Arhiva

Sahranite me uspravno (4): Život u predgrađu Tirane

 

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Jetin je stil bio tipičan. Bila je gruba i duhovita, koristeći se neočekivanim slikovitim opisima u posve nevjerojatne svrhe, i često je istovremeno bila zastrašujuća i ironična. – Zašto gadži ne može biti dobra bori? – Jeta je posve ozbiljno upitala, nastavljajući se na šaljivi prijedlog u dvorištu kako bih i ja možda mogla doći u obzir kao buduća mladenka desetogodišnjeg Đivana, kad već o tome razmišljaju. – Zato što gadži ne bi znala sebi izvaditi oči. – Jetin je odgovor imao izvorno značenje da bi gadži, za razliku od prave ciganske djevojke, nedostajalo potrebne vještine i osjetljivosti za tu ulogu. No time je uspjela također kazati kako takva žena ne bi bila nimalo zabavna, jer "vaditi sebi oči" je i romski izraz za orgazam.

ŠEĆER U JOGURTU

Uzevši u obzir kakvi čistunci Cigani mogu biti u vezi seksa i u vezi ženskog tijela u bilo kojem kontekstu, Jeta je bila iznimno prosta, na što je imala legitimno pravo kao baka ili, bolje reći, žena koja više nema mjesečnice. "Besramne, prljave drolje " bila je njezina opaska o ženama o kojima nije imala dobro mišljenje. S druge strane, ako je mjesto bilo lijepo, primjerice, novi kafić u gradu, znala bi reći – O manuša khelaven tut. – Ljudi te čine plesati. Ako bi kakva djeca hodala ispred nje dok je ona pričala s nekim, viknula bi na njih, prekidajući svoju misao. – Mogu li ti se popišati u oči? – ili – Zar ti crijeva ispadaju? – (Pa nisi imao vremena ići okolo?) Ili, ako joj se stvarno žurilo, rekla bi – Te bisterdon tumare anava! – Dabogda vam se imena zatrla! Njezin stil bio je samo naizgled divljački, i svi su ga voljeli.

Nikad nisam srela Cigana koji nije volio slatko. Iako se misli da su sol, papar, ocat i ukiseljena hrana baxtalo, srećonoše, voljeli su stvari but guli, vrlo slatke, i bili su zabrinuti i zgroženi mojom sklonošću za slanim ili bushalo (kiselim). Šećer je u Albaniji bio luksuz pa je Jeta možda mislila kako je moje skanjivanje bilo samopožrtvovnost, što ona gostu nije mogla dopustiti. Jednog joj je jutra dozlogrdilo pa je ubacila hrpu šećera u jogurt koji sam se spremala pojesti, odmahujući glavom kao da kaže, gdje li je ova odrasla? Ono što je zaista rekla bilo je – Kad bi stavila taj jogurt svinji na guzicu, odletjela bi. – Toliko je bio kiseo.

Također je imala običaj dodati uzvik Ma-ša-llah! ili "Kako Bog da!" nakon svega. Jeta je objasnila – Tako će svatko kome se obraćamo znati da kada kažemo kako im je novorođenče pravi bombon, zapravo u dubini duše ne govorimo dabogda mu se mozak sasušio. – Bila je to i korisna mjera predostrožnosti. – Ako ne pokažeš da ti je srce čisto, tvoja je greška kad se nešto grozno desi. – Prosta, gruba i, za ravnotežu, nepokolebljivo praznovjerna.

Šalama su se u Kinu bavile žene. Muški je govor češće uključivao sumorno intonirano iznošenje činjenica (ili apsurdnih besmislica) ne bi li se osjetila težina predaka ili mudrost poslovica. Jetin promukli stari ujak Kako bio je neumorni mudrac koji se stalno služio ovom dvodijelnom formulom: "Baš kao što kobila tare cestu, tako i mlada žena želi penis." I naravno, slijedilo bi mudro kimanje glavom.

Glasovita lingvistička nadarenost Cigana diljem svijeta nije uvijek bila očita u Kinostudiju. Za nesretan početak moje je ime predstavljalo problem. Naime, i je u romskom jeziku gramatički član za imenice ženskog roda, kao u i daj, majka, i često se koristi, čak i uz vlastita imena, primjerice u muškom rodu – O Kako. "Isabel" je stoga njima kao "the zabel", pa sam postala Zabella, Zabade, potom Zabe i naposljetku samo Za.

Dani i tjedni, činilo se, samo su se stapali jedni u druge, možda zato što mi nikad nisu rekli riječi za dane u tjednu ili za mjesece; a svi moji upiti djelovali su im kao pitanja koja sadrže neku zamku. Ako su baš bili prisiljeni odgovoriti, djeca, pa čak i borje, imali su velikih teškoća, pogotovo s mjesecima. Godišnja su doba bila jednostavna. Postojala su samo dva, ljeto i zima, vrućina i hladnoća. Dani se međusobno nisu razlikovali (i to ne samo zato što je bilo ljeto; jedino se desetogodišnji Đivan trebao vratiti u školu). Nitko od djece nije znao gledati na sat; nitko nije ni nosio sat (izuzev Nuzija koji je nosio moj i pokazivao neobično zanimanje za vrijeme, primao je čak i oklade za točno vrijeme). Stariji odrasli nisu znali čitati, a mlađi bi polako sricali svaki slog poput djece; nitko nije imao ni najmanje sigurnosti u pisanju).

ROĐENDAN KOD DUKA

Dobila sam pismo od Duka godinu dana nakon što sam otišla od njih. Bila je to nekakva razglednica prekrivena njihovim potpisima koji su bili starački i drhtavi, ili pak dječje oprezni. Ispod njih, nalazilo se par redaka napisanih na nekom nepostojećem jeziku, ali su stvarala dojam pisma, što im je i bila svrha.

Nije bilo novina, radija, ni naravno knjiga; televizija je obično bila upaljena, ali je nitko nije gledao. Slike su titrale poput krajolika koji promiče dok gledamo kroz prozor automobila. Imalo je to svoje razloge: u predgrađu Tirane mogli ste gledati samo mračne sicilijanske drame i glupave propagandne sapunice što su ih sponzorirale američke vjerske skupine. Za razliku od većine Albanaca među kojima su živjeli, Cigani nisu imali pojma što se dešavalo u svijetu, niti su (i opet s izuzetkom Nuzija) bili znatiželjni.

Doduše, razlog njihova negledanja nije uvijek bio samo nedostatak znatiželje, već katkad i obzir. Zanimao ih je obiteljski život; raspitivali bi se o mojoj braći i sestrama kao da su ih uistinu poznavali. Kada u blizini nije bilo muškaraca, razgovarale smo o rađanju, braku… Kod Duka sam napunila trideset godina. Nisam se tome osobito veselila; ali ono što je meni moglo izmamiti možda tek uzdah, za njih je bila uistinu tužna, pa čak i krajnje ozbiljna stvar. Kad su (prvog dana mog posjeta) otkrili da s dvadeset i devet godina nemam još ni jedno dijete, puri daj – majka njih desetero – potapšala me suosjećajno po zapešću, očito sam bila neplodna. To je objašnjavalo zašto nisam imala muža i, najgore od svega, zašto sam bila osuđena lutati svijetom, doći u Albaniju, za ime Božje, daleko od obitelji i prijatelja, živjeti među potpunim strancima. Teško je bilo reći što je od toga, s njihova gledišta, bila gora kušnja. Moja prisutnost među njima nije, čini se, mogla imati drugog objašnjenja, jer su baš svi Cigani što sam ih upoznala pretpostavljali upravo takvu verziju događaja i, želeći me poštedjeti boli, nisu mi davali prilike ni da isprtičam, ni da objasnim. Moj život bio je tragedija, uviđali su to, ali takva koja ih je mogla raznježiti i to su mi davali na znanje, naposljetku, nisu li i oni u prošlosti bili "osuđeni" lutati svijetom? Nisu li i oni osuđeni na Albaniju? (Njihova je mučna objektivnost prema Albaniji bila dojmljiva, budući da su cijeli život tamo živjeli. Pošto se nisu osjećali Albancima, bili su osvježavajuće neopterećeni regionalnom bolešću etničkog patriotizma.)

Dritta nije imala vremena baviti se takvim razmišljanjima. Imala je drugih, važnijih briga. Dritta je ujedno bila i član obitelji s kojim mi je bilo najteže komunicirati, jer je njezin Kabuđi dijalekt bio još više iskvaren turskim riječima. Pa ipak, odlučnošću kojoj nije bilo ravne, izborila se za mjesto moga glavnog učitelja. Od nje sam naučila jezik trampe ili razmjene dobara. Bogatstvo vokabulara sastojalo se od riječi za bluzu, suknju, češalj, četku, ruž za usne, maskaru, cipele, šal, spužvu, sapun, vrpce, pribadače, ukosnice i, naučene u samoobrani, riječi za prsten, narukvicu, naušnice… Dritta je tvrdila kako želi naučiti engleski; to je ipak bila trampa, razmjena. I tako sam započela: "Kako se ti zoveš? Ja se zovem Zabe," itd. Ona se samo smijala i proizvodila neke grgljave podvodne zvukove umjesto riječi. Zvučala je poput moga četrnaestomjesečnog nećaka kad oponaša govor odraslih na telefon koji mu je služio kao mikrofon.

Naše lekcije nisu bile teške samo zato što nismo imale zajedničke lingvističke osnove, već i stoga što je toliko toga o meni njoj bilo jednostavno strano; ako ne razumiješ radnje, velika je vjerojatnost da nećeš naučiti ni govor. Mene je stalno zaprepašćivala izolacija što ju je moje tuđinstvo neizravno otkrivalo, i bila sam dirnuta zaštitničkim gestama što ih je izazivalo. Jednom sam čučnula kraj čajnika s vrelom vodom, spremajući se preliti vrećicu čaja. Dritta se zaletjela i povukla malenu pravokutnu vrećicu za končić. – Smočit će se! – ukorila me i lupkanjem je osušila u naborima svoje suknje. Nikad nije vidjela vrećicu čaja i ljubazno je pokušavala spasiti nešto što je zamišljala kao – što? – možda mirišljava vrećica ili bouquet garni (premda je teško zamisliti kako bi se nešto tako kratkog mirisnog vijeka stiglo probiti do unutrašnjosti Albanije). Jednom sličnom zgodom, vozeći se na prednjem sjedalu Gimijeva auta, O Babo je prigovarao kako je grozno neuredno i kako bi ga Gimi stvarno trebao počistiti. – Čemu služe ovi konopci? – upitao je razdražljivo, pokušavajući iščupati pojaseve iz njihovih postolja. Takve sigurnosne naprave bile su novina u Albaniji, kao uostalom i sami osobni automobili.

JUTARNJE DOTJERIVANJE

Ništa, međutim, nije pobuđivalo toliko zbunjujuće zanimanje kao Zabadin ritual četkanja zubi dvaput dnevno. To im se činilo opsesivnim i uvrnutim, i prije no što bi ih majke udarcima otjerale, dječaci su oprezno pipali moju četkicu, dodirujući tu malenu stvarčicu s takvom nesigurnošću kao da je ptić koji je ispao iz gnijezda.

Nužnik je bio rupa u ormaru s pokretnim dvokrilnim vratima na labavim šarkama; lupala su ali se nisu zatvarala. Umivaonik je bio obična graba u zemlji, kraj koje je na jednoj gredi u visini struka stajala kanta s vodom, što ju je Liliana stalno održavala punom. Stoga je četkanje zubi bio javni događaj. Jedan od mojih nadimaka bio je Dandi, od dand, zub. Kad bi se već jasno dala osjetiti potreba za tim (otprilike jednom tjedno), oni bi svoje istrljali prstom, dobro umočenim u sol ili lon. I svi su imali predivne zube, kakve Cigani, kao blistava suprotnost ostatku lokalnog stanovništva, vrlo često i imaju, tj. ako ih ne skrivaju dekorativnim zlatom, ili srebrom, ili čak dvobojnim navlakama.

O Babovo jutarnje dotjerivanje bilo je još popularnije. Svakog jutra Bexhet bi otezao sa svojim ritualom brijanja koliko god je mogao, kao da se nada svakim danom pridodati nekoliko sekundi, možda čak i minutu, svom osobnom rekordu. Za djecu to je bila sjajna predstava. Za O Babu to je bio način da ispuni to silno slobodno vrijeme kojega je u Albaniji bilo u nemjerljivom obilju. Svi su muškarci bez posla to morali činiti, i činili su u nešto više ili manje grandioznom stilu.

Vadio je pribor, komad po komad, iz svoga zaključanog kovčega: četku za brijanje, posudu za brijanje s komadom zalijepljenog sapuna, britvu na rasklapanje. U svom jutarnjem odijelu, prugasti donji dio pidžame i kaki vojnička košulja, u tri je navrata išao u kuću po te alatke, svaki put iznoseći po jednu, s takvom pažnjom s kakvom bi eventualno rukovali s malim, ali savršeno očuvanim minojskim ćupom. Nakon što bi sav pribor posložio na dvorišnu gredu koja je svakog jutra postajala brijačnica, Bexhet je i posljednji put otišao u kuću po pièce de résistance, svoje specijalno napuklo ogledalo za brijanje. Ne želeći izgubiti ni jedan razbijeni komadić, šuljao se smiješnim koracima lopova iz crtića, noseći staklo položeno na otvorenom dlanu ispred sebe, poput svježe ispečene pite.

Bexhetov pribor za jutarnje dotjerivanje bio je prostrijet na i oko male otužne grane susjedova stabla što je imala oblik jelenjih rogova. Premda nije bila živa, grana je ostala uspravna, zatvorenica betona kroz koji se probila u svojoj mladalačkoj potrazi za suncem. S najvećom koncentracijom, Bexhet bi ogledalo ugnijezdio u pregib rogova. Tepao mu je i mrdao ga te iskušavao svoju spretnost otpuštajući dva po dva prsta. Ohrabrivao je svoj vlastiti razlomljeni odraz nježnim šapatom, punim ljubavi: "Hajde lijepo, nemoj mi sad pasti, lice malo." Svejedno bi palo, dva ili tri puta po jutru, ali Bexhet bi ga svaki put ulovio, kad se osjećao živahno, majstorskim bekhendom i malim pobjedničkim povikom Eppah! ili katkad Oppah! prije no što bi ga vratio u njegovo V i pokušao ponovno.