono što sam sinoć pravio i ja to sam odsječem i bacim.
U svom kreativnom zanosu često je zaboravljao koliko je sati a prisjeća se jedne prilike kada je zanemario i hladnoću. - Stavljam cic, letva volana je izvučena, gledam, mjerim i planiram. Ja sam zaspao u tom maštanju oko volana. Minus deset je napolju. Probudio se nakon dva sata, smrznut, nisam mogao ustati. Prvi dijelovi koji su postavljeni na formulu bile su gume kupljene u Zemunu i plaćene 1.500 eura. Ostale je dijelove uglavnom nabavljao u Banjoj Luci i okolici a ono što nije mogao pronaći je poručivao sa interneta. - Koliko je uzaludnih odlazaka bilo u Banju Luku, recimo samo za avionske vezove. Nađem jedan, za drugi nemam pravu boju – kaže Mišo i ne skida pogled sa formule parkirane ispred njegove kancelarije. Nije je do naše posjete, kaže, vozio više od mjesec dana jer neće da mu dosadi ali ne prođe niti dan da joj ne posveti barem malo svog vremena. - Svako jutro otvorim garažu i pogledam je. Kažem joj dobro jutro. Tako živim – objašnjava Mišo i o formuli često priča kao o nekoj ženi: Ona je tako lijepa u zavoju.
Ovaj bolid sa Wolkwagenovim motorom od 115 konja baš i nije za gradsku vožnju jer je nizak i brzo se zagrijava iako ima vodeno hlađenje, objašnjava nam Mišo. - Ti motori traže jak vjetar – kaže on. Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila jer se, kako kaže, nakupilo, iako je mogla biti lakša; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije.
Doživljaj koji pruža možda jeste nešto drugačiji od bolida sa trkaćih staza ali je i dalje jedinstven u što smo se uvjerili vozeći se sa Mišom kroz Prnjavor. Vjetar je i pri manjim brzinama jak kao da se vozite ne motoru. To što iz suprotnog pravca ide automobil nije nikakav problem za preticanje ovom neobičnom vozilu, jer to može uraditi daleko većom brzinom od prosječnih auta. Sasvim suprotno očekivanjima rupe na cesti prolazi prilično udobno jer ima smekšani ovjes. Najveće uzbuđenje pruža u krivinama u koje ulazi pri tolikoj brzini da nam se, naviknute na sposobnosti običnih automobila, činilo da ćemo sklizati na suprotnu traku i završiti pored ceste. Izgled i zvuk koji stvara pobrinuli su se za poglede prolaznika i teško da je u Prnjavoru toga dana neko propustio okrenuti se za nama pa je ovo vjerovatno idealno vozilo za one kojima je to bitno. Mišu u gradu očito svi poznaju pa je njegova vožnja ličila na počasni krug.
Kaže da ne voli velike brzine, veće od 200 kilometara na sat!? Zvuk motora i ubrzavanje su ono što mu je bitno ali priznaje da je pogriješio sa izborom motora. - Trebao sam staviti jači motor i vizir jer zbog vjetra ne mogu da vozim najvećom brzinom koju ona može postići.
Ljepotice na zadnjem sjedištu
Prave avanture na četiri točka su počele kada je registrirao formulu i počeo je koristiti umjesto svog auta. Nijedna granica, naplatna kućica ili odlazak u kafić ne mogu proći nezapaženo. - Na naplatnoj kućici u Lučkom radnik me pitao mogu li stati da slika formulu. Kaže, ja radim ovdje 26 godina i nisam vidio ništa slično. Odmah se prekrižio. Na granici me zaustavljaju policajci i slikaju bolid. Policajci se prvo iznenade pa onda gledaju kada ja prođem. To je doživljaj kada me zaustavi policija. Žene mi šalju poljupce, pitaju jel slobodno zadnje mjesto. Na autoputu voze pored mene pa me slikaju. Stvarno su to doživljaji – samozadovoljno objašnjava Mišo i kaže da pretjerani interes može postati i naporan: Pošto nema vrata svi misle da mogu slobodno sjesti. Neka riba mi je na moru sjela u kostimu i unijela pijeska. Kažem joj: Bejbi, hajde ovo očisti sada...
Poseban tretman ima na automoto skupovima. Za njega se, i kada dođe nenajavljen, uvijek obezbijedi poseban prostor, rijetko plati kartu, još rjeđe piće i hranu jer ga svi žele počastiti. - Postigao sam efekat. U mom poslu nema veze koliko je stručnih majstora u branši. Ja kada sa ovim odem na tender posao je moj. Ja nikada nisam rekao nekome da nešto ne zna uraditi, ja sam se trudio eksponirati svojim radom. Reći će, ako je ovo znao napraviti ne može biti da ne zna napraviti ono što meni treba.
Iako je formulu pravio za vlastito uživanje i nije razmišljao o zaradi, poslovne prilike koje se ukazuju zbog sve veće popularnosti njegovog četverotočkaša nisu za odbaciti. - Prijatelj mi je rekao, kada sam se vratio iz Poreča, da si samo naplaćivao krug po stotinu kuna mogao si za jedno ljeto zaraditi kuću. Već je dobio i nekoliko ponuda da proda formulu a najveća od njih je bila 60.000 eura. Kaže da ga ona nije koštala ni približno toliko i da bi praveći formule mogao napraviti izvrstan biznis, ali je on ipak želi ljubomorno sačuvati samo za sebe. - Ja za pet godina zaradim sa njom te pare, a ostane mi i formula. Ovo je jaka reklama moje firme. Imam ponuda za svadbe i promocije.
Daleko od toga da je gospodin Kuzmanović zajedljiv čovjek ali mu, kaže, zadovoljstvo predstavlja pokazati djelo svoje kreativnosti i upornosti skepticima koji su mu se smijali. Nije zaboravio radnika iz jedne radnje za auto dijelove koji je ismijavao njegov rad. - Kad sam napravio formulu odem do te radnje, parkiram 30 metara od njih, nešto sam tražio. Kad dečko koji je bio sa ovim što mi se smijao kaže: Jao vidi formula. Gleda me momak. Pitam ga sjećaš se šta sam tražio? Reci malom da sam napravio formulu.
Prijateljskih savjeta i pomoći je bilo i ona mu je puno značila ali mu je više energija davalo potcjenjivanje, objašnjava nam. - Ja uradim ono što kažem. Nisu bitne pare, duša... Kad neko dođe i ispriča se s tobom, to ti daje motivaciju.
U voznom parku Kuzmanovića su još i Peugeot porodični auto, džip Nissan petrol i mala panda. Zanimljivo je da i Mišina supruga ponekad vozi formulu.
Ideje za nove auto rukotvorine već ima na pretek. Prvo će sa sinom praviti skuter za snijeg i karting a nakon toga i novu formulu. - Hoću da popravim neke stvari. Sigurno ću staviti jači motor i nešto mijenjati. Ovu bih ostavio supruzi i djeci, da ne budu ljubomorni kad se idem vozati sa boljom. Formulom naravno, ne ženom – govori kroz smijeh i zagledan u parkiranu formulu kaže kako se i dalje čudi sam sebi: Nekad se pitam jesam li ja to napravio.
">Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije
Kada je Mišo Kuzmanović rekao prijatelju da želi napraviti pravu pravcatu formulu i pitao ga hoće li mu u tome pomoći, ovaj se nasmijao i spustio slušalicu. Njegovoj ideji podsmjehivala se većina ljudi, pa sada uživa u zadivljenim pogledima kada se kroz Prnjavor proveze crvenom replikom Ferrarijevog bolida. Mišin Faraon, istina, ne može dostići brzine primjerka po kojem je pravljen i nema niti približne karakteristike ali ima rikverc i zvučnike a može preći i preko ležećeg policajca.
Svojim rukama i mašinama iz vlastite radionice godinu dana je sklapao svoj dječački san. - Mislim da sam samo čučeći na koljenima proveo više od hiljadu sati - kaže Mišo za kojeg ne postoje stvari koje se ne mogu uraditi, tek one u kojima se uči na greškama i istražuje.
Nije se libio sa formulom otići na more gdje je postao prava medijske zvijezda i dobio nadimak Schumacher od Bosne.
Leptir koji priča
Neobičnu ideju da napravi formulu dobio je još u djetinjstvu. Tačno se sjeća trenutka kada je u Beogradu na trkama formule sebi rekao da će jednog dana sam napraviti takav bolid. - Bilo je jako hladno ali kada su oni prošli pored mene ja sam dostigao temperaturu vrenja. Ta rezonansa zvuka me stresla i ja sam rekao da to moram napraviti – prisjeća se Mišo i dalje objašnjava svoj tadašnji osjećaj: To je kao kada vidiš lijepu ženu i kažeš to je moja žena za cijeli život. Tada je imao još jednu životnu želju: da bude mašinovođa lokomotive. - Ja sam odrastao u Kulašinom gdje non stop ide voz. Gledao sam ga i mislio, joj da mi je voziti voz. Išao sam i u školu za mašinovođe u Sarajevu i pet godina ih vozio ali sam vidio da je to uzak posao, nema širenja ni napredovanja. Možeš samo voziti, ne možeš se dokazivati dalje – objašnjava Mišo.
Svoje iskustvo i znanje na kraju je odlučio iskoristiti u vlastitoj firmi za proizvodnju kovanih ograda Faraon. Njegova kancelarija puna je ručnih radova od željeza; luster, držač za flaše, sto a sam je pravio i neke od mašina u radionicama. - To radim kada sam slobodan. Radio sam jednu ogradu za Austriju i gospođa me zamolila da napravim leptira sa rasponom krila od 70cm. Trebalo mi je dva dana da ga napravim. On priča kada gledaš u njega. Tu se odmaram i to mogu raditi samo kada nema nikoga pored mene. Ovo nije prvi Mišin automobilski ručni rad: već je ranije napravio jednog trotočkaša od stare porodične bube. Drugu je restaurirao i poklonio supruzi. Sa tim iskustvom i potrebnim alatom Mišo je napokon bio spreman napraviti auto po uzoru na najbrži cirkus na svijetu. - Kupio sam malu formulu, igračku, čisto da ne proletim totalno – kaže Mišo kome se tehnički problem pojavio prije nego je zavario prvi dio. Supruga je tražila da napravi dva sjedišta kako bi se i ona mogla voziti sa njim. To je značilo da će formula biti duža od onih iz Formule 1. - Ništa nisam radio površno. U tančine sam išao sa tim stvarima. U hodu sam učio. Ne možeš sve znati.
Zbog toga je zvao prijatelje električare, mehaničare i lakirere da mu pomognu. - Nazvao sam prijatelja Dragana, električara, godinu prije nego što sam počeo sa radom i rekao da hoću da pravim formulu. On mi kaže hajde Mišo bježi i spusti slušalicu. Nazovem ga nakon nekoliko mjeseci i opet ga pitam. Kaže on meni jel te to još nije prošlo? Po vlastitom priznanju Mišo je najviše vremena proveo u razmišljanju i maštanju. Radio je sporo ali nije ni slutio da će mu trebati cijela godina da sastavi Faraona. - Kad sam počeo da je pravim smotao sam samo cijev kljuna i pet sati gledao u to, crtao pozicije. U ponedjeljak ujutro dolaze momci da rade i smiju se, kažu šta je ovo? Ja im kažem: pa to će biti formula – objašnjava Mišo i dodaje da ručno pravljenje jednog auta zahtijeva više psihičkog nego fizičkog napora: Ljudi misle kad nešto odeš praviti da je to k'o lopatom, samo utovaraj. U mašti možeš puno stvari da riješiš. Dođem ujutro i vidim da ne valja ono što sam sinoć pravio i ja to sam odsječem i bacim.
U svom kreativnom zanosu često je zaboravljao koliko je sati a prisjeća se jedne prilike kada je zanemario i hladnoću. - Stavljam cic, letva volana je izvučena, gledam, mjerim i planiram. Ja sam zaspao u tom maštanju oko volana. Minus deset je napolju. Probudio se nakon dva sata, smrznut, nisam mogao ustati. Prvi dijelovi koji su postavljeni na formulu bile su gume kupljene u Zemunu i plaćene 1.500 eura. Ostale je dijelove uglavnom nabavljao u Banjoj Luci i okolici a ono što nije mogao pronaći je poručivao sa interneta. - Koliko je uzaludnih odlazaka bilo u Banju Luku, recimo samo za avionske vezove. Nađem jedan, za drugi nemam pravu boju – kaže Mišo i ne skida pogled sa formule parkirane ispred njegove kancelarije. Nije je do naše posjete, kaže, vozio više od mjesec dana jer neće da mu dosadi ali ne prođe niti dan da joj ne posveti barem malo svog vremena. - Svako jutro otvorim garažu i pogledam je. Kažem joj dobro jutro. Tako živim – objašnjava Mišo i o formuli često priča kao o nekoj ženi: Ona je tako lijepa u zavoju.
Ovaj bolid sa Wolkwagenovim motorom od 115 konja baš i nije za gradsku vožnju jer je nizak i brzo se zagrijava iako ima vodeno hlađenje, objašnjava nam Mišo. - Ti motori traže jak vjetar – kaže on. Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila jer se, kako kaže, nakupilo, iako je mogla biti lakša; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije.
Doživljaj koji pruža možda jeste nešto drugačiji od bolida sa trkaćih staza ali je i dalje jedinstven u što smo se uvjerili vozeći se sa Mišom kroz Prnjavor. Vjetar je i pri manjim brzinama jak kao da se vozite ne motoru. To što iz suprotnog pravca ide automobil nije nikakav problem za preticanje ovom neobičnom vozilu, jer to može uraditi daleko većom brzinom od prosječnih auta. Sasvim suprotno očekivanjima rupe na cesti prolazi prilično udobno jer ima smekšani ovjes. Najveće uzbuđenje pruža u krivinama u koje ulazi pri tolikoj brzini da nam se, naviknute na sposobnosti običnih automobila, činilo da ćemo sklizati na suprotnu traku i završiti pored ceste. Izgled i zvuk koji stvara pobrinuli su se za poglede prolaznika i teško da je u Prnjavoru toga dana neko propustio okrenuti se za nama pa je ovo vjerovatno idealno vozilo za one kojima je to bitno. Mišu u gradu očito svi poznaju pa je njegova vožnja ličila na počasni krug.
Kaže da ne voli velike brzine, veće od 200 kilometara na sat!? Zvuk motora i ubrzavanje su ono što mu je bitno ali priznaje da je pogriješio sa izborom motora. - Trebao sam staviti jači motor i vizir jer zbog vjetra ne mogu da vozim najvećom brzinom koju ona može postići.
Ljepotice na zadnjem sjedištu
Prave avanture na četiri točka su počele kada je registrirao formulu i počeo je koristiti umjesto svog auta. Nijedna granica, naplatna kućica ili odlazak u kafić ne mogu proći nezapaženo. - Na naplatnoj kućici u Lučkom radnik me pitao mogu li stati da slika formulu. Kaže, ja radim ovdje 26 godina i nisam vidio ništa slično. Odmah se prekrižio. Na granici me zaustavljaju policajci i slikaju bolid. Policajci se prvo iznenade pa onda gledaju kada ja prođem. To je doživljaj kada me zaustavi policija. Žene mi šalju poljupce, pitaju jel slobodno zadnje mjesto. Na autoputu voze pored mene pa me slikaju. Stvarno su to doživljaji – samozadovoljno objašnjava Mišo i kaže da pretjerani interes može postati i naporan: Pošto nema vrata svi misle da mogu slobodno sjesti. Neka riba mi je na moru sjela u kostimu i unijela pijeska. Kažem joj: Bejbi, hajde ovo očisti sada...
Poseban tretman ima na automoto skupovima. Za njega se, i kada dođe nenajavljen, uvijek obezbijedi poseban prostor, rijetko plati kartu, još rjeđe piće i hranu jer ga svi žele počastiti. - Postigao sam efekat. U mom poslu nema veze koliko je stručnih majstora u branši. Ja kada sa ovim odem na tender posao je moj. Ja nikada nisam rekao nekome da nešto ne zna uraditi, ja sam se trudio eksponirati svojim radom. Reći će, ako je ovo znao napraviti ne može biti da ne zna napraviti ono što meni treba.
Iako je formulu pravio za vlastito uživanje i nije razmišljao o zaradi, poslovne prilike koje se ukazuju zbog sve veće popularnosti njegovog četverotočkaša nisu za odbaciti. - Prijatelj mi je rekao, kada sam se vratio iz Poreča, da si samo naplaćivao krug po stotinu kuna mogao si za jedno ljeto zaraditi kuću. Već je dobio i nekoliko ponuda da proda formulu a najveća od njih je bila 60.000 eura. Kaže da ga ona nije koštala ni približno toliko i da bi praveći formule mogao napraviti izvrstan biznis, ali je on ipak želi ljubomorno sačuvati samo za sebe. - Ja za pet godina zaradim sa njom te pare, a ostane mi i formula. Ovo je jaka reklama moje firme. Imam ponuda za svadbe i promocije.
Daleko od toga da je gospodin Kuzmanović zajedljiv čovjek ali mu, kaže, zadovoljstvo predstavlja pokazati djelo svoje kreativnosti i upornosti skepticima koji su mu se smijali. Nije zaboravio radnika iz jedne radnje za auto dijelove koji je ismijavao njegov rad. - Kad sam napravio formulu odem do te radnje, parkiram 30 metara od njih, nešto sam tražio. Kad dečko koji je bio sa ovim što mi se smijao kaže: Jao vidi formula. Gleda me momak. Pitam ga sjećaš se šta sam tražio? Reci malom da sam napravio formulu.
Prijateljskih savjeta i pomoći je bilo i ona mu je puno značila ali mu je više energija davalo potcjenjivanje, objašnjava nam. - Ja uradim ono što kažem. Nisu bitne pare, duša... Kad neko dođe i ispriča se s tobom, to ti daje motivaciju.
U voznom parku Kuzmanovića su još i Peugeot porodični auto, džip Nissan petrol i mala panda. Zanimljivo je da i Mišina supruga ponekad vozi formulu.
Ideje za nove auto rukotvorine već ima na pretek. Prvo će sa sinom praviti skuter za snijeg i karting a nakon toga i novu formulu. - Hoću da popravim neke stvari. Sigurno ću staviti jači motor i nešto mijenjati. Ovu bih ostavio supruzi i djeci, da ne budu ljubomorni kad se idem vozati sa boljom. Formulom naravno, ne ženom – govori kroz smijeh i zagledan u parkiranu formulu kaže kako se i dalje čudi sam sebi: Nekad se pitam jesam li ja to napravio.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
REPORTAŽA: Schumacher iz Prnjavora
Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije
Kada je Mišo Kuzmanović rekao prijatelju da želi napraviti pravu pravcatu formulu i pitao ga hoće li mu u tome pomoći, ovaj se nasmijao i spustio slušalicu. Njegovoj ideji podsmjehivala se većina ljudi, pa sada uživa u zadivljenim pogledima kada se kroz Prnjavor proveze crvenom replikom Ferrarijevog bolida. Mišin Faraon, istina, ne može dostići brzine primjerka po kojem je pravljen i nema niti približne karakteristike ali ima rikverc i zvučnike a može preći i preko ležećeg policajca.
Svojim rukama i mašinama iz vlastite radionice godinu dana je sklapao svoj dječački san. - Mislim da sam samo čučeći na koljenima proveo više od hiljadu sati - kaže Mišo za kojeg ne postoje stvari koje se ne mogu uraditi, tek one u kojima se uči na greškama i istražuje.
Nije se libio sa formulom otići na more gdje je postao prava medijske zvijezda i dobio nadimak Schumacher od Bosne.
Leptir koji priča
Neobičnu ideju da napravi formulu dobio je još u djetinjstvu. Tačno se sjeća trenutka kada je u Beogradu na trkama formule sebi rekao da će jednog dana sam napraviti takav bolid. - Bilo je jako hladno ali kada su oni prošli pored mene ja sam dostigao temperaturu vrenja. Ta rezonansa zvuka me stresla i ja sam rekao da to moram napraviti – prisjeća se Mišo i dalje objašnjava svoj tadašnji osjećaj: To je kao kada vidiš lijepu ženu i kažeš to je moja žena za cijeli život. Tada je imao još jednu životnu želju: da bude mašinovođa lokomotive. - Ja sam odrastao u Kulašinom gdje non stop ide voz. Gledao sam ga i mislio, joj da mi je voziti voz. Išao sam i u školu za mašinovođe u Sarajevu i pet godina ih vozio ali sam vidio da je to uzak posao, nema širenja ni napredovanja. Možeš samo voziti, ne možeš se dokazivati dalje – objašnjava Mišo.
Svoje iskustvo i znanje na kraju je odlučio iskoristiti u vlastitoj firmi za proizvodnju kovanih ograda Faraon. Njegova kancelarija puna je ručnih radova od željeza; luster, držač za flaše, sto a sam je pravio i neke od mašina u radionicama. - To radim kada sam slobodan. Radio sam jednu ogradu za Austriju i gospođa me zamolila da napravim leptira sa rasponom krila od 70cm. Trebalo mi je dva dana da ga napravim. On priča kada gledaš u njega. Tu se odmaram i to mogu raditi samo kada nema nikoga pored mene. Ovo nije prvi Mišin automobilski ručni rad: već je ranije napravio jednog trotočkaša od stare porodične bube. Drugu je restaurirao i poklonio supruzi. Sa tim iskustvom i potrebnim alatom Mišo je napokon bio spreman napraviti auto po uzoru na najbrži cirkus na svijetu. - Kupio sam malu formulu, igračku, čisto da ne proletim totalno – kaže Mišo kome se tehnički problem pojavio prije nego je zavario prvi dio. Supruga je tražila da napravi dva sjedišta kako bi se i ona mogla voziti sa njim. To je značilo da će formula biti duža od onih iz Formule 1. - Ništa nisam radio površno. U tančine sam išao sa tim stvarima. U hodu sam učio. Ne možeš sve znati.
Zbog toga je zvao prijatelje električare, mehaničare i lakirere da mu pomognu. - Nazvao sam prijatelja Dragana, električara, godinu prije nego što sam počeo sa radom i rekao da hoću da pravim formulu. On mi kaže hajde Mišo bježi i spusti slušalicu. Nazovem ga nakon nekoliko mjeseci i opet ga pitam. Kaže on meni jel te to još nije prošlo? Po vlastitom priznanju Mišo je najviše vremena proveo u razmišljanju i maštanju. Radio je sporo ali nije ni slutio da će mu trebati cijela godina da sastavi Faraona. - Kad sam počeo da je pravim smotao sam samo cijev kljuna i pet sati gledao u to, crtao pozicije. U ponedjeljak ujutro dolaze momci da rade i smiju se, kažu šta je ovo? Ja im kažem: pa to će biti formula – objašnjava Mišo i dodaje da ručno pravljenje jednog auta zahtijeva više psihičkog nego fizičkog napora: Ljudi misle kad nešto odeš praviti da je to k'o lopatom, samo utovaraj. U mašti možeš puno stvari da riješiš. Dođem ujutro i vidim da ne valja ono što sam sinoć pravio i ja to sam odsječem i bacim.
U svom kreativnom zanosu često je zaboravljao koliko je sati a prisjeća se jedne prilike kada je zanemario i hladnoću. - Stavljam cic, letva volana je izvučena, gledam, mjerim i planiram. Ja sam zaspao u tom maštanju oko volana. Minus deset je napolju. Probudio se nakon dva sata, smrznut, nisam mogao ustati. Prvi dijelovi koji su postavljeni na formulu bile su gume kupljene u Zemunu i plaćene 1.500 eura. Ostale je dijelove uglavnom nabavljao u Banjoj Luci i okolici a ono što nije mogao pronaći je poručivao sa interneta. - Koliko je uzaludnih odlazaka bilo u Banju Luku, recimo samo za avionske vezove. Nađem jedan, za drugi nemam pravu boju – kaže Mišo i ne skida pogled sa formule parkirane ispred njegove kancelarije. Nije je do naše posjete, kaže, vozio više od mjesec dana jer neće da mu dosadi ali ne prođe niti dan da joj ne posveti barem malo svog vremena. - Svako jutro otvorim garažu i pogledam je. Kažem joj dobro jutro. Tako živim – objašnjava Mišo i o formuli često priča kao o nekoj ženi: Ona je tako lijepa u zavoju.
Ovaj bolid sa Wolkwagenovim motorom od 115 konja baš i nije za gradsku vožnju jer je nizak i brzo se zagrijava iako ima vodeno hlađenje, objašnjava nam Mišo. - Ti motori traže jak vjetar – kaže on. Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila jer se, kako kaže, nakupilo, iako je mogla biti lakša; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije.
Doživljaj koji pruža možda jeste nešto drugačiji od bolida sa trkaćih staza ali je i dalje jedinstven u što smo se uvjerili vozeći se sa Mišom kroz Prnjavor. Vjetar je i pri manjim brzinama jak kao da se vozite ne motoru. To što iz suprotnog pravca ide automobil nije nikakav problem za preticanje ovom neobičnom vozilu, jer to može uraditi daleko većom brzinom od prosječnih auta. Sasvim suprotno očekivanjima rupe na cesti prolazi prilično udobno jer ima smekšani ovjes. Najveće uzbuđenje pruža u krivinama u koje ulazi pri tolikoj brzini da nam se, naviknute na sposobnosti običnih automobila, činilo da ćemo sklizati na suprotnu traku i završiti pored ceste. Izgled i zvuk koji stvara pobrinuli su se za poglede prolaznika i teško da je u Prnjavoru toga dana neko propustio okrenuti se za nama pa je ovo vjerovatno idealno vozilo za one kojima je to bitno. Mišu u gradu očito svi poznaju pa je njegova vožnja ličila na počasni krug.
Kaže da ne voli velike brzine, veće od 200 kilometara na sat!? Zvuk motora i ubrzavanje su ono što mu je bitno ali priznaje da je pogriješio sa izborom motora. - Trebao sam staviti jači motor i vizir jer zbog vjetra ne mogu da vozim najvećom brzinom koju ona može postići.
Ljepotice na zadnjem sjedištu
Prave avanture na četiri točka su počele kada je registrirao formulu i počeo je koristiti umjesto svog auta. Nijedna granica, naplatna kućica ili odlazak u kafić ne mogu proći nezapaženo. - Na naplatnoj kućici u Lučkom radnik me pitao mogu li stati da slika formulu. Kaže, ja radim ovdje 26 godina i nisam vidio ništa slično. Odmah se prekrižio. Na granici me zaustavljaju policajci i slikaju bolid. Policajci se prvo iznenade pa onda gledaju kada ja prođem. To je doživljaj kada me zaustavi policija. Žene mi šalju poljupce, pitaju jel slobodno zadnje mjesto. Na autoputu voze pored mene pa me slikaju. Stvarno su to doživljaji – samozadovoljno objašnjava Mišo i kaže da pretjerani interes može postati i naporan: Pošto nema vrata svi misle da mogu slobodno sjesti. Neka riba mi je na moru sjela u kostimu i unijela pijeska. Kažem joj: Bejbi, hajde ovo očisti sada...
Poseban tretman ima na automoto skupovima. Za njega se, i kada dođe nenajavljen, uvijek obezbijedi poseban prostor, rijetko plati kartu, još rjeđe piće i hranu jer ga svi žele počastiti. - Postigao sam efekat. U mom poslu nema veze koliko je stručnih majstora u branši. Ja kada sa ovim odem na tender posao je moj. Ja nikada nisam rekao nekome da nešto ne zna uraditi, ja sam se trudio eksponirati svojim radom. Reći će, ako je ovo znao napraviti ne može biti da ne zna napraviti ono što meni treba.
Iako je formulu pravio za vlastito uživanje i nije razmišljao o zaradi, poslovne prilike koje se ukazuju zbog sve veće popularnosti njegovog četverotočkaša nisu za odbaciti. - Prijatelj mi je rekao, kada sam se vratio iz Poreča, da si samo naplaćivao krug po stotinu kuna mogao si za jedno ljeto zaraditi kuću. Već je dobio i nekoliko ponuda da proda formulu a najveća od njih je bila 60.000 eura. Kaže da ga ona nije koštala ni približno toliko i da bi praveći formule mogao napraviti izvrstan biznis, ali je on ipak želi ljubomorno sačuvati samo za sebe. - Ja za pet godina zaradim sa njom te pare, a ostane mi i formula. Ovo je jaka reklama moje firme. Imam ponuda za svadbe i promocije.
Daleko od toga da je gospodin Kuzmanović zajedljiv čovjek ali mu, kaže, zadovoljstvo predstavlja pokazati djelo svoje kreativnosti i upornosti skepticima koji su mu se smijali. Nije zaboravio radnika iz jedne radnje za auto dijelove koji je ismijavao njegov rad. - Kad sam napravio formulu odem do te radnje, parkiram 30 metara od njih, nešto sam tražio. Kad dečko koji je bio sa ovim što mi se smijao kaže: Jao vidi formula. Gleda me momak. Pitam ga sjećaš se šta sam tražio? Reci malom da sam napravio formulu.
Prijateljskih savjeta i pomoći je bilo i ona mu je puno značila ali mu je više energija davalo potcjenjivanje, objašnjava nam. - Ja uradim ono što kažem. Nisu bitne pare, duša... Kad neko dođe i ispriča se s tobom, to ti daje motivaciju.
U voznom parku Kuzmanovića su još i Peugeot porodični auto, džip Nissan petrol i mala panda. Zanimljivo je da i Mišina supruga ponekad vozi formulu.
Ideje za nove auto rukotvorine već ima na pretek. Prvo će sa sinom praviti skuter za snijeg i karting a nakon toga i novu formulu. - Hoću da popravim neke stvari. Sigurno ću staviti jači motor i nešto mijenjati. Ovu bih ostavio supruzi i djeci, da ne budu ljubomorni kad se idem vozati sa boljom. Formulom naravno, ne ženom – govori kroz smijeh i zagledan u parkiranu formulu kaže kako se i dalje čudi sam sebi: Nekad se pitam jesam li ja to napravio.
Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije