Ronaldo i Messi iz zavidovićkog Novog naselja

Zato što niko nije htio igrati fudbala s "dječacima čupave kose" iz zavidovićkog Novog naselja, zainatili su se još prije četiri godine da će i oni imati svoj fudbalski tim. Nisu čestito ni lopte imali. I jedino što su tada sigurno znali je da će se tim zvati Gipsy.

Zapravo je fudbal oduvijek bio njihov chavori kano suno (Rom: dječački san), ali je ideja o nečemu višem od dječijeg nadmetanja po komšijskim avlijama, počela da diše prije četiri godine. Tada je i autorica ovih redaka posjetila Novo naselje u Zavidovićima i s dječacima prvi put razgovarala o njihovoj zamisli.

I tada su, njih petnaest a možda i dvadeset, pričali svi uglas o tome kako će postati poznati fudbaleri. Pokazivali su rukom na izgažen travnjak gdje će jednog dana biti igralište.

MOŽDA NAM SAFET SUŠIĆ POMOGNE

Danas imaju svoj fudbalski tim. Zove se Gipsy. Dobili su na poklon i plavo-žute dresove. Imaju pravi fudbal, a imaju i svog Ronalda i Messija. Pobjeđuju na malonogometnim turnirima u Zavidovićima, Tuzli, Brezi, Visokom... Međutim, više je onog što im fali... Nemaju još igrališta, još je tamo onaj isti ugaženi travnjak. Fali im još ponešto....tako malo a....i što prije.

Alen Seferović je još prije četiri godine umio po deset minuta žonglirati s loptom, a da mu lopta ne padne na zemlju. Zovu ga Ronaldo.

Učenik je sedmog razreda Osnovne škole u Zavidovićima. Kaže da je dobar učenik ali fudbal mu je jednako važan kao obrazovanje.

Stidljivo odgovara na pitanja.

- Pa volio bih da nešto postanem, ali...nemam šansu. Volio bih u neki klub da igram. Da me neko zapazi, da treniram, da me neko uči...neki trener.

"Suflira" mu grupa momaka iz komšiluka, isti oni dječaci s kojima je i prije četiri godine maštao da će jednog dana profesionalno zaigrati fudbal.

"Ali nema prilika", dobacuje jedan. Drugi već galami: "Ma reci bolan, ne mogu doći do izražaja od tatinih sinova...."

-Ma, ne znam..., kaže Ronaldo i već odlazi...maše rukom...gestikulira da se ugasi diktafon.

Messi iz Novog naselja već ima 18 godina. Od malih nogu jedina igra za koju zna je fudbal. Zove se Silvio Huseinović. U školu je išao ali samo do šestog razreda.

Ma neću ništa pričati..., kaže i Silvio.

Još stidljivije od Ronalda gleda u diktafon.

Ruži ih Ređo Seferović, predsjednik zavidovićkog Udruženja Romi bez granica, njihov komšija i čovjek koji ih je i okupio oko ove i svih drugih dobrih ideja kojim ih drži podalje od ulice.

Ruži ih što neće "u diktafon" da kažu sve ono o čemu svaki dan razgovaraju. Godinama. Ruži ih...kaže, : hajde sad, eto, novinarka čak iz Sarajeva po vrelini došla zbog vas, a vi tako!

Doduše, podsjeća i Seferović na obećanja koja su dobijali ranije, od kolega iz Hrvatske, davno još od Ćire Blaževića, od ljudi iz zagrebačkog Dinama... Ima i novca za Rome. Stižu u BiH milioni, ali se u priči ovih dječaka, čiji su uzori Ronaldo i Messi, nije vele šta promijenilo u protekle četiri godine, kazao je Seferović. Mada, kaže još, ima i lijepih stvari koje su se u međuvremenu dogodile. To što se i sad sa nekim drugim timovima jagme za fudbalsko igralište u Zavidovićima, nema veze sa bojom kože, niti danas u malonogometnim turnirima uoči Svjetskog dana Roma učestvuju samo Romi. Zato se sada, kazao je, malo više nego ranije, nada da će Ronaldo i Messi iz komšiluka ostvariti svoj chavori kano suno.

- Ja mogu samo apelovati na sve ljude dobre volje, na sve ljude koji su veoma talentovani fudbaleri, rukometaši, košarkaši, odbojkaši, koji su rođeni u ovom gradu, da pomognu Romima koji su također rođeni u ovom gradu. Da pomognu svim Romima koji su talentovani i koji žele da se probiju u svijet, u Evropu, na osnovu znanja i fudbala. Eto, komšija nam je Safet Sušić, evo možda trista metara dalje živi od nas. Eto, apelirao bih na njega da nekako pomogne romskoj populaciji, jer znam da to nisu velika sredstva ali bi to bilo veliko humano djelo prema Romima, kazao je Seferović.

(zurnal.info)