Revolucija se vraća u Egipat

Sedamnaestog decembra 2010. Mohamed Bouazizi, mladić sa tuniškog sela, posuo se benzinom – i zapalio cijeli region. Narodi Tunisa, Egipta i Libije svrgnuli su svoje vladare, jednog po jednog. Godinu nakon Bouazizijevog samospaljivanja, mnogo toga se promijenilo u Magrebu. Mnogo toga je, ipak, ostalo isto. Tamo gdje su sekularisti vladali decenijama, islamisti pokušavaju da preuzmu vlast. Mnogi su jednako siromašni i puni beznađa kao i prije revolucije. Dopisnik Spiegela Alexander Smoltczyk putovao je zemljama Magreba na istok, od Rabata do Aleksandrije, od Atlantika do Nila, kako bi opipao puls regiona i istražio kako bi stvari moglo dalje da se razvijaju

Autoput Kairo – Dakar, dugačak 8.636 km, proteže se preko Sjeverne Afrike, od Atlantika do rijeke Nil. Dionica duž obale Mediterana zove se "Transmagrebina". Dijelovi Transmagrebine imaju široke trake, naplatne kućice i osvjetljenje. Na drugim mjestima, u toku su radovi ili cesta iznenada prestaje, gubeći se u pijesku. To su mjesta na kojima još uvijek stoje njemački bunkeri iz Drugog svjetskog rata, gdje tenkovi bivšeg libijskog vođe Moammara Gadhafija već počinju rđati. U nekim zemljama radovi na autocesti tek su počeli, dok u drugima dijelovi asfalta već nedostaju, otkrivajući ispod staru cestu. Neki kažu da je Transmagrebina istorijski projekat, dokaz prekretnice za Sjevernu Afriku i arapski svijet. Drugi kažu da je projekat osuđen na propast, jer se nikada ništa ne može promijeniti nabolje u Magrebu, sjevernom regionu Afrike koji se proteže od Libije do Mauritanije.

Naravno, sama cesta ne može biti dokaz za promjene. Ali svako ko se ovih dana uputi Transmagrebinom brzo će shvatiti da nije sam. Mnogo je putnika na cesti, još više ih čeka pored puta. Dionica između marokanske prijestolnice Rabata i Kaira prolazi kroz region nedavnog ustanka, nudeći putniku složenu sliku revolucija u različitim agregatnim stanjima – nekad vruću, nekad hladnu a nekada i već izlapjelu. Hajdemo onda, neka putovanje počne! Ili, da citiramo Antoine de Saint-Exuperyja: "Za Benghazi!" (...)

KILOMETRA 3: Rabat, Kraljevska palača

Niski, nasmijani čovjek koji nam se pridružio dio je mreže doušnika koje palača koristi kako bi kontrolirala Maroko. U toj mreži su i odrpani čistači parkova, smetljari, prolaznici na uglovima ulica, nadzornici gradskih četvrti, gosti u kafićima. Suveren vlada na dva načina, pisao je Alexis de Tocqueville: "Polovina podanika se plaši njegovih službenika a druga polovina se nada da će postati njegovi službenici".

"Le Palais" je centar moći. Nalazi se u centru Rabata, poput kampusa s potkresanim drvoredima i školom za kraljevu djecu. Zvanično ime palače je Dar al-Makhsen, što u grubom prijevodu znači "Kuća moći". Govori se da kralj Mohammed VI ("M6") nije pretjerano zainteresiran za poslove vlasti te da mu je draže voziti automobile i skoknuti do Pariza. Naravno, ovo je budalaština, prevratnička budalaština. Iako se rijetko može vidjeti na ulici, M6 je apsolutni monarh. Svaka službeno izgovorena kraljeva riječ ima snagu zakona. Oko vladara su se stvorila tri ili četiri kruga od barem desetak bliskih savjetnika koji kontroliraju zemlju. Školovani su u Francuskoj, posjeduju savršene manire i odlučnost da ostanu na vlasti. Marokom vlada trojstvo "Bog, Otadžbina i Kralj". Ali, kad mladi ljubitelj nogometa odluči na zidu napisati riječi "Dieu, Patrie, Barca" – misleći, u posljednjoj, na slavni španjolski klub Barcelonu, može završiti u zatvoru. Kuća moći na oprezu je otkad se mladi tunižanski prodavač voća polio benzinom i zapalio prije godinu dana. Dvadesetog februara (2011.prim.prev) u Maroku su se, po jakome pljusku, okupile desetine hiljada demonstranata koji su zahtijevali raspuštanje vlasti, reforme i posao. Željeli bi da njihova zemlja postane monarhija španjolskog stila i nazivaju se "Mouvement du 20. Fevrier" (Pokret 20. februara) ili "M20". Vlast je odgovorila tako što je angažirala više obezbjeđenja kojem je rečeno da postanu "vidljiviji". Pojavili su se provokatori koji su diskreditirali ovaj građansko-omladinski pokret, nazivajući ih izazivačima nereda. Suzbijanje revolucije u Maroku vlast je navodno koštalo 30 miliona eura.

"Le Palais" kontrolira sve pa i revolucije. "Želim ovu reformu" rekao je odlučno kralj Mohammed, djelujući iskreno u TV obraćanju devetog marta 2011., obzanjujući istovremeno da će se pisati novi ustav. Ubrzo, 14. jula, Ustavno vijeće objavilo je da, prema rezultatima referenduma, 98,47 posto Marokanaca podržava novi ustav. Tekst ustava objavljen je u novinama. Premijer se sada bira iz najjače parlamentarne frakcije, ne više prema odluci kralja. Ipak, u Članu 46 novoga ustava piše: "Ličnost kralja je nenarušiva i prema njoj će se odnositi s poštovanjem".

...

KILOMETARA 2,217: Sfax, skretanje za Sidi Bouzid

Sfax je lučki grad u kojem talijanski trgovci, pomorci, krijumčari i Gadhafijeve pristalice, danas beskućnici, piju pivo u hotelskim barovima. Iz nekog razloga, Sfax je i brad-pobratim Marburga, srednjevjekovnog univerzitetskog grada u centralnoj Njemačkoj. Mramorna ploča svjedoči tome. Tekst je na njemačkom, iako s mnogo pravopsinih grešaka. Od Sfaxa, uski seoski put vodi pored čestih prodavnica automobliskih guma, automehaničarskih radnji, loše izgrađenih stovarišta i sivih kafea u pravcu Sidi Bouzida.

Posvuda mladići sa prevelikim sunčanim naočalama, u jeftinim kožnim jaknama, s frizurama "fudbalerkama". Naslonjeni su na drvo, sjede u prljavim plastičnim stolicama pored ceste ili stoje na trgovima, pušeći u tišini. Na stotine je, čak i hiljade, ovih lica nalik na Giacomettija (Alberto Giacometti, švicarski skulptor, 1901.-1966, prim.prev). Oni su dio krajolika. Ima ih u Fezu i Tunisu i Misurati, ima ih u Benghaziju i siromašnim predgrađima Kaira. Čekaju, ali su zaboravili na šta. Nešto se mora desiti. Ali kataklizma, revolucija, već se dogodila a oni još uvijek stoje gdje su i bili.

Tu i tamo, cerade su već prostrte na tlu ispod drveća. Bliži se sezona branja maslina, baš kao i 17. decembra 2010. kad je majka Mohameda Bouazizija, radeći u polju, primila vijest da je njen sin odvezen u bolnicu u Sfaxu, zbog jakih opeklina. "Mučenik Mohamed Bouazizi rođen je 29. marta 1984. a umro prvog aprila 2011." Ovo je natpis na nadgrobnom spomeniku njenom sinu, 20 kilometara izvan grada. Pored groba je prazni držač za zastavu. Ovdje je sve počelo i sve se završilo, bar za Bouazizija, koji je u trenutku smrti imao 26 godina. Godinu kasnije, svi u Sidi Bouzidu kažu da njegova smrt nije bila ništa više od "krvave nezgode." Čovjek po imenu Rochdi poznavao je ovog prodavca voća. "Mohamed nije bio u depresiji, išlo mu je dobro", govori. "Samo, bilo je toliko nepravedno kad su mu uzeli vagu i tegove". Rochdi, 35-godišnjak koji je dugo živio u Lozani, u Švicarskoj, hvata se za svakog stranca kojeg ugleda kao davljenik za slamku. Bouazizi je htio razgovarati sa guvernerom. Polio se benzinom i uzeo upaljač. Možda je samo bio nepažljiv. Ali, bez obzira na to kako su se stvari odvijale, odjednom je bio u plamenu. Rochdi je s dvojicom prijatelja postavio snimak na Facebook. Neko je čuo da je žena iz općine ošamarila Bouazizija, drugi je objasnio da je mladić, zapravo, fakultetski obrazovan i da se suočio s bezizlaznom situacijom, kao i mnogi drugi. "Pa", kaže Rochdi, "to nije u potpunosti istina". Ali upalilo je. Iskra je iskra. Ali ovog puta paljenje je bilo namjerno. (...)

KILOMETARA 5,040: Aleksandrijska biblioteka

Najnoviji trend među djevojkama je da idu gradom s mobilnim telefonima sakrivenim u marame. Ove mlade žene okupljaju se na trgu ispred Aleksandrijske biblioteke, ili Nove biblioteke u Aleksandriji, prestižne građevine koja predstavlja prosvijetljeni Egipat. To je blistava zgrada u obliku napola potopljenog diska, tačno na obali.

U februaru (2011., prim.prev), tokom revolucije, studenti su formirali ljudski lanac oko ove zgrade. Tenkovi su bili pred bibliotekom. Sada, mjesto podjeća na parišku Sorbonu u maju 1968. Zidovi i prozori prekriveni su posterima, grafitima, crtežima i satiričnom poezijom. Žele se riješiti starog direktora, Ismaila Serageldina, intelektualca "stare škole" s mnogo počasnih doktorata i liberalnom reputacijom. Tog februara direktor je hrabro citirao Victora Hugoa: "Nijedna armija ne može poraziti ideju čije je vrijeme došlo". Sada će vjerovatno i on biti zbrisan.

Tri studentice smiju se pričajući na svoje mobitele ispred biste Aleksandra Velikog. Sve nose šminku, jeans i marame. Imaju 18 godina. Sve tri su upravo glasale po prvi put u životu. Za koga su glasale? "Nur". "Nur". "Nur". Partija svjetlosti i partija ljudi s bradama, ljudi čiji je glasnogovornik u Aleksandriji upravo izišao u javnost s idejom da se prekriju sve statue te da se zabrani bikini na plaži – i šminka. "Šta? I šminka?" pita Nashwa Ahmed. "Glasala sam za Nur zato što oni znaju šta je zabranjeno a šta je dozvoljeno. Oni su najjasniji." Izgleda sa studentice misle da partije funkcioniraju kao pravila u saobraćaju. Pošto same ne znaju šta je ispravno a šta pogrešno, glasaju za stranku koja najveću galamu pravi oko jasnih razgraničenja. Za njih činjenica da prva stvar koju selefije žele uraditi jeste zabraniti zajedničko studiranje obiju spolova, nije najjasnija. Ali da li bi to trpjele? Narod je mnogo naučio tokom prethodne godine. U posljednjih 100 kilometara, autoput Dakar-Kairo ima četiri trake a u svakoj mile kamioni, poput stijena u bujici prometa koji juri prema Kairu.

Revolucije u Sjevernoj Africi možda su promašaj iz više uglova ali su dale smisao ovoj auto-cesti. Otvorio se novi prostor za komunikaciju između Rabata i Kaira. Marwa Nasser, studentica engleskog jezika s kojom smo razgovarali pred Aleksandrijskom bibliotekom, to ovako objašnjava: "Prije godinu dana nisam znala ništa o Libiji ili Tunisu. Sve nam je to bilo strano i daleko. Sada se okupljamo preko Facebooka ili na sastancima. Raspravljamo o tome kako bi se trebalo odnositi prema religioznim ljudima, šta bi trebalo da bude uvršteno u naš ustav. Mi smo isti i dijelimo iste probleme. Razumijemo jedni druge."

Suptilna represija u Maroku, beznađe u Tunisu, sadašnji post-revolucionarni optimizam u Libiji, svakodnevne izdaje u Kairu – sve su ovo faze u procesu promjena unutar cijelog regiona. Neke su uznapredovale dok su neke već nazadovale, poredane jedna kraj druge kao rascjepi u slojevitoj geološkoj strukturi. Posljednjih mjeseci, stvoren je jedinstven prostor kakvog nije bilo, možda, od vremena bivšeg egipatskog predsjednika Gamala Abdel Nassera, šezdesetih, kad su sjevernoafričke elite sanjale o pan-arabizmu. Danas ljudi u Aleksandriji ili Benghaziju slušaju, jednako pažljivo kao i Tunižani, kada islamist Rached Ghannouchi daje interview. Egipatski režiser iz Sueza ide u Rabat da montira film, jer osjeća da ga nadziru u Kairu. Pokret se vratio u Sjevernu Afriku i ljudi ponovo putuju preko njenih granica. Samo Alžir se protivi bujici, kao kamioni koji usporavaju saobraćaj na autoputu ka Kairu, po noći. (...)

KILOMETARA 5,290, Kairo, Trg Tahrir

Noć je u kojoj počinje treći talas pobune na Tahriru. Demonstranti su zaposjeli sporednu ulicu ispred zgrade parlamenta. Tu su desetine šatora, javnih čitanja, transparenata, djece s ulice koja žicaju cigarete (...) Ulica je prepuna a jedna od mladih žena u gomili je, moguće, baš ta koju će narednog dana uniformisani ljudi polunagu odvući niz ulicu, udarajući je kao da je vreća đubreta. Ali danas ona još uvijek skandira s ostalima: protiv izdaje revolucije i protiv onih vojnih lidera koji su iskoristili bijes i hrabrost omladine kako bi ostali na vlasti.

Blokirali su ulaze u zgradu vlade i postavili na ulicu mrtvačke sanduke, obojene u nacionalne boje, za svakog mučenika palog u posljednjem talasu revolucije. Iako su postavljeni u znak sjećanja, sada se čini kao da su sanduci pripremljeni za nešto što bi se moglo desiti. Komadi betona padali su s krovova. Neki kažu da ih je bacala vojska dok drugi insistiraju na tome da su ih bacali zaposleni u administraciji. Sada su komadi betona razmrvljeni po ulici. Starica ih skuplja i dodaje dječaku. Stub dima diže se između uredskih zgrada. Prvi ranjenik, čini se pogođen gumenim metkom, bori se za zrak ne ispuštajući iz ruku egipatsku zastavu. Drugi se demonstranti pojavljuju sa zapaljenim bakljama, odlučni da zapale zgrade, bilo koje zgrade, čak i sjedište Egipatskog geografskog društva. Usred jurnjave, vike i gomile koja čeka, starac drži transparent s fotografijom poginulog sina. "Revolucija", duh Tahrira, ponovo je tu, kao da je samo čekala u sporednoj ulici. To je uznemirujuće za mnoge Egipćane, mnogi samo žele da se mir vrati na ulice. Ali takođe ne žele vidjeti kako njihove kćeri, polunage, neko vuče preko pločnika.

Evangelička crkva u Kairu nalazi se iza vladine zgrade zlokobnog izgleda, izgrađene u sovjetskom stilu. Crkveno dvorište pretvoreno je u poljsku bolnicu. Ranjenici odbijaju da ih se vodi u državnu bolnicu. Dvorište je prizor zbrke u mraku, gdje ranjenici žalosnog izgleda leže na nosilima dok im se koža presijava u vlastitoj krvi. Mladić, naslonjen na obraz, gleda u daljinu. Mlada žena pod nikabom juri okolo sa zavojima. Tu su konzervativni ljudi sa tamnim otiskom na čelu, posljedicom česte molitve, pored mladića u odjeći uličnih boraca, koptska medicinska sestra, ljudi koji plaču i ljudi koji se drže jedni za druge. Visoko iznad prizora je križ ali to djeluje potpuno nevažno.

Poljska bolnica bila je spremna za svega nekoliko sati. Telefonske linije su radile, ljudi su snimali, fotografirali i objavljivali. Mnogo su naučili u prethodnoj godini. Bio je to intenzivni kurs o organiziranju civilnog društva i građanskom neposluhu, o političkim naukama i političkoj teologiji, ubrzani kurs o tome kako se osnažiti. Kur'an je potisnuo Facebook ali to se neće potrajati ako pobožne pozive za promjenama ne prate prave promjene.

Ovo je noć trećeg vala revolucije na Trgu Tahrir. Ništa nije završeno i sve se nastavlja. U zgradi na drugoj strani trga, Arapska liga donosi najnovije odluke u vezi sa Sirijom, još jednom zemljom u koju se proširio pokret začet u Magrebu. Predstavlja li taj pokret rađanje civilnog društva, islamsku renesansu ili još jedno poglavlje u istoriji plemenskih sukoba? Prerano je kazati kuda se zaputio, čak i nakon bezbroj kilometara proputovanih autocestom revolucija, od Atlantika do Nila. Mnogo je znakova pored puta koji jasno govore o tome kuda su putnici krenuli. Ali jesu li u pravu nešto je što nauče tek na kraju putovanja.

(Prenijeto iz Der Spiegela. Prevela i priredila: A. Bosiočić-Dronjić)