Samir Šestan

SAMIR ŠESTAN: No More Heroes ili Jesmo li se za to borili?

Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača

„'Posmrtne povorke za idealima počinju defileima u čast pobjede!' I poslije svega sjahuješ ti sa bijelog konja da ga ja potkujem, ja! Naišao si na pravog potkivača!“, govori jedan od likova romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

KURVANJE S VLAŠĆU

Boračke i srodne im organizacije, otkako postoje u istoriji, legla su konzervatizma, profesionalnih „patriota“ i odanih sluga režima, koji njihovu odanost obilno nagrađuje novcem i drugim privilegijama. Pri tome zloupotrebljavaju borbu čiji su, njeni članovi, dio(!) bili. Kao i žrtve te borbe. U miru živeći na njihov račun.

Nusproizvod toga je srozavanje rata, u kome su učestvovali, na nivo izgovora za reketiranje društva u cjelini i iznuđivanje naplate svog „patriotizma“, tj. učešća u ratu.

Nizak intelektualni nivo članstva, koristoljublje, zapakovano u oblandu nagrađivanja ratnih zasluga, i preuzimanje kontrole nad tim organizacijama od strane onih koji se ili na drugi način nisu uspjeli društveno realizovati ili položaj koriste za rješavanje ličnih egzistencijalnih problema ili su, zapravo, plaćeni „igrači“ vlasti, koja ih, povremeno, koristi kao sredstvo pritiska, u cilju ostvarivanja svojih interesa ili za odbranu svoje pozicije (što i jeste njihov temeljni interes), svodi te organizacije na rigidna desničarska legla i manje-više otvorenu prijetnju društvu (ne državi, ne poretku, ne vlasti, nego – društvu!).

Služenjem režimu i pretvaranjem svog članstva u socijalnu kategoriju, pa još na grbači ostatku društva, čitava borba se, čak i ako je bila najpozitivnije motivisana i usmjerena (a iz našeg posljednjeg rata znamo da je bilo raznih borbi i raznih boraca, pa čak i unutar iste vojske) prostituiše a za učešće u njoj se ispostavlja račun.

Kolektivni cilj borbe je obesmišljen i izvrgnut ruglu.

ŠTA HEROJI RADE NA TITANIKU?

Posljednji protesti u Sarajevu, koji se pretstavljaju kao pobjeda heroja rata nad otuđenom, nezahvalnom i nehumanom vlašću, koja se ružno odnosi „prema onima koji su se borili za ovu državu“ zapravo su samo još jedan u nizu stravičnih poniženja i poraza - i ideala i civilnog društva i same institucije građanskog organizovanja i borbe protiv vlasti.

Istaknuti zahtjevi sveli su protestante na sebične bijednike, koje ne interesuje ništa drugo do debljina vlastitog novčanika. Koji umjesto da, zarad opšteg dobra, zahtjevaju bezuslovni odlazak vlasti koja je dovela do bankrota države, totalnog društvenog kolapsa i urušavanja sistema, ispoljavaju identičnu životnu filozofiju kao i pohlepna, nesposobna i sveuništavajuća vlast: „Daj ti nama, a za ostale i ostalo nas boli kurac!“

Gomila koja nam se predstavila ratnim herojima, nije se, ovih dana, na ulicama glavnog grada, borila i izborila za nešto svoje, kako se to uporno pokušava predstaviti, a još manje je rušila vlast (što je tragična zabluda dijela medija koji su ih podržali), nego se samo, sa svojim političkim gazdama, koji ih čitavo vrijeme drže na finansijskoj uzdi i korumpiraju povlaštenim društvenim statusom, sporječkala oko dijeljenja tuđeg. (A u situaciji nedostatka novca u kasi, zbog koga je čitav problem i nastao, ta činjenica – o dijeljenju tuđeg - je samo naglašena.)

Između njih i vlasti ne postoji nikakva razlika, oni niti vide niti žele vidjeti ikog drugog osim sebe. Ponašaju se kao na Titanik zalutala sirotinja, koja u trenutku dok brod tone, koriste opšti haos da se nažderu sa postavljenog „švedskog stola“ i da se utrpaju na ono par čamaca za spašavanje. Umjesto da, u skladu sa titulom kojom sami sebe časte, i kojom im tepaju mediji, spašavaju (od katastrofe u vidu aktuelne vlasti) djecu, žene, starce, bolesne i nemoćne, ne misleći na sebe.

No, kao što parlamentarna i ministarsko-premijerska bagra ne pristaje na smanjenje svojih plata, čak ni u situaciji prijetećeg armagedona i sveopšte anarhije (a o priznanju svoje odgovornosti za nastalo stanje, kolektivnoj ostavci i raspisivanju vanrednih izbora, da ne govorimo), tako i „ratne heroje“ interesuje samo njihovih 10% i jebeš sve ostalo. „Poslije nas – potop!“.

Licemjernost čitave situacije naglašena je sakrivanjem prizemnih zahtjeva, zaklinjanjem u državu (što je metod koji je bio poznat svakom štrajkaču ili pijanici, u bivšem režimu, koji se od „organa javnog reda i mira“ pokušavao spasiti nosanjem vođine slike ili pjevanjem „Druže Tito mi ti se kunemo...“). Puštanje himne (sjajan komentar iz mase: „Nije pjesma Dine Merlina, jarane, da se pušta više puta“) i izdavanje proglasa „Sve za Bosnu, Bosnu nizašta“, na kraju se svelo na „Sve za 10%, 10% nizašta“.

SIMBIOZA PARAZITA NA DRUŠTVENOM ORGANIZMU

Vlast, praktično, iako je medijski stvorena takva percepcija, ni jednog trenutka nije bila ugrožena. Niti će, od „boračkih populacija“ ikada biti. Pojedini likovi iz te vlasti možda (što je potpuno nebitno). Možda će čitavu situaciju, za lov u mutnom, iskoristiti jedan od segmenata vlasti, da bi napakostio drugom i pokupio par prljavih poena (kako je to, i tokom posljednjih „događanja“, kurvanjski radila Stranka za BiH). Ali, suštinski, oni ne protestvuju protiv vlasti. Ni u primisli nemaju namjeru da je svrgnu, promjene, da je zamjene njenom opozicijom (vjerovatno se to ne bi desilo čak ni kad bi im opozicija, u napadu dodatne neodgovornosti, umjesto smanjenja i ukidanja naknada ponudila njihovo udvostručavanje). Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača.

Nemoralnost čitave situacije samo je dodatno naglašena finalnim dilom sa federalnim parlamentom, kao leglom egoizma, bolesne pohlepe, neviđenog nerada, hronične nesposobnosti, nemorala, socijalne bezosjećajnosti, kukavičluka i društvene neodgovornosti. Parlament koji je odbio da dijeli sudbinu ostalih budžetskih korisnika i, umjesto da smanji, svoja primanja drastično povećao, skupina daljinski navođenih bijednika bez digniteta, koja otvoreno priznaje svoj kukavičluk i odluke donosi pod pritiskom i zbog straha po vlastitu kožu, nije ni teoretski mogla učiniti ništa drugo do ispuniti sve zahtjeve gomile koja prijeti rušenjem i paljenjem. No, je li to vlast koju žele „ratni heroji“? I koju nam ostavljaju, nakon što su sebe obezbijedili?

Svođenjem svojih zahtjeva na sindikalnu borbu za nesmanjenje „dnevnica“ za angažman u ratu, i zadovoljno povlačenje nakon što im se zahtjevi ispune (i ostavljanje vlasti da na miru sprovodi dalju pljačku i destrukciju zemlje), neodgovorno je, bezobrazno, neljudski i – nepatriotski. To je pljuvanje po svim ostalim građanima i zagovaranje države u kojoj će oni koji mogu otimati i imaju čime prijetiti, i imati, a nejaki, nenasilni, usamljeni, neorganizovani – patiti i skapavati od gladi.

Zar heroji nisu to što jesu zato što se bore za druge, ugnjetavane, nedužne i nejake, a protiv jakih, moćnih, nasilnih? Ili su ratni heroji postali mirnodopski plaćenici i saučesnici nacionalističke, pljačkaške vlasti koja zemlju vodi u provaliju?

PATRIOTIZAM I HEROJSTVO NA RASPRODAJI

Dva su ključna problema koja se, u obliku pitanja, nameću. Prvo je adresirano „ratnim herojima“: „Jeste li se to zato borili?“. Da bi ste svoj „patriotizam“ u miru naplaćivali do kraja života? pa još imate preciznu cijenu za to, te ste zbog umanjenja od 10% spremni rušiti, paliti i proljevati krv (svoju ili tuđu, nebitno je)? I niste mogli naći ozbiljijeg razloga u zemlji za svoje proteste od smanjenja vam apanaže za 10%?

Drugo je: Da li smo zaista svedeni na animalni oblik, da svako brine samo o sebi i pred problemima drugih zatvara oči? Da li je zaista, u ovoj zemlji, proteste moguće organizovati samo kad nekoga „udare po džepu“? Da li je od svih užasa koji nas okružuju, to jedino važno. Da li u ovoj zemlji žive sve sami kreteni koji ne shvataju gdje je izvorište njihovih problema, koji od Boga, Amerike ili visokih predstavnika očekuju da rješavaju probleme njihovog vlastoručnog izbornog pretvaranja ove zemlje u septičku jamu (sere se u WC-u, a ne na glasačkom mjestu!).

Kako je moguće da se na protestima na kojima se zahtjeva obračun sa kriminalom i podrška policiji, tužilaštvu i sudovima u toj borbi, skupi svega dvjestotinjak građana, na onima na kojim se zahtjeva smjena odnarođene vlasti, ni toliko, a da se na najavu smanjenja primanja od 10% dignu hiljade, pa možda i desetine hiljada? Kako je moguće da nam zaposleni u školstvu i zdravstvu, npr. protestvuju zbog visine svojih plata, ali ne zbog katastrofalnih uslova u kojima djeca uče ili zbog stanja u zdravstvu i loše usluge pacijentima? Kako je moguće da se nebrojenoglava administrativna aždaha, koja uništava kompletno društvo, usuđuje i pisnuti, a kamoli protestvovati zbog kresanja njenih dugačkih pipaka i stavljanja čudovišta na dijetu? Kako je moguće da „ratni heroji“ ne vide ozbiljnijeg problema od debljine gute u svome novčaniku? Saborci im se masovno ubijaju, a oni brinu brigu o „svojih“ 10%, umjesto da od vlasti zahtjevaju otvaranje lječilišta za oboljele od PTSP-a, finansiranje nužnih operativnih zahvata, nabavku savremenih proteza i pomagala za invalide, radna mjesta, zakone o oduzimanju nelegalno stečene imovine ratnim i poratnim profiterima i privatizacijskim pljačkašima...

Kako je moguće da je nekome prihvatljivo da, u zemlji koja je u ovakvom stanju, odrasli ljudi, u punoj životnoj snazi, žive na grbači ostatka stanovništva. Bez obzira na zasluge. Zapravo, upravo zbog njih, jer, od stvarnih patriota i heroja to se ne bi očekivalo.

Bosanska djeca, rođena i odrasla u ratu, zaslužuju prije naknadu od države nego bivši ratnici (govorim o onim koji su kraj dočekali živi i zdravi). Mi smo imali izbora (i rat, i naše individualno učešće u njemu, bilo je dio tog izbora, i sramotno je da to sad naplaćujemo), ona nisu.

ZAŠTO DRŽAVA ZA KOJU SE NIKO NIJE BORIO PLAĆA SVIMA KOJI SU SE NA NJENOJ TERITORIJI BORILI

Odgovor na pitanje „kako je sve to moguće?“ je vrlo jednostavan, mada bolan – sve je to moguće zato što je čitav sistem izgrađen na komformizmu, sluganstvu i mitu i korupciji. Vlast plaća odanost čitavih slojeva stanovništva. Njihovu ćutnju i „gledanje svog posla“. Radi se o korupciji masovnih razmjera koja se kao takva čak i ne percipira.

I konačno – država (pa ni njen entitetski dio) nije uopšte adekvatno mjesto za isporučivanje računa. I to „borci“ izgleda i shvataju – otud, zapravo, njihovo direktno obraćanje SDA i njenom predsjedniku. Kao „legitimnom nasljedniku“ vladajuće bošnjačko-muslimanske partije iz ratnog doba i „Oca nacije“.

Ta priča o „borbi za državu“, naime, sporna je po nekoliko osnova.

Prvo: za koju državu? Ne vjerujem da se ijedan borac Armije RBiH borio za ovu i ovakvu državu (a pogotovo ne za entitet, kome se danas obraćaju za naplatu svog „patriotizma“). Kao ni bojovnik HVO-a? (oni su posebna priča, da je sad ne načinjemo). Jedino što je koliko-toliko logično je plaćanje bivših pripadnika Vojske RS iz budžeta tog entiteta. I to samo zato što taj entitet ne funkcioniše po Ustavu – kao multietnički – nego upravo onako kako je zamišljen od svojih osnivača, ratnih zločinaca, i za kakav se ta vojska borila - kao jednonacionalni rasistički monolit.

Drugo: Vjerska identifikacija dijela demonstranata dodatno dovodi u pitanje opravdanost zahtjeva za njihovo priključenje na državnu sisu. Za koga, koju i kakvu državu su se borili razni patkovići, „heroji“ koji i dan danas, umjesto pozdrava domovini, uzvikuju tekbire, u multietničkoj, multikonfesionalnoj, sekularnoj, državi, a policajcima prijete zato što s njima ne uče fatihu („Pizda ti materina što nisi proučio? Je l' te stid? Ni rahmetli Aliji Izetbegoviću ne bi proučuio fatihu”), podrazumijevajući da je rahmetli Aljo i sarajevsku policiju “počistio” kako im je u ratu počistio i vojne jedinice. E, pa, te države nema, mada je političko-vjerska bagra čitavo vrijeme od rata naovamo drži kao rezervno rješenje.

Treće: Koliko ih se bunilo kad su im saborce drugih nacija protjerivali iz Armije RBiH i od legitimne vojne sile međunarodno priznate države pravili stranačko-vjersku miliciju, po uzoru na bliskoistočne?

Dobar dio tih pretendenata na priključak na državnu sisu, dakle, logički bi trebao da se obraća Stranci ili Islamskoj zajednici, a ne državi. Jer se za nju nisu ni borili (pa nek ih plaća onaj za koga jesu), niti im je borba okončana rezultatom koji bi bio za nagrađivanje (ponekad mi se čini da bi smo mi koji smo bili borci Armije RBiH, trebali ne da dobijamo nešto, nego da plaćamo odštetu ostatku stanovništva, zbog jadnih rezultata naše borbe. Da nam se odbija od plata, kao kredit).

P.S. ili NEŠTO LIČNO (KAO DA OVO PRIJE NIJE BILO?)

Dio gorčine u ovom tekstu svakako je i rezultat ličnog razočarenja (Što bi „onaj iz Utrechta“ rekao: „Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi!“).

S jedne strane ovu vulgarnu sebičnost, sljepilo, nezainteresovanost za druge, i prljave dilove s vlašću, smatram još jednom uvredom svega zbog čega sam se sam borio u proteklom ratu (i stid me, za razliku od Komšića, ovakve „braće po oružju“, kao što me u ratu bilo stid onih koji se ponižavaju i primaju „platu“ od nekoliko cigareta mjesečno ili onih zbog kojih je nastala čuvena kletva: „Dabogda te Merhamet hranio, HVO branio, a „ljiljani“ ti kroz kuću prošli“).

A, s druge strane (ovog razočarenja), ne mogu da sperem tu gorčinu što sam konačno dočekao malo „pristojnije“ demonstracije, i u kvantitativnom smislu i u smislu nužnog negativnog naboja (jedan sam od onih koji ih otvoreno zaziva već... predugo), a one se, svojim istaknutim ciljevima, pokazale tako jadne i bijedne. I u svojoj suštini – manemo li se šupljiranja i privida – provladine (u onom smislu u kome vladajuća koalicija, kao najodgovornija za katastrofalno stanje u zemlji, nije ni jednog trenutka dovedena u pitanje).

Hoće li ikad u ovoj zemlji moći nešto da se uradi iz principa i zbog ideala (zbog opšteg ili tuđeg dobra) ili ćemo raditi samo ono što se plati, a protestvovati samo onda kad nam se ne plati? A vlast istovremeno sadomazohistički pljuvati i ništa ne raditi da bi je promijenil? Ne, nemojte mi davati odgovor. Znam da je pitanje besmisleno.