„Dosta smo se mi prilagođavali njima. Nek se oni sad malo prilagođavaju nama.“, jedan je, u nizu, jalijaških verbalnih ispada aktuelnog Reisa, namijenjen primitivizaciji vlastitog stada i podsticanju najnižih osjećaja u njemu, koji su propagandisti Islamske zajednice, očito, shvatili krajnje ozbiljno. I krenuli u lov, na one nesklone „prilagođavanju“. Koji misle da im demokratija dopušta da se kritički osvrću i na riječi i djela „vrhovnog duhovnog autoriteta muslimana u BiH“, kako čelni čovjek Islamske zajednice BiH voli da ga se naziva.
Njegovanje tradicije
Nakon pojedinih novinara i kompletnih medija, poznatih po kritičkom pristupu našoj stvarnosti, koje je prljava kampanja čelnika Islamske zajednice i njihove optužbe za islamofobiju, dovela do opsadnog stanja i 24-eročasovne policijske zaštite, zbog prijetnji smrću, koje su dobijali od fanatika, s kojim je IZ koketirala i od njih (i njihovih prijetnji) se nikad ogradila nije, na red je došao još jedan pripadnik „kršćanske“ manjine u Sarajevu kome treba pokazati čuvenu bošnjačko-muslimansku „toleranciju“. I začepiti mu usta.
Tradicija bošnjačko-muslimanskog obračunavanja sa bh intelektualcima, književnicima i uopšte ljudskim vrijednostima ove zemlje, koji ne pripadaju „muslimanskom kulturno-povjesnom krugu“ krenula je, inače, sa poratnim napadom tadašnjeg SDA-ovog mlađahnog polit-komesara, a sada već postarijeg antisekulariste, ideologa ekstremista i zagovornika islamske diktature u BiH, Džemaludina Latića, na nikog drugog do legendu intelektualnog otpora fašističkom agresoru, i moralnu gromadu, pjesnika Marka Vešovića. Vremenom su se na meti našli gotovo svi, pogotovo oni koji su se u nekom trenutku usudili kritički (pored redovnog seciranja „svojih“) osvrnuti i na neku pojavu unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa. Ali, nikad dosad napad, i ozbiljna prijetnja u njegovoj pozadini, nije imao tako jasan vjerski karakter.
Željko Ivanković, pisac, književnikritičar, esejistikolumnist, po drugi put u vrlo kratkom periodu našao se na meti, kritičkom duhu nesklonih, „branilaca islama“. Nakon skandalozne fetve iranske ambasade, koja samo zahvaljujući činjenici da BiH zapravo i nije država, nije u kompletu spakovana i prvim avionom poslana u... mjesto odakle su došli, ovih dana je, sa stranica tiskovine poznate po egzekucijama i organizovanju progona i premlaćivanja manjina i ugrožavanju ljudskih prava, stigla javna optužnica, protiv Ivankovića, s (neizrečenom ali krajnje jasnom) ponudom „nepoznatom čitaocu“, ili grupi njih, da presudu donesu sami.
Peace, brothers
Na Ivankovića se, zbog kritičke reakcije, i nabrajanja niza stupidarija aktuelnog vršioca dužnosti Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH (s akcentiranjem veličanja otomanskog osvajača, Sultana Mehmeda II El Fatiha), i kratkog časa istorije, održanog u tom kontekstu, sručila odista zavidna količina uvreda i optužbi.
Njegovo spominjanje istorijskih fakata (kojim se suprotstavio Reisovom tretiranju, u najmanju ruku, kontroverznih istorijskih ličnosti, sa kompleksnom biografijom – bezgrešnim svecima) proglašeno je „najbezočnijim lažima koje kao da su iskočile iz kosovskog mita o krvoločnim Turcima ili izvještaja kakvog papinskog uhode“, „napadom na islam“, „nizom uvreda na račun islamske tradicije i uopće uglednika“, turkofobijom i islamofobijom.
Ivanković je nazvan (i) inkvizitorom, koji je - tvrdnjom da je Mehmed II bio zavojevač, rušiteljBosanskogakraljevstva, zatirač, okupator, zlotvor(...), a GaziHusrev-beg „otimač imanjabogatijimkatolicimakojisuodbijaliuzetiislam, pajeiztihisličnih "gazijskihdjela" (ideološkogaterorainotornepljačke!) stvaraovakufeitakosilom, mačem, širioislam” - „na krajnje neprimjeren način pokušao problematizirati dolazak islama na prostore BiH“ (iako svi znamo da su ga donijele rode, je li? drito sa Woodstocka). Njegovo pisanje stavljeno je u kontekst „pljuvanja po islamu poznatog još iz doba križarskih ratova“.
Cerić, koji svaku kritiku konkretnih, moralno i zakonski nedopustivih, djela, pojedinaca iz Islamske zajednice (kao što je svojevremeni slučaj pedofilije u Gluhoj Bukovici), naziva islamofobijom i huška ubice na novinare, proglašava se promotorom tolerancije, a Ivankovićevo navođenje istorijskih fakata i Cerićevih javnih izjava – notornim podvalama.
Raspisivači javne potjernice za Ivankovićem, pripadaju, kao i Reis, paralelnom, autističnom, svijetu, u kome su notorni osvajači i zločinci (čija zlodjela je, eventualno, moguće shvatiti samo u kontekstu vremena u kome su se dešavala) - pozitivne ličnosti, veliki bosanski dobrotvori, poznati po toleranciji i humanosti (otomanskog porobljivača pokušava se predstaviti takoreći, kao hipika, koji je lutao svijetom, i pušeći travu sa stanovništvom zemalja u koje je dolazio, isto preobraćao na islam). Po ovim ljubiteljima „Zone sumraka“ i bajki za djecu i odrasle, Osmanlije, od stanovništva u BiH(?), nisu dočekani kao agresori nego „kao osloboditelji. Donosioci najpoštenijeg moralnog i socijalnog poretka.“ Otprilike, dakle, kao Amerikanci u Iraku?
Tragikomedija ovog medijsko-vjerskog odstrjela je u tome da se Ivankovića optužuje za „mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti“ iako je on zapravo samo reagovao na Cerićevu mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti.
Opasno baljezganje
U skladu sa balkanskim mentalitetom, koji nalaže da se bilo kakvo neslaganje sa nečijim mišljenjem završi patosiranjem protivnika, upotrebom svih raspoloživih sredstava, Ivankovićeva reakcija na Reisove izjave i ponašanje (koje su na sramotu Bošnjaka-muslimana, prije svega, ali eto, i Ivanković se osjetio pozvanim reagovati), dovedena je u vezu sa velikosrpskom zločinačkom ideologijom i propagandnim djelovanjem. Potpuno van konteksta, u cilju Ivankovićeve diskvalifikacije i povećavanja stepena opasnosti po njegov fizički integritet (kao i u svojevremenom slučaju Queer festivala, obilježi se meta i medijski huška masa, dok se ne pojavi grupa spremna za činjenje zločina), pomenuti su neki od najcrnjih primjera velikosrpske naci(onali)stičke propagande.
A onda i... genocid.
Nemoralna stoka, kojoj ništa nije sveto, u odbranu glupaka koji nas sramoti po svijetu, nudeći „srpsko-bošnjački dijalog (između Predsjednika(!) Srbije i Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH), nazivajući Tursku našom majkom, pišući pisma američkom predsjedniku i nudeći mu se za posrednika u dijalogu sa Iranom, koji sebe kandidira za evropskog muftiju, a na ekonomskim forumima na kojima države i građane predstavljaju njihovi političari, nas predstavlja Reis (kao da smo zaostala plemenska zajednica),... ide tako daleko da pisanje Željka Ivankovića naziva uvredom „onima koji su krvlju hiljada šehida i nedužnih civila uspjeli sačuvati BiH, onih što su razlog što ova zemlja uopće postoji.“
A odstrjel se završava riječima: „Duh Lazara i mahanje njegovim moštima te pozivanje na osvetu „ostacima turskog okupatora“ i danas prijeti iz Ivankovićevih tekstova. Pogubnost ovakve mitomanije svjedoče hiljade nišana nevino ubijenih žrtava Srebrenice, koji su ispaštali samo zato jer im je neko nalijepio etiketu „ostataka okupatora“. Da li je toga svjestan književnik Ivanković u mjesecu u kojem su Bošnjaci sahranili posmrtne ostatke više od 500 novih „ostataka okupatora“, a povampireni četnici ponovo orgijaju na Drini?“
Jedino su svemir i ljudska glupost bezgranični
U osnovi priče, osim pokušaja da se brani jednog štetočinu na čelu Islamske zajednice (identičnog političkim štetočinama koji vode zemlju u propast) leže kompleksi (ali koje Bošnjacima ne nameće Ivanković, nego Reis i njegovi propagandisti) i nedostatak vjere. I njena zloupotreba. Te, prevaziđeni koncept tretiranja vjere kao nečeg u čemu se čovjek rađa a ne stvari individualnog izbora.
Primitivna balkanska opterećenost društvenom (pra)istorijom, nacionalnim mitovima i legendama, čovjekov odnos prema vjeri smješta u kontekst oružja i municije nacionalnih monolita u sukobu. Vjera se tretira kao segment kompetitivnog prestiža. Kao jedan od dokaza prava na tlo, u naci(onali)stičkim teorijama, kojim se dave ovi prostori.
Pritom, u ekstremnoj manifestaciji gluposti bošnjački nacionalisti, i njihov ogranak unutar Islamske zajednice, potpuno preuzimaju rasisistički i nacionalistički diskurs propagandne mašine velikosrpskog zločinačkog projekta, i svojim načinom razmišljanja i djelovanjem, zapravo, služe tom projektu.
Umjesto da vjeru tretiraju u savremenom konceptu ljudskog prava (a državu u građanskom smislu), oni bauljaju istorijskom močvarom, pokušavajući opovrgnuti neopovrgivo i u istinu pretvoriti vlastitu verziju nacionalističkih mitova. Ulaze u em glupo em takmičenje u kome, zapravo, ne mogu pobijediti (što zbog toga što pristaju na takmičenje u pogrešnoj disciplini, što zbog toga što u takvim takmičenjima, zapravo, nema pobjednika – svi su gubitnici).
„Ako se krenemo vraćati u prošlost, i dokazivati ko je prvi bio tu, doći ćemo do ameba. A svi znamo da su tu prve bile srpske amebe.“ reći će svojevremeno, cinično, Aleksandar Tijanić. Poenta? Svi znamo da ima budala koje tvrde da je Bog Srbin, Hrvat, Židov, Bošnjak,... Ali sa takvima se ne ulazi u raspravu. Naprosto ih tretirate kao budale. Inače budalom postajete i sami. Upravo onako kako budalu od sebe pravi Reis Cerić, tvrdnjama da nam je Turska majka, da je tuđinski okupator Bosne, bio njen oslobodilac, dobrotvor i primjer tolerancije, i sličnim. Da se sad zahtjevima za integracijom šerijata u Ustav BiH, pozivima jednom od bošnjačkih političara da on (sam) napravi novi ustav, imenovanjem predsjednika partija ili drugim oblicima miješanja u politički život zemlje, ne bavimo. To su ipak gluposti druge vrste.
(zurnal.info)
"> Samir Šestan: Bilo jednom u Muslimaniji
„Dosta smo se mi prilagođavali njima. Nek se oni sad malo prilagođavaju nama.“, jedan je, u nizu, jalijaških verbalnih ispada aktuelnog Reisa, namijenjen primitivizaciji vlastitog stada i podsticanju najnižih osjećaja u njemu, koji su propagandisti Islamske zajednice, očito, shvatili krajnje ozbiljno. I krenuli u lov, na one nesklone „prilagođavanju“. Koji misle da im demokratija dopušta da se kritički osvrću i na riječi i djela „vrhovnog duhovnog autoriteta muslimana u BiH“, kako čelni čovjek Islamske zajednice BiH voli da ga se naziva.
Njegovanje tradicije
Nakon pojedinih novinara i kompletnih medija, poznatih po kritičkom pristupu našoj stvarnosti, koje je prljava kampanja čelnika Islamske zajednice i njihove optužbe za islamofobiju, dovela do opsadnog stanja i 24-eročasovne policijske zaštite, zbog prijetnji smrću, koje su dobijali od fanatika, s kojim je IZ koketirala i od njih (i njihovih prijetnji) se nikad ogradila nije, na red je došao još jedan pripadnik „kršćanske“ manjine u Sarajevu kome treba pokazati čuvenu bošnjačko-muslimansku „toleranciju“. I začepiti mu usta.
Tradicija bošnjačko-muslimanskog obračunavanja sa bh intelektualcima, književnicima i uopšte ljudskim vrijednostima ove zemlje, koji ne pripadaju „muslimanskom kulturno-povjesnom krugu“ krenula je, inače, sa poratnim napadom tadašnjeg SDA-ovog mlađahnog polit-komesara, a sada već postarijeg antisekulariste, ideologa ekstremista i zagovornika islamske diktature u BiH, Džemaludina Latića, na nikog drugog do legendu intelektualnog otpora fašističkom agresoru, i moralnu gromadu, pjesnika Marka Vešovića. Vremenom su se na meti našli gotovo svi, pogotovo oni koji su se u nekom trenutku usudili kritički (pored redovnog seciranja „svojih“) osvrnuti i na neku pojavu unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa. Ali, nikad dosad napad, i ozbiljna prijetnja u njegovoj pozadini, nije imao tako jasan vjerski karakter.
Željko Ivanković, pisac, književnikritičar, esejistikolumnist, po drugi put u vrlo kratkom periodu našao se na meti, kritičkom duhu nesklonih, „branilaca islama“. Nakon skandalozne fetve iranske ambasade, koja samo zahvaljujući činjenici da BiH zapravo i nije država, nije u kompletu spakovana i prvim avionom poslana u... mjesto odakle su došli, ovih dana je, sa stranica tiskovine poznate po egzekucijama i organizovanju progona i premlaćivanja manjina i ugrožavanju ljudskih prava, stigla javna optužnica, protiv Ivankovića, s (neizrečenom ali krajnje jasnom) ponudom „nepoznatom čitaocu“, ili grupi njih, da presudu donesu sami.
Peace, brothers
Na Ivankovića se, zbog kritičke reakcije, i nabrajanja niza stupidarija aktuelnog vršioca dužnosti Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH (s akcentiranjem veličanja otomanskog osvajača, Sultana Mehmeda II El Fatiha), i kratkog časa istorije, održanog u tom kontekstu, sručila odista zavidna količina uvreda i optužbi.
Njegovo spominjanje istorijskih fakata (kojim se suprotstavio Reisovom tretiranju, u najmanju ruku, kontroverznih istorijskih ličnosti, sa kompleksnom biografijom – bezgrešnim svecima) proglašeno je „najbezočnijim lažima koje kao da su iskočile iz kosovskog mita o krvoločnim Turcima ili izvještaja kakvog papinskog uhode“, „napadom na islam“, „nizom uvreda na račun islamske tradicije i uopće uglednika“, turkofobijom i islamofobijom.
Ivanković je nazvan (i) inkvizitorom, koji je - tvrdnjom da je Mehmed II bio zavojevač, rušiteljBosanskogakraljevstva, zatirač, okupator, zlotvor(...), a GaziHusrev-beg „otimač imanjabogatijimkatolicimakojisuodbijaliuzetiislam, pajeiztihisličnih "gazijskihdjela" (ideološkogaterorainotornepljačke!) stvaraovakufeitakosilom, mačem, širioislam” - „na krajnje neprimjeren način pokušao problematizirati dolazak islama na prostore BiH“ (iako svi znamo da su ga donijele rode, je li? drito sa Woodstocka). Njegovo pisanje stavljeno je u kontekst „pljuvanja po islamu poznatog još iz doba križarskih ratova“.
Cerić, koji svaku kritiku konkretnih, moralno i zakonski nedopustivih, djela, pojedinaca iz Islamske zajednice (kao što je svojevremeni slučaj pedofilije u Gluhoj Bukovici), naziva islamofobijom i huška ubice na novinare, proglašava se promotorom tolerancije, a Ivankovićevo navođenje istorijskih fakata i Cerićevih javnih izjava – notornim podvalama.
Raspisivači javne potjernice za Ivankovićem, pripadaju, kao i Reis, paralelnom, autističnom, svijetu, u kome su notorni osvajači i zločinci (čija zlodjela je, eventualno, moguće shvatiti samo u kontekstu vremena u kome su se dešavala) - pozitivne ličnosti, veliki bosanski dobrotvori, poznati po toleranciji i humanosti (otomanskog porobljivača pokušava se predstaviti takoreći, kao hipika, koji je lutao svijetom, i pušeći travu sa stanovništvom zemalja u koje je dolazio, isto preobraćao na islam). Po ovim ljubiteljima „Zone sumraka“ i bajki za djecu i odrasle, Osmanlije, od stanovništva u BiH(?), nisu dočekani kao agresori nego „kao osloboditelji. Donosioci najpoštenijeg moralnog i socijalnog poretka.“ Otprilike, dakle, kao Amerikanci u Iraku?
Tragikomedija ovog medijsko-vjerskog odstrjela je u tome da se Ivankovića optužuje za „mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti“ iako je on zapravo samo reagovao na Cerićevu mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti.
Opasno baljezganje
U skladu sa balkanskim mentalitetom, koji nalaže da se bilo kakvo neslaganje sa nečijim mišljenjem završi patosiranjem protivnika, upotrebom svih raspoloživih sredstava, Ivankovićeva reakcija na Reisove izjave i ponašanje (koje su na sramotu Bošnjaka-muslimana, prije svega, ali eto, i Ivanković se osjetio pozvanim reagovati), dovedena je u vezu sa velikosrpskom zločinačkom ideologijom i propagandnim djelovanjem. Potpuno van konteksta, u cilju Ivankovićeve diskvalifikacije i povećavanja stepena opasnosti po njegov fizički integritet (kao i u svojevremenom slučaju Queer festivala, obilježi se meta i medijski huška masa, dok se ne pojavi grupa spremna za činjenje zločina), pomenuti su neki od najcrnjih primjera velikosrpske naci(onali)stičke propagande.
A onda i... genocid.
Nemoralna stoka, kojoj ništa nije sveto, u odbranu glupaka koji nas sramoti po svijetu, nudeći „srpsko-bošnjački dijalog (između Predsjednika(!) Srbije i Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH), nazivajući Tursku našom majkom, pišući pisma američkom predsjedniku i nudeći mu se za posrednika u dijalogu sa Iranom, koji sebe kandidira za evropskog muftiju, a na ekonomskim forumima na kojima države i građane predstavljaju njihovi političari, nas predstavlja Reis (kao da smo zaostala plemenska zajednica),... ide tako daleko da pisanje Željka Ivankovića naziva uvredom „onima koji su krvlju hiljada šehida i nedužnih civila uspjeli sačuvati BiH, onih što su razlog što ova zemlja uopće postoji.“
A odstrjel se završava riječima: „Duh Lazara i mahanje njegovim moštima te pozivanje na osvetu „ostacima turskog okupatora“ i danas prijeti iz Ivankovićevih tekstova. Pogubnost ovakve mitomanije svjedoče hiljade nišana nevino ubijenih žrtava Srebrenice, koji su ispaštali samo zato jer im je neko nalijepio etiketu „ostataka okupatora“. Da li je toga svjestan književnik Ivanković u mjesecu u kojem su Bošnjaci sahranili posmrtne ostatke više od 500 novih „ostataka okupatora“, a povampireni četnici ponovo orgijaju na Drini?“
Jedino su svemir i ljudska glupost bezgranični
U osnovi priče, osim pokušaja da se brani jednog štetočinu na čelu Islamske zajednice (identičnog političkim štetočinama koji vode zemlju u propast) leže kompleksi (ali koje Bošnjacima ne nameće Ivanković, nego Reis i njegovi propagandisti) i nedostatak vjere. I njena zloupotreba. Te, prevaziđeni koncept tretiranja vjere kao nečeg u čemu se čovjek rađa a ne stvari individualnog izbora.
Primitivna balkanska opterećenost društvenom (pra)istorijom, nacionalnim mitovima i legendama, čovjekov odnos prema vjeri smješta u kontekst oružja i municije nacionalnih monolita u sukobu. Vjera se tretira kao segment kompetitivnog prestiža. Kao jedan od dokaza prava na tlo, u naci(onali)stičkim teorijama, kojim se dave ovi prostori.
Pritom, u ekstremnoj manifestaciji gluposti bošnjački nacionalisti, i njihov ogranak unutar Islamske zajednice, potpuno preuzimaju rasisistički i nacionalistički diskurs propagandne mašine velikosrpskog zločinačkog projekta, i svojim načinom razmišljanja i djelovanjem, zapravo, služe tom projektu.
Umjesto da vjeru tretiraju u savremenom konceptu ljudskog prava (a državu u građanskom smislu), oni bauljaju istorijskom močvarom, pokušavajući opovrgnuti neopovrgivo i u istinu pretvoriti vlastitu verziju nacionalističkih mitova. Ulaze u em glupo em takmičenje u kome, zapravo, ne mogu pobijediti (što zbog toga što pristaju na takmičenje u pogrešnoj disciplini, što zbog toga što u takvim takmičenjima, zapravo, nema pobjednika – svi su gubitnici).
„Ako se krenemo vraćati u prošlost, i dokazivati ko je prvi bio tu, doći ćemo do ameba. A svi znamo da su tu prve bile srpske amebe.“ reći će svojevremeno, cinično, Aleksandar Tijanić. Poenta? Svi znamo da ima budala koje tvrde da je Bog Srbin, Hrvat, Židov, Bošnjak,... Ali sa takvima se ne ulazi u raspravu. Naprosto ih tretirate kao budale. Inače budalom postajete i sami. Upravo onako kako budalu od sebe pravi Reis Cerić, tvrdnjama da nam je Turska majka, da je tuđinski okupator Bosne, bio njen oslobodilac, dobrotvor i primjer tolerancije, i sličnim. Da se sad zahtjevima za integracijom šerijata u Ustav BiH, pozivima jednom od bošnjačkih političara da on (sam) napravi novi ustav, imenovanjem predsjednika partija ili drugim oblicima miješanja u politički život zemlje, ne bavimo. To su ipak gluposti druge vrste.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
Samir Šestan: Bilo jednom u Muslimaniji
Samir Šestan: Bilo jednom u Muslimaniji
„Dosta smo se mi prilagođavali njima. Nek se oni sad malo prilagođavaju nama.“, jedan je, u nizu, jalijaških verbalnih ispada aktuelnog Reisa, namijenjen primitivizaciji vlastitog stada i podsticanju najnižih osjećaja u njemu, koji su propagandisti Islamske zajednice, očito, shvatili krajnje ozbiljno. I krenuli u lov, na one nesklone „prilagođavanju“. Koji misle da im demokratija dopušta da se kritički osvrću i na riječi i djela „vrhovnog duhovnog autoriteta muslimana u BiH“, kako čelni čovjek Islamske zajednice BiH voli da ga se naziva.
Njegovanje tradicije
Nakon pojedinih novinara i kompletnih medija, poznatih po kritičkom pristupu našoj stvarnosti, koje je prljava kampanja čelnika Islamske zajednice i njihove optužbe za islamofobiju, dovela do opsadnog stanja i 24-eročasovne policijske zaštite, zbog prijetnji smrću, koje su dobijali od fanatika, s kojim je IZ koketirala i od njih (i njihovih prijetnji) se nikad ogradila nije, na red je došao još jedan pripadnik „kršćanske“ manjine u Sarajevu kome treba pokazati čuvenu bošnjačko-muslimansku „toleranciju“. I začepiti mu usta.
Tradicija bošnjačko-muslimanskog obračunavanja sa bh intelektualcima, književnicima i uopšte ljudskim vrijednostima ove zemlje, koji ne pripadaju „muslimanskom kulturno-povjesnom krugu“ krenula je, inače, sa poratnim napadom tadašnjeg SDA-ovog mlađahnog polit-komesara, a sada već postarijeg antisekulariste, ideologa ekstremista i zagovornika islamske diktature u BiH, Džemaludina Latića, na nikog drugog do legendu intelektualnog otpora fašističkom agresoru, i moralnu gromadu, pjesnika Marka Vešovića. Vremenom su se na meti našli gotovo svi, pogotovo oni koji su se u nekom trenutku usudili kritički (pored redovnog seciranja „svojih“) osvrnuti i na neku pojavu unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa. Ali, nikad dosad napad, i ozbiljna prijetnja u njegovoj pozadini, nije imao tako jasan vjerski karakter.
Željko Ivanković, pisac, književnikritičar, esejistikolumnist, po drugi put u vrlo kratkom periodu našao se na meti, kritičkom duhu nesklonih, „branilaca islama“. Nakon skandalozne fetve iranske ambasade, koja samo zahvaljujući činjenici da BiH zapravo i nije država, nije u kompletu spakovana i prvim avionom poslana u... mjesto odakle su došli, ovih dana je, sa stranica tiskovine poznate po egzekucijama i organizovanju progona i premlaćivanja manjina i ugrožavanju ljudskih prava, stigla javna optužnica, protiv Ivankovića, s (neizrečenom ali krajnje jasnom) ponudom „nepoznatom čitaocu“, ili grupi njih, da presudu donesu sami.
Peace, brothers
Na Ivankovića se, zbog kritičke reakcije, i nabrajanja niza stupidarija aktuelnog vršioca dužnosti Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH (s akcentiranjem veličanja otomanskog osvajača, Sultana Mehmeda II El Fatiha), i kratkog časa istorije, održanog u tom kontekstu, sručila odista zavidna količina uvreda i optužbi.
Njegovo spominjanje istorijskih fakata (kojim se suprotstavio Reisovom tretiranju, u najmanju ruku, kontroverznih istorijskih ličnosti, sa kompleksnom biografijom – bezgrešnim svecima) proglašeno je „najbezočnijim lažima koje kao da su iskočile iz kosovskog mita o krvoločnim Turcima ili izvještaja kakvog papinskog uhode“, „napadom na islam“, „nizom uvreda na račun islamske tradicije i uopće uglednika“, turkofobijom i islamofobijom.
Ivanković je nazvan (i) inkvizitorom, koji je - tvrdnjom da je Mehmed II bio zavojevač, rušiteljBosanskogakraljevstva, zatirač, okupator, zlotvor(...), a GaziHusrev-beg „otimač imanjabogatijimkatolicimakojisuodbijaliuzetiislam, pajeiztihisličnih "gazijskihdjela" (ideološkogaterorainotornepljačke!) stvaraovakufeitakosilom, mačem, širioislam” - „na krajnje neprimjeren način pokušao problematizirati dolazak islama na prostore BiH“ (iako svi znamo da su ga donijele rode, je li? drito sa Woodstocka). Njegovo pisanje stavljeno je u kontekst „pljuvanja po islamu poznatog još iz doba križarskih ratova“.
Cerić, koji svaku kritiku konkretnih, moralno i zakonski nedopustivih, djela, pojedinaca iz Islamske zajednice (kao što je svojevremeni slučaj pedofilije u Gluhoj Bukovici), naziva islamofobijom i huška ubice na novinare, proglašava se promotorom tolerancije, a Ivankovićevo navođenje istorijskih fakata i Cerićevih javnih izjava – notornim podvalama.
Raspisivači javne potjernice za Ivankovićem, pripadaju, kao i Reis, paralelnom, autističnom, svijetu, u kome su notorni osvajači i zločinci (čija zlodjela je, eventualno, moguće shvatiti samo u kontekstu vremena u kome su se dešavala) - pozitivne ličnosti, veliki bosanski dobrotvori, poznati po toleranciji i humanosti (otomanskog porobljivača pokušava se predstaviti takoreći, kao hipika, koji je lutao svijetom, i pušeći travu sa stanovništvom zemalja u koje je dolazio, isto preobraćao na islam). Po ovim ljubiteljima „Zone sumraka“ i bajki za djecu i odrasle, Osmanlije, od stanovništva u BiH(?), nisu dočekani kao agresori nego „kao osloboditelji. Donosioci najpoštenijeg moralnog i socijalnog poretka.“ Otprilike, dakle, kao Amerikanci u Iraku?
Tragikomedija ovog medijsko-vjerskog odstrjela je u tome da se Ivankovića optužuje za „mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti“ iako je on zapravo samo reagovao na Cerićevu mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti.
Opasno baljezganje
U skladu sa balkanskim mentalitetom, koji nalaže da se bilo kakvo neslaganje sa nečijim mišljenjem završi patosiranjem protivnika, upotrebom svih raspoloživih sredstava, Ivankovićeva reakcija na Reisove izjave i ponašanje (koje su na sramotu Bošnjaka-muslimana, prije svega, ali eto, i Ivanković se osjetio pozvanim reagovati), dovedena je u vezu sa velikosrpskom zločinačkom ideologijom i propagandnim djelovanjem. Potpuno van konteksta, u cilju Ivankovićeve diskvalifikacije i povećavanja stepena opasnosti po njegov fizički integritet (kao i u svojevremenom slučaju Queer festivala, obilježi se meta i medijski huška masa, dok se ne pojavi grupa spremna za činjenje zločina), pomenuti su neki od najcrnjih primjera velikosrpske naci(onali)stičke propagande.
A onda i... genocid.
Nemoralna stoka, kojoj ništa nije sveto, u odbranu glupaka koji nas sramoti po svijetu, nudeći „srpsko-bošnjački dijalog (između Predsjednika(!) Srbije i Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH), nazivajući Tursku našom majkom, pišući pisma američkom predsjedniku i nudeći mu se za posrednika u dijalogu sa Iranom, koji sebe kandidira za evropskog muftiju, a na ekonomskim forumima na kojima države i građane predstavljaju njihovi političari, nas predstavlja Reis (kao da smo zaostala plemenska zajednica),... ide tako daleko da pisanje Željka Ivankovića naziva uvredom „onima koji su krvlju hiljada šehida i nedužnih civila uspjeli sačuvati BiH, onih što su razlog što ova zemlja uopće postoji.“
A odstrjel se završava riječima: „Duh Lazara i mahanje njegovim moštima te pozivanje na osvetu „ostacima turskog okupatora“ i danas prijeti iz Ivankovićevih tekstova. Pogubnost ovakve mitomanije svjedoče hiljade nišana nevino ubijenih žrtava Srebrenice, koji su ispaštali samo zato jer im je neko nalijepio etiketu „ostataka okupatora“. Da li je toga svjestan književnik Ivanković u mjesecu u kojem su Bošnjaci sahranili posmrtne ostatke više od 500 novih „ostataka okupatora“, a povampireni četnici ponovo orgijaju na Drini?“
Jedino su svemir i ljudska glupost bezgranični
U osnovi priče, osim pokušaja da se brani jednog štetočinu na čelu Islamske zajednice (identičnog političkim štetočinama koji vode zemlju u propast) leže kompleksi (ali koje Bošnjacima ne nameće Ivanković, nego Reis i njegovi propagandisti) i nedostatak vjere. I njena zloupotreba. Te, prevaziđeni koncept tretiranja vjere kao nečeg u čemu se čovjek rađa a ne stvari individualnog izbora.
Primitivna balkanska opterećenost društvenom (pra)istorijom, nacionalnim mitovima i legendama, čovjekov odnos prema vjeri smješta u kontekst oružja i municije nacionalnih monolita u sukobu. Vjera se tretira kao segment kompetitivnog prestiža. Kao jedan od dokaza prava na tlo, u naci(onali)stičkim teorijama, kojim se dave ovi prostori.
Pritom, u ekstremnoj manifestaciji gluposti bošnjački nacionalisti, i njihov ogranak unutar Islamske zajednice, potpuno preuzimaju rasisistički i nacionalistički diskurs propagandne mašine velikosrpskog zločinačkog projekta, i svojim načinom razmišljanja i djelovanjem, zapravo, služe tom projektu.
Umjesto da vjeru tretiraju u savremenom konceptu ljudskog prava (a državu u građanskom smislu), oni bauljaju istorijskom močvarom, pokušavajući opovrgnuti neopovrgivo i u istinu pretvoriti vlastitu verziju nacionalističkih mitova. Ulaze u em glupo em takmičenje u kome, zapravo, ne mogu pobijediti (što zbog toga što pristaju na takmičenje u pogrešnoj disciplini, što zbog toga što u takvim takmičenjima, zapravo, nema pobjednika – svi su gubitnici).
„Ako se krenemo vraćati u prošlost, i dokazivati ko je prvi bio tu, doći ćemo do ameba. A svi znamo da su tu prve bile srpske amebe.“ reći će svojevremeno, cinično, Aleksandar Tijanić. Poenta? Svi znamo da ima budala koje tvrde da je Bog Srbin, Hrvat, Židov, Bošnjak,... Ali sa takvima se ne ulazi u raspravu. Naprosto ih tretirate kao budale. Inače budalom postajete i sami. Upravo onako kako budalu od sebe pravi Reis Cerić, tvrdnjama da nam je Turska majka, da je tuđinski okupator Bosne, bio njen oslobodilac, dobrotvor i primjer tolerancije, i sličnim. Da se sad zahtjevima za integracijom šerijata u Ustav BiH, pozivima jednom od bošnjačkih političara da on (sam) napravi novi ustav, imenovanjem predsjednika partija ili drugim oblicima miješanja u politički život zemlje, ne bavimo. To su ipak gluposti druge vrste.
(zurnal.info)
Samir Šestan
Ovih dana je, sa stranica tiskovine poznate po egzekucijama i organizovanju progona i premlaćivanja manjina i ugrožavanju ljudskih prava, stigla javna optužnica, protiv Željka Ivankovića, s (neizrečenom ali krajnje jasnom) ponudom „nepoznatom čitaocu“, ili grupi njih, da presudu donesu sami...
„Dosta smo se mi prilagođavali njima. Nek se oni sad malo prilagođavaju nama.“, jedan je, u nizu, jalijaških verbalnih ispada aktuelnog Reisa, namijenjen primitivizaciji vlastitog stada i podsticanju najnižih osjećaja u njemu, koji su propagandisti Islamske zajednice, očito, shvatili krajnje ozbiljno. I krenuli u lov, na one nesklone „prilagođavanju“. Koji misle da im demokratija dopušta da se kritički osvrću i na riječi i djela „vrhovnog duhovnog autoriteta muslimana u BiH“, kako čelni čovjek Islamske zajednice BiH voli da ga se naziva.
Željko Ivanković, pisac, književni kritičar, esejist i kolumnist, po drugi put u vrlo kratkom periodu našao se na meti, kritičkom duhu nesklonih, „branilaca islama“. Nakon skandalozne fetve iranske ambasade, koja samo zahvaljujući činjenici da BiH zapravo i nije država, nije u kompletu spakovana i prvim avionom poslana u... mjesto odakle su došli, ovih dana je, sa stranica tiskovine poznate po egzekucijama i organizovanju progona i premlaćivanja manjina i ugrožavanju ljudskih prava, stigla javna optužnica, protiv Ivankovića, s (neizrečenom ali krajnje jasnom) ponudom „nepoznatom čitaocu“, ili grupi njih, da presudu donesu sami. 
