Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat, koji se brzo razvija
„Demokracijom se cenzura ne može zabraniti“, izjavio je aprila 1998. dr. Andrija Hebrang, što ga, s obzirom da glupost ništa ne košta (samo za pamet povremeno platite, ako ste skloni njenom javnom manifestovanju) nije spriječilo da bude predsjednički kandidat vladajuće stranke, na nedavno završenim izborima u zapadnom susjedstvu.
KAFA SA ŠEĆEROM, KAFA SA RAHATLOKUMOM I KAFA SA POLIKITOM
U paketu organizovanih pritisaka na satirični časopis koji sam uređivao u prvim poratnim godinama, a koji su se kretali od nametanja tri puta većeg poreza nego ga je u BiH (dotad & odtad) plaćao i jedan drugi časopis, preko javnog uništavanja novine i prijetnji linčom i zatiranjem, od strane nacionalističkih militanata sa oružjem u rukama, do protuzakonitih policijskih akcija, zabrane i pljenidbe novine i pokretanja sudskih postupaka zbog „vrijeđanja vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih državnih funkcionera“ (sa naglaskom na Aliju Izetbegovića), posebno mjesto zauzima tragikomični slučaj odbijanja distributera sa kojim smo imali potpisan ugovor o prodaji novine na njihovim kioscima, da radi ono što mu je posao.
Na (telefonske) primjedbe čitalaca da naš novi broj ne mogu naći na kioscima, nazvali smo distributera da vidimo o čemu se radi, i on nam je, mrtav hladan, saopštio: „Mi smo jutros, malo, uz kafu, listali vaš časopis i zaključili da ste ovaj put stvarno pretjerali“. „Hvala, vrlo ste ljubazni.“, rekoh, „Ali, niste mi odgovorili na pitanje: Zašto nam novina nije na kiosku?!“.
Bio je to trenutak trijumfa jednog bolesnog kleronacionalističkog režima, koji je svoje podanike doveo u stanje paranoičnih likova koji glume u remakeu „uživo“ besmrtnog Balkanskog špijuna. Izašavši iz jednog totalitarnog okvira, samo da bi upali u drugi, ne shvatajući elementarne pojmove, kao što su pravna država, demokratija, sloboda, „odgovorni građani“ preuzimali su ulogu javnog tužioca, policije, sudija, pa čak i dželata.
Vlast više nije morala da preduzima nikakve represivne korake. Kreirala je atmosferu i stvorila masu zombija i samonavođenih projektila koji su za nju radili prljave poslove. Branili je od „unutrašnjih neprijatelja“ i „izdajnika“, s janičarskim žarom i uvjerenjem da rade ispravnu stvar.
ZANATI KOJI NE ODUMIRU ili KULTURA KOVANJA UROTA
10-ak, 15 godina poslije, atmosfera u društvu je bitno drugačija, ali su i dalje prisutne sve anomalije iz neposredno poratnog perioda. Otvorenog zagovaranja nasilja prema kritičarima režima i njegovih poluga ne manjka, ali je izgleda postalo mnogo teže naći izvođače radova u masi koja i dalje preferira torove, ali, nakon godina razočarenja i pretvaranja vlastitog života u septičku jamu političko-vjersko-medijske mafije, sad već gaji ozbiljne rezerve prema svojim pastirima i njihovim psima čuvarima.
S druge strane, nasilje poprima nove, sofisticirane, oblike, karakteristične za drugu fazu tranzicije – onu koja kao imperativ nameće društveni mir i malograđansku pristojnost, kojima se trebaju cementirati postojeći odnosi, legalizirati pljačka i zločin, amnestirati odgovorni, izvršiti finalna lobotomija društva i uspostaviti kolektivna amnezija i apatija. Ili, eventualno, pretvaranjem stvarnosti u kafkijansko ludilo, dovesti do očaja i osjećaja besmisla, poraženosti i pomirenosti sa sudbinom.
Otvoreni totalitarizam (po)ratnih nacionalističkih projekata, prepakuje se u sofisticirane forme. Izvođači radova se skrivaju iza maski zagovornika „kulture dijaloga“, akademskog diskursa, poslovnih interesa, itd. A prva faza projekta uklanjanje je „remetilačkog faktora“, društvenih izuzetaka koji se opiru priključenju na Matricu.
„Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat koji se brzo razvija“, kaže Guy Debord u „Društvu spektakla“.
IN GOD WE TRAST ili PLAKATIRAJTE KOD NAS, CENZURA GRATIS
U lokalnoj opsjednutosti političkim klovnovima i amoralnim dilerima „opijuma za mase“ i njihovim medijskim i intelektualnim opslužiocima (ljubiteljima najstarijeg zanata i pasioniranim rektalnim alpinistima), u pozadini se, čitavo vrijeme, uspješno provlači potpuno novi tip negativaca, u javnom prostoru – frankenštajnovski kapitalistički monstrumi, finansijski talibani, koji ne priznaju pravni poredak, demokratiju i ljudska prava, ideologija ih ne interesuje, u boga vjeruju samo kad on ima oblik zelene novčanice i koji su za profit spremni učiniti sve, a to u zemljama poput naše, startno podrazumijeva simbiozu sa vlašću na uštrb interesa građana.
Interesi nedemokratske vlasti otuđene od građana, postaju i interesi ovih ekonomskih desperadosa, a totalitarizam, cenzura i represija, zaklanjaju se iza termina koji bi trebalo da, poput zmijskog pogleda, hipnotiziraju i umrtve potencijalne buntovnike. Poput onog: „Poslovna politika“.
Upravo ovim terminom se, valjda, namjerava opravdati skandalozni postupak firme Europlakat koja je, par dana nakon što ih je postavila, skinula džambo plakate nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, na kojim su kritikovani predstavnici vlasti, s kojom navedena firma ima unosne ugovore. Što je, zapravo, ponavljanje prošlogodišnjeg ekscesa sa plakatima kojim je ismijavan tadašnji Premijer Federacije BiH, čemu, na žalost, javnost nije dala potrebnu pažnju. A već tada se takvom ponašanju moralo stati u kraj i sasjeći takve antidemokratske ambicije u korijenu.
Nefunkcionisanje sistema i suprotstavljenost interesa vlasti i građana, dovodi do situacije da ovakvi skandali prolaze bez reakcije nadležnih organa. Centri civilnih inicijativa najavljuju tužbu protiv Europlakata. No, tužbu bi, zapravo, morao podići državni ili javni tužilac, jer je ugrožen javni interes i vrijednosti garantovane Ustavom. Ne radi se tu o par plakata i jednoj nevladinoj organizaciji, nego o ataku na slobodu govora (i to u najprimitivnijoj formi – o začepljanju usta kritičarima vlasti i zatvaranju očiju građanima), odnosno, na demokratiju i pravni sistem, te, o neprihvatljivoj zloupotrebi položaja jedne firme koja se bavi javnim poslom i koja nema niti može imati pravo da se igra cenzora. I da građanima ove zemlje, bez ikakvog zakonskog uporišta, oduzima bilo kakva prava.
BANDA VLADA ili KOLIKO KOŠTA PREDIZBORNA MANIPULACIJA?
Ponašanje Europlakata tim je opasniji jer pokazuje tendenciju pretvaranja u pravilo. Ovo, naime, nije prvi slučaj. I mi, zapravo, nemamo pojma koliko je sličnih bilo – za 2 navedena znamo, vjerovatno, samo zato jer su najdrastičniji, ali, koliko ih je samo cenzurisano ili odbijeno već u pripremnoj fazi??? (Što me – ne zamjerite na digresiji – podsjeti na svojevremeni duhoviti odgovor iz državne televizije da će mi novinu reklamirati, ako joj promijenim ime, sadržaj i orijentaciju).
Ponašanje ove kuće opasno je i jer je primjetna svojevrsna ambicioznost u odabiru objekata njihovog nasilja. Dok se, prije godinu dana radilo o neformalnoj grupi građana, Europlakat je ovaj put odlučio cenzurisati i onemogućiti kampanju vjerovatno najjače i najuticajnije nevladine organizacije u zemlji. Šta je sljedeće?
E, upravo u odgovoru na ovo, krije se i odgovor na eventualno pitanje nije li gore pomenuta optužba za „ugrožavanje vrijednosti garantovanih ustavom“ pretjerana. Naime, ovom logikom, stepenom „ambicioznosti“ i pokazanom voljom za kontrolom i usmjeravanjem ovog dijela javnog prostora, za koji je dobio dozvolu samo kao pružalac usluga, bez prava na uticaj na njegov sadržaj i biranje korisnika, postavlja se pitanje uticaja Europlakata na predstojeće izbore.
Mogućnost manipulacija je ogromna. A firmi koja je već pokazala da između vlastitog finansijskog i interesa građana (i poštovanja pravne države), nema nedoumica i da sa aktuelnom vlašću dijeli neutaživu pohlepu, beskrupuloznost i neodgovornost, se ne može vjerovati. Uostalo, ne radi se tu o povjerenju, nego o funkcionisanju pravne države. Ukoliko ono izostane, banditi raznih vrsta izmile iz svojih jazbina i to koriste. Pljačkajući banke, ubijajući nevine, trujući, zarad većeg profita, građane i rijeke, gradeći bespravne vile usred glavnog grada, neisplaćujući plate svojim radnicima, šireći govor mržnje i izazivajući međunacionalne tenzije, baveći se medijskim reketom ili – zloupotrebljavajući položaj koji imaju.
DIJALOG ILI JEBAČINA, PITANJE JE SAD?
Ma koliko konkretan slučaj izgledao bezazlen i besmislen, on to nije. I dobro je da se desio u ovako maloumnoj, potpuno razgolićujućoj formi. Da upozori na potrebu preciznog regulisanja prava i dužnost vlasnika određenih licenci, koncesija ili čega već i uspostave mehanizma kontrole njihovog poslovanja ili bar efikasnog djelovanja u slučaju skandala sličnih ovom.
Kazna za ovakvo ponašanje morala bi biti drastična (recimo bar 10 puta veća od koristi koju je firma imala od kršenja nečijih prava; u konkretnom slučaju – 10 puta veća od zarade koju je u prošloj godini imala od poslova s vladom, koju je ovom cenzurom pokušala zaštititi). A za ponavljanje ovakvih djela – zabrana daljnjeg bavljenja ovim poslom. No, ne bi čudilo da, u zemlji kao što je naša, izostane bilo kakva reakcija i da kapitalu bude poslata poruka da ima odriješene ruke za prljave predizborne dilove, na štetu javnog interesa.
No, ako je zbog nekoliko desetina hiljada maraka, Europlakat bio spreman cenzurisati i u kampanji onemogućiti najjaču domaću nevladinu organizaciju, na šta bi sve bio spreman za ozbiljan novac? I hoćemo li uopšte znati kad se to desi?
Inače, na izvjestan način ovo je pomalo neočekivani bosanski uvod u tržišni fašizam i etičko čišćenje javnog prostora, koji se već neko vrijeme dešava u susjedstvu (mi po običaju kasnimo, ovaj put – na sreću). Zakašnjeli bosanski eho svojevremenog hladnog usmrćivanja Ferala i aktuelne agonije Lukovićevih E-novina, kojima u korijenu leži „novi društveni dogovor“ između kapitala i vlasti, sa ciljem prividnog upristojavanja totalitarizma i sapunizacije i rialitizacije društvene stvarnosti, do obesmišljavanja svega i stvaranja zajednice malograđanskih zombija. Kod nas je, eto, počelo na čudnom mjestu. Ne od medija, nego od nvo aktivista. No,... na ovome sigurno neće stati.
Ovo je tek uvod u proces prelaska totalitarne vladavine nad pojedincem, sa primitivnog balkanskog jebavanja majke svojim podanicima, na viši nivo. „Kulturu jebavanja“ takoreći.
(zurnal.info)
">Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat, koji se brzo razvija
„Demokracijom se cenzura ne može zabraniti“, izjavio je aprila 1998. dr. Andrija Hebrang, što ga, s obzirom da glupost ništa ne košta (samo za pamet povremeno platite, ako ste skloni njenom javnom manifestovanju) nije spriječilo da bude predsjednički kandidat vladajuće stranke, na nedavno završenim izborima u zapadnom susjedstvu.
KAFA SA ŠEĆEROM, KAFA SA RAHATLOKUMOM I KAFA SA POLIKITOM
U paketu organizovanih pritisaka na satirični časopis koji sam uređivao u prvim poratnim godinama, a koji su se kretali od nametanja tri puta većeg poreza nego ga je u BiH (dotad & odtad) plaćao i jedan drugi časopis, preko javnog uništavanja novine i prijetnji linčom i zatiranjem, od strane nacionalističkih militanata sa oružjem u rukama, do protuzakonitih policijskih akcija, zabrane i pljenidbe novine i pokretanja sudskih postupaka zbog „vrijeđanja vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih državnih funkcionera“ (sa naglaskom na Aliju Izetbegovića), posebno mjesto zauzima tragikomični slučaj odbijanja distributera sa kojim smo imali potpisan ugovor o prodaji novine na njihovim kioscima, da radi ono što mu je posao.
Na (telefonske) primjedbe čitalaca da naš novi broj ne mogu naći na kioscima, nazvali smo distributera da vidimo o čemu se radi, i on nam je, mrtav hladan, saopštio: „Mi smo jutros, malo, uz kafu, listali vaš časopis i zaključili da ste ovaj put stvarno pretjerali“. „Hvala, vrlo ste ljubazni.“, rekoh, „Ali, niste mi odgovorili na pitanje: Zašto nam novina nije na kiosku?!“.
Bio je to trenutak trijumfa jednog bolesnog kleronacionalističkog režima, koji je svoje podanike doveo u stanje paranoičnih likova koji glume u remakeu „uživo“ besmrtnog Balkanskog špijuna. Izašavši iz jednog totalitarnog okvira, samo da bi upali u drugi, ne shvatajući elementarne pojmove, kao što su pravna država, demokratija, sloboda, „odgovorni građani“ preuzimali su ulogu javnog tužioca, policije, sudija, pa čak i dželata.
Vlast više nije morala da preduzima nikakve represivne korake. Kreirala je atmosferu i stvorila masu zombija i samonavođenih projektila koji su za nju radili prljave poslove. Branili je od „unutrašnjih neprijatelja“ i „izdajnika“, s janičarskim žarom i uvjerenjem da rade ispravnu stvar.
ZANATI KOJI NE ODUMIRU ili KULTURA KOVANJA UROTA
10-ak, 15 godina poslije, atmosfera u društvu je bitno drugačija, ali su i dalje prisutne sve anomalije iz neposredno poratnog perioda. Otvorenog zagovaranja nasilja prema kritičarima režima i njegovih poluga ne manjka, ali je izgleda postalo mnogo teže naći izvođače radova u masi koja i dalje preferira torove, ali, nakon godina razočarenja i pretvaranja vlastitog života u septičku jamu političko-vjersko-medijske mafije, sad već gaji ozbiljne rezerve prema svojim pastirima i njihovim psima čuvarima.
S druge strane, nasilje poprima nove, sofisticirane, oblike, karakteristične za drugu fazu tranzicije – onu koja kao imperativ nameće društveni mir i malograđansku pristojnost, kojima se trebaju cementirati postojeći odnosi, legalizirati pljačka i zločin, amnestirati odgovorni, izvršiti finalna lobotomija društva i uspostaviti kolektivna amnezija i apatija. Ili, eventualno, pretvaranjem stvarnosti u kafkijansko ludilo, dovesti do očaja i osjećaja besmisla, poraženosti i pomirenosti sa sudbinom.
Otvoreni totalitarizam (po)ratnih nacionalističkih projekata, prepakuje se u sofisticirane forme. Izvođači radova se skrivaju iza maski zagovornika „kulture dijaloga“, akademskog diskursa, poslovnih interesa, itd. A prva faza projekta uklanjanje je „remetilačkog faktora“, društvenih izuzetaka koji se opiru priključenju na Matricu.
„Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat koji se brzo razvija“, kaže Guy Debord u „Društvu spektakla“.
IN GOD WE TRAST ili PLAKATIRAJTE KOD NAS, CENZURA GRATIS
U lokalnoj opsjednutosti političkim klovnovima i amoralnim dilerima „opijuma za mase“ i njihovim medijskim i intelektualnim opslužiocima (ljubiteljima najstarijeg zanata i pasioniranim rektalnim alpinistima), u pozadini se, čitavo vrijeme, uspješno provlači potpuno novi tip negativaca, u javnom prostoru – frankenštajnovski kapitalistički monstrumi, finansijski talibani, koji ne priznaju pravni poredak, demokratiju i ljudska prava, ideologija ih ne interesuje, u boga vjeruju samo kad on ima oblik zelene novčanice i koji su za profit spremni učiniti sve, a to u zemljama poput naše, startno podrazumijeva simbiozu sa vlašću na uštrb interesa građana.
Interesi nedemokratske vlasti otuđene od građana, postaju i interesi ovih ekonomskih desperadosa, a totalitarizam, cenzura i represija, zaklanjaju se iza termina koji bi trebalo da, poput zmijskog pogleda, hipnotiziraju i umrtve potencijalne buntovnike. Poput onog: „Poslovna politika“.
Upravo ovim terminom se, valjda, namjerava opravdati skandalozni postupak firme Europlakat koja je, par dana nakon što ih je postavila, skinula džambo plakate nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, na kojim su kritikovani predstavnici vlasti, s kojom navedena firma ima unosne ugovore. Što je, zapravo, ponavljanje prošlogodišnjeg ekscesa sa plakatima kojim je ismijavan tadašnji Premijer Federacije BiH, čemu, na žalost, javnost nije dala potrebnu pažnju. A već tada se takvom ponašanju moralo stati u kraj i sasjeći takve antidemokratske ambicije u korijenu.
Nefunkcionisanje sistema i suprotstavljenost interesa vlasti i građana, dovodi do situacije da ovakvi skandali prolaze bez reakcije nadležnih organa. Centri civilnih inicijativa najavljuju tužbu protiv Europlakata. No, tužbu bi, zapravo, morao podići državni ili javni tužilac, jer je ugrožen javni interes i vrijednosti garantovane Ustavom. Ne radi se tu o par plakata i jednoj nevladinoj organizaciji, nego o ataku na slobodu govora (i to u najprimitivnijoj formi – o začepljanju usta kritičarima vlasti i zatvaranju očiju građanima), odnosno, na demokratiju i pravni sistem, te, o neprihvatljivoj zloupotrebi položaja jedne firme koja se bavi javnim poslom i koja nema niti može imati pravo da se igra cenzora. I da građanima ove zemlje, bez ikakvog zakonskog uporišta, oduzima bilo kakva prava.
BANDA VLADA ili KOLIKO KOŠTA PREDIZBORNA MANIPULACIJA?
Ponašanje Europlakata tim je opasniji jer pokazuje tendenciju pretvaranja u pravilo. Ovo, naime, nije prvi slučaj. I mi, zapravo, nemamo pojma koliko je sličnih bilo – za 2 navedena znamo, vjerovatno, samo zato jer su najdrastičniji, ali, koliko ih je samo cenzurisano ili odbijeno već u pripremnoj fazi??? (Što me – ne zamjerite na digresiji – podsjeti na svojevremeni duhoviti odgovor iz državne televizije da će mi novinu reklamirati, ako joj promijenim ime, sadržaj i orijentaciju).
Ponašanje ove kuće opasno je i jer je primjetna svojevrsna ambicioznost u odabiru objekata njihovog nasilja. Dok se, prije godinu dana radilo o neformalnoj grupi građana, Europlakat je ovaj put odlučio cenzurisati i onemogućiti kampanju vjerovatno najjače i najuticajnije nevladine organizacije u zemlji. Šta je sljedeće?
E, upravo u odgovoru na ovo, krije se i odgovor na eventualno pitanje nije li gore pomenuta optužba za „ugrožavanje vrijednosti garantovanih ustavom“ pretjerana. Naime, ovom logikom, stepenom „ambicioznosti“ i pokazanom voljom za kontrolom i usmjeravanjem ovog dijela javnog prostora, za koji je dobio dozvolu samo kao pružalac usluga, bez prava na uticaj na njegov sadržaj i biranje korisnika, postavlja se pitanje uticaja Europlakata na predstojeće izbore.
Mogućnost manipulacija je ogromna. A firmi koja je već pokazala da između vlastitog finansijskog i interesa građana (i poštovanja pravne države), nema nedoumica i da sa aktuelnom vlašću dijeli neutaživu pohlepu, beskrupuloznost i neodgovornost, se ne može vjerovati. Uostalo, ne radi se tu o povjerenju, nego o funkcionisanju pravne države. Ukoliko ono izostane, banditi raznih vrsta izmile iz svojih jazbina i to koriste. Pljačkajući banke, ubijajući nevine, trujući, zarad većeg profita, građane i rijeke, gradeći bespravne vile usred glavnog grada, neisplaćujući plate svojim radnicima, šireći govor mržnje i izazivajući međunacionalne tenzije, baveći se medijskim reketom ili – zloupotrebljavajući položaj koji imaju.
DIJALOG ILI JEBAČINA, PITANJE JE SAD?
Ma koliko konkretan slučaj izgledao bezazlen i besmislen, on to nije. I dobro je da se desio u ovako maloumnoj, potpuno razgolićujućoj formi. Da upozori na potrebu preciznog regulisanja prava i dužnost vlasnika određenih licenci, koncesija ili čega već i uspostave mehanizma kontrole njihovog poslovanja ili bar efikasnog djelovanja u slučaju skandala sličnih ovom.
Kazna za ovakvo ponašanje morala bi biti drastična (recimo bar 10 puta veća od koristi koju je firma imala od kršenja nečijih prava; u konkretnom slučaju – 10 puta veća od zarade koju je u prošloj godini imala od poslova s vladom, koju je ovom cenzurom pokušala zaštititi). A za ponavljanje ovakvih djela – zabrana daljnjeg bavljenja ovim poslom. No, ne bi čudilo da, u zemlji kao što je naša, izostane bilo kakva reakcija i da kapitalu bude poslata poruka da ima odriješene ruke za prljave predizborne dilove, na štetu javnog interesa.
No, ako je zbog nekoliko desetina hiljada maraka, Europlakat bio spreman cenzurisati i u kampanji onemogućiti najjaču domaću nevladinu organizaciju, na šta bi sve bio spreman za ozbiljan novac? I hoćemo li uopšte znati kad se to desi?
Inače, na izvjestan način ovo je pomalo neočekivani bosanski uvod u tržišni fašizam i etičko čišćenje javnog prostora, koji se već neko vrijeme dešava u susjedstvu (mi po običaju kasnimo, ovaj put – na sreću). Zakašnjeli bosanski eho svojevremenog hladnog usmrćivanja Ferala i aktuelne agonije Lukovićevih E-novina, kojima u korijenu leži „novi društveni dogovor“ između kapitala i vlasti, sa ciljem prividnog upristojavanja totalitarizma i sapunizacije i rialitizacije društvene stvarnosti, do obesmišljavanja svega i stvaranja zajednice malograđanskih zombija. Kod nas je, eto, počelo na čudnom mjestu. Ne od medija, nego od nvo aktivista. No,... na ovome sigurno neće stati.
Ovo je tek uvod u proces prelaska totalitarne vladavine nad pojedincem, sa primitivnog balkanskog jebavanja majke svojim podanicima, na viši nivo. „Kulturu jebavanja“ takoreći.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
SAMIR ŠESTAN: Europlakita
Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat, koji se brzo razvija
„Demokracijom se cenzura ne može zabraniti“, izjavio je aprila 1998. dr. Andrija Hebrang, što ga, s obzirom da glupost ništa ne košta (samo za pamet povremeno platite, ako ste skloni njenom javnom manifestovanju) nije spriječilo da bude predsjednički kandidat vladajuće stranke, na nedavno završenim izborima u zapadnom susjedstvu.
KAFA SA ŠEĆEROM, KAFA SA RAHATLOKUMOM I KAFA SA POLIKITOM
U paketu organizovanih pritisaka na satirični časopis koji sam uređivao u prvim poratnim godinama, a koji su se kretali od nametanja tri puta većeg poreza nego ga je u BiH (dotad & odtad) plaćao i jedan drugi časopis, preko javnog uništavanja novine i prijetnji linčom i zatiranjem, od strane nacionalističkih militanata sa oružjem u rukama, do protuzakonitih policijskih akcija, zabrane i pljenidbe novine i pokretanja sudskih postupaka zbog „vrijeđanja vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih državnih funkcionera“ (sa naglaskom na Aliju Izetbegovića), posebno mjesto zauzima tragikomični slučaj odbijanja distributera sa kojim smo imali potpisan ugovor o prodaji novine na njihovim kioscima, da radi ono što mu je posao.
Na (telefonske) primjedbe čitalaca da naš novi broj ne mogu naći na kioscima, nazvali smo distributera da vidimo o čemu se radi, i on nam je, mrtav hladan, saopštio: „Mi smo jutros, malo, uz kafu, listali vaš časopis i zaključili da ste ovaj put stvarno pretjerali“. „Hvala, vrlo ste ljubazni.“, rekoh, „Ali, niste mi odgovorili na pitanje: Zašto nam novina nije na kiosku?!“.
Bio je to trenutak trijumfa jednog bolesnog kleronacionalističkog režima, koji je svoje podanike doveo u stanje paranoičnih likova koji glume u remakeu „uživo“ besmrtnog Balkanskog špijuna. Izašavši iz jednog totalitarnog okvira, samo da bi upali u drugi, ne shvatajući elementarne pojmove, kao što su pravna država, demokratija, sloboda, „odgovorni građani“ preuzimali su ulogu javnog tužioca, policije, sudija, pa čak i dželata.
Vlast više nije morala da preduzima nikakve represivne korake. Kreirala je atmosferu i stvorila masu zombija i samonavođenih projektila koji su za nju radili prljave poslove. Branili je od „unutrašnjih neprijatelja“ i „izdajnika“, s janičarskim žarom i uvjerenjem da rade ispravnu stvar.
ZANATI KOJI NE ODUMIRU ili KULTURA KOVANJA UROTA
10-ak, 15 godina poslije, atmosfera u društvu je bitno drugačija, ali su i dalje prisutne sve anomalije iz neposredno poratnog perioda. Otvorenog zagovaranja nasilja prema kritičarima režima i njegovih poluga ne manjka, ali je izgleda postalo mnogo teže naći izvođače radova u masi koja i dalje preferira torove, ali, nakon godina razočarenja i pretvaranja vlastitog života u septičku jamu političko-vjersko-medijske mafije, sad već gaji ozbiljne rezerve prema svojim pastirima i njihovim psima čuvarima.
S druge strane, nasilje poprima nove, sofisticirane, oblike, karakteristične za drugu fazu tranzicije – onu koja kao imperativ nameće društveni mir i malograđansku pristojnost, kojima se trebaju cementirati postojeći odnosi, legalizirati pljačka i zločin, amnestirati odgovorni, izvršiti finalna lobotomija društva i uspostaviti kolektivna amnezija i apatija. Ili, eventualno, pretvaranjem stvarnosti u kafkijansko ludilo, dovesti do očaja i osjećaja besmisla, poraženosti i pomirenosti sa sudbinom.
Otvoreni totalitarizam (po)ratnih nacionalističkih projekata, prepakuje se u sofisticirane forme. Izvođači radova se skrivaju iza maski zagovornika „kulture dijaloga“, akademskog diskursa, poslovnih interesa, itd. A prva faza projekta uklanjanje je „remetilačkog faktora“, društvenih izuzetaka koji se opiru priključenju na Matricu.
„Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat koji se brzo razvija“, kaže Guy Debord u „Društvu spektakla“.
IN GOD WE TRAST ili PLAKATIRAJTE KOD NAS, CENZURA GRATIS
U lokalnoj opsjednutosti političkim klovnovima i amoralnim dilerima „opijuma za mase“ i njihovim medijskim i intelektualnim opslužiocima (ljubiteljima najstarijeg zanata i pasioniranim rektalnim alpinistima), u pozadini se, čitavo vrijeme, uspješno provlači potpuno novi tip negativaca, u javnom prostoru – frankenštajnovski kapitalistički monstrumi, finansijski talibani, koji ne priznaju pravni poredak, demokratiju i ljudska prava, ideologija ih ne interesuje, u boga vjeruju samo kad on ima oblik zelene novčanice i koji su za profit spremni učiniti sve, a to u zemljama poput naše, startno podrazumijeva simbiozu sa vlašću na uštrb interesa građana.
Interesi nedemokratske vlasti otuđene od građana, postaju i interesi ovih ekonomskih desperadosa, a totalitarizam, cenzura i represija, zaklanjaju se iza termina koji bi trebalo da, poput zmijskog pogleda, hipnotiziraju i umrtve potencijalne buntovnike. Poput onog: „Poslovna politika“.
Upravo ovim terminom se, valjda, namjerava opravdati skandalozni postupak firme Europlakat koja je, par dana nakon što ih je postavila, skinula džambo plakate nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, na kojim su kritikovani predstavnici vlasti, s kojom navedena firma ima unosne ugovore. Što je, zapravo, ponavljanje prošlogodišnjeg ekscesa sa plakatima kojim je ismijavan tadašnji Premijer Federacije BiH, čemu, na žalost, javnost nije dala potrebnu pažnju. A već tada se takvom ponašanju moralo stati u kraj i sasjeći takve antidemokratske ambicije u korijenu.
Nefunkcionisanje sistema i suprotstavljenost interesa vlasti i građana, dovodi do situacije da ovakvi skandali prolaze bez reakcije nadležnih organa. Centri civilnih inicijativa najavljuju tužbu protiv Europlakata. No, tužbu bi, zapravo, morao podići državni ili javni tužilac, jer je ugrožen javni interes i vrijednosti garantovane Ustavom. Ne radi se tu o par plakata i jednoj nevladinoj organizaciji, nego o ataku na slobodu govora (i to u najprimitivnijoj formi – o začepljanju usta kritičarima vlasti i zatvaranju očiju građanima), odnosno, na demokratiju i pravni sistem, te, o neprihvatljivoj zloupotrebi položaja jedne firme koja se bavi javnim poslom i koja nema niti može imati pravo da se igra cenzora. I da građanima ove zemlje, bez ikakvog zakonskog uporišta, oduzima bilo kakva prava.
BANDA VLADA ili KOLIKO KOŠTA PREDIZBORNA MANIPULACIJA?
Ponašanje Europlakata tim je opasniji jer pokazuje tendenciju pretvaranja u pravilo. Ovo, naime, nije prvi slučaj. I mi, zapravo, nemamo pojma koliko je sličnih bilo – za 2 navedena znamo, vjerovatno, samo zato jer su najdrastičniji, ali, koliko ih je samo cenzurisano ili odbijeno već u pripremnoj fazi??? (Što me – ne zamjerite na digresiji – podsjeti na svojevremeni duhoviti odgovor iz državne televizije da će mi novinu reklamirati, ako joj promijenim ime, sadržaj i orijentaciju).
Ponašanje ove kuće opasno je i jer je primjetna svojevrsna ambicioznost u odabiru objekata njihovog nasilja. Dok se, prije godinu dana radilo o neformalnoj grupi građana, Europlakat je ovaj put odlučio cenzurisati i onemogućiti kampanju vjerovatno najjače i najuticajnije nevladine organizacije u zemlji. Šta je sljedeće?
E, upravo u odgovoru na ovo, krije se i odgovor na eventualno pitanje nije li gore pomenuta optužba za „ugrožavanje vrijednosti garantovanih ustavom“ pretjerana. Naime, ovom logikom, stepenom „ambicioznosti“ i pokazanom voljom za kontrolom i usmjeravanjem ovog dijela javnog prostora, za koji je dobio dozvolu samo kao pružalac usluga, bez prava na uticaj na njegov sadržaj i biranje korisnika, postavlja se pitanje uticaja Europlakata na predstojeće izbore.
Mogućnost manipulacija je ogromna. A firmi koja je već pokazala da između vlastitog finansijskog i interesa građana (i poštovanja pravne države), nema nedoumica i da sa aktuelnom vlašću dijeli neutaživu pohlepu, beskrupuloznost i neodgovornost, se ne može vjerovati. Uostalo, ne radi se tu o povjerenju, nego o funkcionisanju pravne države. Ukoliko ono izostane, banditi raznih vrsta izmile iz svojih jazbina i to koriste. Pljačkajući banke, ubijajući nevine, trujući, zarad većeg profita, građane i rijeke, gradeći bespravne vile usred glavnog grada, neisplaćujući plate svojim radnicima, šireći govor mržnje i izazivajući međunacionalne tenzije, baveći se medijskim reketom ili – zloupotrebljavajući položaj koji imaju.
DIJALOG ILI JEBAČINA, PITANJE JE SAD?
Ma koliko konkretan slučaj izgledao bezazlen i besmislen, on to nije. I dobro je da se desio u ovako maloumnoj, potpuno razgolićujućoj formi. Da upozori na potrebu preciznog regulisanja prava i dužnost vlasnika određenih licenci, koncesija ili čega već i uspostave mehanizma kontrole njihovog poslovanja ili bar efikasnog djelovanja u slučaju skandala sličnih ovom.
Kazna za ovakvo ponašanje morala bi biti drastična (recimo bar 10 puta veća od koristi koju je firma imala od kršenja nečijih prava; u konkretnom slučaju – 10 puta veća od zarade koju je u prošloj godini imala od poslova s vladom, koju je ovom cenzurom pokušala zaštititi). A za ponavljanje ovakvih djela – zabrana daljnjeg bavljenja ovim poslom. No, ne bi čudilo da, u zemlji kao što je naša, izostane bilo kakva reakcija i da kapitalu bude poslata poruka da ima odriješene ruke za prljave predizborne dilove, na štetu javnog interesa.
No, ako je zbog nekoliko desetina hiljada maraka, Europlakat bio spreman cenzurisati i u kampanji onemogućiti najjaču domaću nevladinu organizaciju, na šta bi sve bio spreman za ozbiljan novac? I hoćemo li uopšte znati kad se to desi?
Inače, na izvjestan način ovo je pomalo neočekivani bosanski uvod u tržišni fašizam i etičko čišćenje javnog prostora, koji se već neko vrijeme dešava u susjedstvu (mi po običaju kasnimo, ovaj put – na sreću). Zakašnjeli bosanski eho svojevremenog hladnog usmrćivanja Ferala i aktuelne agonije Lukovićevih E-novina, kojima u korijenu leži „novi društveni dogovor“ između kapitala i vlasti, sa ciljem prividnog upristojavanja totalitarizma i sapunizacije i rialitizacije društvene stvarnosti, do obesmišljavanja svega i stvaranja zajednice malograđanskih zombija. Kod nas je, eto, počelo na čudnom mjestu. Ne od medija, nego od nvo aktivista. No,... na ovome sigurno neće stati.
Ovo je tek uvod u proces prelaska totalitarne vladavine nad pojedincem, sa primitivnog balkanskog jebavanja majke svojim podanicima, na viši nivo. „Kulturu jebavanja“ takoreći.
(zurnal.info)
Samir Šestan
Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat, koji se brzo razvija
„Demokracijom se cenzura ne može zabraniti“, izjavio je aprila 1998. dr. Andrija Hebrang, što ga, s obzirom da glupost ništa ne košta (samo za pamet povremeno platite, ako ste skloni njenom javnom manifestovanju) nije spriječilo da bude predsjednički kandidat vladajuće stranke, na nedavno završenim izborima u zapadnom susjedstvu. 
BANDA VLADA ili KOLIKO KOŠTA PREDIZBORNA MANIPULACIJA?
