U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza
„Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)
SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.
Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).
Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.
„NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.
Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.
Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.
„Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.
ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).
Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).
POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.
Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.
Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.
Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?
Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.
LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.
Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.
Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.
A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.
Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.
Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.
I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?
">U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza
„Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)
SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.
Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).
Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.
„NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.
Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.
Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.
„Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.
ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).
Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).
POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.
Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.
Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.
Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?
Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.
LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.
Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.
Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.
A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.
Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.
Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.
I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
SAMIR ŠESTAN: Ideologija novog poretka
U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza
„Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)
SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.
Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).
Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.
„NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.
Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.
Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.
„Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.
ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).
Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).
POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.
Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.
Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.
Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?
Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.
LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.
Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.
Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.
A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.
Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.
Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.
I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?
Samir Šestan
U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza
