Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače
„Ovako više ne može dalje“, navodno je konsenzualni stav javnosti, domaćih političkih subjekata i međunarodne zajednice, o stanju u BiH.
Kada toj premisi dodate onu drugu, da izlaz iz tunela ne smije biti očajnički skok u rupčagu kojoj ne vidimo dno i ne znamo kuda zapravo vodi (ali znamo da se onom što nas u nju gura ne smije vjerovati), onda je odgovor na aktuelno pitanje svih pitanja – „Za koga glasati“ - prilično jasan: Za sve koji nisu dio jedne od prethodne dvije opcije – ni dosadašnjeg ludila, ni potencijalnog kolektivnog suicida, kao načina bijega od njega. Treba i da crtam?
RAZBITI OGLEDALO!
Glavni problem u čitavoj priči o navodnom opštem nezadovoljstvu postojećim stanjem, kao generatoru očekivanih promjena, je što je ona više projekcija želja, dijela domaće javnosti, predvođene nevladinim organizacijama i „međunarodne zajednice“, nego precizno utvrđena činjenica. Samoobmana ili možda, čak i svjesna laž iz najboljih pobuda (u savremenom političkom marketingu već se odomaćio termin „spinovanje“ za vrćenje priče ili informacije, koja javnost treba da usmjeri prema interesima onog ko ju je plasirao).
Prije svega, naprosto, nije tačno da postoji društveni konsenzus oko toga. Živimo u duboko korumpiranom društvu, u kojem vlast već dva desetljeća razgrađuje sve moralne vrijednosti i od svojih podanika nastoji, po svojoj mjeri, stvoriti kriminogenu, amoralnu, sebičnu i bešćutnu svjetinu. Procesom obrnutom svemu normalnom, vlast, umjesto da bude odraz stanja u društvu, ako već ne projekcija bolje budućnosti koja bi usmjeravala masu, zapravo, čitavo vrijeme, stvara sliku, kojoj bi ona mogla biti odraz u ogledalu. (Pri čemu je koncept: što odvratnija slika, to vjerniji odraz).
Poput uvlačenja mase u sitnu pljačku i zločine tokom rata, kojem je cilj bio amnestiranje same sebe od odgovornosti za krupne pljačkaške zahvate i dosljedno destruiranje države i njene imovine, vlast je, u poratnom periodu, potkupljujući vlastito stanovništvo, zarad održanja u poziciji sa koje mogu nastaviti pljačku, od čitavih slojeva društva napravila prostitutke i sebične bijednike, čije je filozofija „Daj ti meni, a za ostale me boli kurac!“, koji stoje kao nepremostiva prepreka (bedem između „nas“ i „njih“) obračunu sa (su)krivcima za našu kolektivnu tragediju.
No, ne samo to...
I POSLIJE RADOVANA - RADOVAN
Upravo takvo okruženje, u kombinaciji sa posljedicama neprovedene denacifikacije, armatura je u betonskom bloku koji je kleronacionalistička politička mafija izlila oko naših nogu i koji nam ne dozvoljava da se pomjerimo.
To je onaj dio društva koji je, zahvaljujući njegovoj nikad preciznoj definisanosti (usljed paranoičnog straha NVO-a, nezavisnih novinara i intelektualaca, da ih se ne shvati kao propagandiste određenih političkih partija), obesmislio i sam pojam promjene. (Zlo)upotrebljavajući ga kao argumentaciju da zaustavi svaki napredak koji se ostvari i da društvo vrati unazad (jer nije svaka promjena promjena nabolje, što dobronamjerni zagovornici mijenjenja postojećeg stanja ili bržeg kretanja naprijed, redovno zaboravljaju naglasiti, a što ih, uz uporno odbijanje da precizno imenuju ko šta jeste a ko šta nije na političkoj sceni čini, u neku ruku, suodgovornim za stanja u kome se nalazimo).
U tom kontekstu, nezaobilazan je, naravno, primjer promjene koja je počistila reformatora zločinačke organizacije SDS, Dragana Čavića, da bi na njegovo i mjesto te organizacije dovela kloniranog Radovana Karadžića i SNSD (kao „veće katolike od Pape“).
No, sličnog je karaktera i svojevremeni obračun sa SDP-om, nakon kratkotrajne vlasti Alijanse, i dosljedno demoniziranje te partije, u kome se, na razočarenje onih koji su od SDP-a očekivali puno više, nakalemio klasični kleronacionalizam, iskoristivši povlačenje SDP-ovih razočaranih simpatizera za restauraciju trojnog nacionalističkog, po državu i društvo krajnje destruktivnog, obrasca vladanja (druga je priča što SDP, iz tog problema, nastoji izaći ne približavanjem svojim razočaranim simpatizerima i njima ideološki bliskim potencijalnim novim, nego makijavelističkim udvaranjem bolesnom kleronacionalističkom dijelu biračkog tijela i koketiranjem sa notornim društvenim štetočinama).
U SE, NA SE I PODA SE
Sa korupcijom srasli dio glasačke mase i nedenacifikovana gomila ovaca, koje čobani i psi čuvari im povremeno drogiraju bjesnilom (uzgred, pripadnici prve skupine su, najčešće i pripadnici druge ili se bar tako deklarišu), za promjenu su zainteresovani samo u situacijama kad su im ugroženi lični interesi. Kad vlasti ponestane para, pa se traži novi gazda, koji će pristajati da ih redovno isplaćuje ili kad se vlastodržci, pod pritiskom međunarodne zajednice, počnu odricati vlastitog klerofašističkog svjetonazora i zločinačke prakse.
Pritom, po (poremećenoj) logici stvari, promjena koja se zagovara u takvim situacijama je, zapravo – povratak na prethodno stanje i garancija status quo-a. (Eklatantan primjer je cinično predizborno pozivanje na promjene Reisa Cerića, iza koga se krije nastojanje za povratkom vlastitog političkog uticaja i stanja isprepletenosti religije i „nacionalne“ politike, čiju su pogubnost, u međuvremenu, shvatili Reisovi dujučerašnji partneri, pa sad on pokušava kreirati novog, spremnog za zajednički „povratak u budućnost“).
Nacifikovanu i korumpiranu (na privilegije naviklu) masu ne interesuje suštinska promjena društva i države, koja će omogućiti njihovu funkcionalnost i pravednost, ravnopravnost jedinki i kolektiviteta, bolji život za sve unutar složene zajednice, nego očuvanje vlastitih privilegija (na uštrb interesa drugih grupacija i zajednice u cjelini – sve do otvorene prijetnje, koja čitavu stvar razotkriva kao klasični reket, u kome žrtva nije vlast, kako se to pokušava predstaviti, nego neprivilegirani dio društva) i očuvanje trojne kleronacionalističke podjele države, uz politiku „a sad svi zajedno, pa ko koga zajebe“, koja garantuje trajnu nestabilnost države ali, s druge strane, stabilnost fašisoidnih torova u njoj.
Kako se iz ovih krugova, zapravo, regrutuju najvjerniji glasači (odnosno, najdosljedniji „poštovaoci“ demokratskih tekovina i građanskih obaveza), a kako su (potencijalni ili zagarantovani) apstinenti, po svemu sudeći, dobrim dijelom, fluidna, nestabilna, razočarenjima sklona, zahtjevna „masa pojedinaca“ (kojoj je teško udovoljiti „šupljom pričom“ a nije sklona ni prostituisanju – čime se završava ponuda većine ovdašnjih stranaka), to se gotovo kompletan stranački spektar počeo kretati oko ovih prvih (koji se ponašaju kao muhe iz jedne epizode EPP-a, koje, oblijećući oko govana komentarišu: „Nacionalističko ili tobože demokratsko – ja uvijek glasam za najveće“). I udovoljavati njihovim primitivnim, anticivilizacijskim i antiljudskim zahtjevima.
IMA NEKO KOME KAO NIJE JASNO?
Tako da se, od izvjesnog vremena, i pored sve većeg broja stranaka na sceni, politička ponuda građanima BiH sve više sužavala. Okrećući se onom dijelu glasača čiju su zahtjevi krajnje prosti i transparentni (redovna isplata reketa i crkavanje komšijine krave), a ponašanje im predvidivo. I svodeći pojam promjene na suštinski besmislenu zamjenu glumaca u istim ulogama odvratne „sapunice“ kojoj se ne nazire kraj.
Juče Tihić, danas Silajdžić, sutra Radončić? Ili dilema „Tadić ili Dodik“ (SDS i SRS ili SNSD)??? Lažne dileme i fiktivne promjene. Izmišljene samo zato da bi sve ostalo isto.
Potreba za istinskom promjenom, svo ovo vrijeme, ostaje nezadovoljena. Jer ne uspijeva sakupiti dovoljno glasova.
E, upravo se tu krije odgovornost apatičnog, apstinenciji sklonog dijela biračkog tijela. Koje ne shvata da ga je u beznađe, zapravo, dovelo vlastito pristajanje na red stvari koji mu se servira.
Da, zapravo, u pomenutoj(!) podjeli, zaista i nema šta izabrati, ali da je stvar u tome da se na takvu ponudu (i takvo sužavanje izbora) ne pristane (a bijeg u apstinenciju je samo varijanta pristanka, mada apstinenti, vjeruju da rade upravo suprotno), da se po svaku cijenu istraje na pronalasku alternative i da se (privremeno, bar – do boljih vremena) odjebe od cjepidlačenja i svojim glasom kreira nova realnost, ne nužno kao pobjednička opcija na izborima, nego kao signal političkim partijama i domaćoj i svjetskoj javnosti, da postoji društveni potencijal koji podrazumijeva potrebu širenja političke ponude, a ne njenog koncentrisanja duboko na desnici.
Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače (odnosno, naše nedemokratske tradicije). Koje u potpunosti dijeli odgovornost sa onima koji uporno glasaju a bolje bi bilo da to ne rade (jer nije bit u glasanju – to je samo sredstvo – bit je u pravilnom izboru). A, osim toga, je i izdaja svih onih koji se ne predaju i uporno pokušavaju glavom razvaliti zidove koje su izgradili oko nas.
Što bi rekao Johan: „Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje“.
(zurnal.info)
">Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače
„Ovako više ne može dalje“, navodno je konsenzualni stav javnosti, domaćih političkih subjekata i međunarodne zajednice, o stanju u BiH.
Kada toj premisi dodate onu drugu, da izlaz iz tunela ne smije biti očajnički skok u rupčagu kojoj ne vidimo dno i ne znamo kuda zapravo vodi (ali znamo da se onom što nas u nju gura ne smije vjerovati), onda je odgovor na aktuelno pitanje svih pitanja – „Za koga glasati“ - prilično jasan: Za sve koji nisu dio jedne od prethodne dvije opcije – ni dosadašnjeg ludila, ni potencijalnog kolektivnog suicida, kao načina bijega od njega. Treba i da crtam?
RAZBITI OGLEDALO!
Glavni problem u čitavoj priči o navodnom opštem nezadovoljstvu postojećim stanjem, kao generatoru očekivanih promjena, je što je ona više projekcija želja, dijela domaće javnosti, predvođene nevladinim organizacijama i „međunarodne zajednice“, nego precizno utvrđena činjenica. Samoobmana ili možda, čak i svjesna laž iz najboljih pobuda (u savremenom političkom marketingu već se odomaćio termin „spinovanje“ za vrćenje priče ili informacije, koja javnost treba da usmjeri prema interesima onog ko ju je plasirao).
Prije svega, naprosto, nije tačno da postoji društveni konsenzus oko toga. Živimo u duboko korumpiranom društvu, u kojem vlast već dva desetljeća razgrađuje sve moralne vrijednosti i od svojih podanika nastoji, po svojoj mjeri, stvoriti kriminogenu, amoralnu, sebičnu i bešćutnu svjetinu. Procesom obrnutom svemu normalnom, vlast, umjesto da bude odraz stanja u društvu, ako već ne projekcija bolje budućnosti koja bi usmjeravala masu, zapravo, čitavo vrijeme, stvara sliku, kojoj bi ona mogla biti odraz u ogledalu. (Pri čemu je koncept: što odvratnija slika, to vjerniji odraz).
Poput uvlačenja mase u sitnu pljačku i zločine tokom rata, kojem je cilj bio amnestiranje same sebe od odgovornosti za krupne pljačkaške zahvate i dosljedno destruiranje države i njene imovine, vlast je, u poratnom periodu, potkupljujući vlastito stanovništvo, zarad održanja u poziciji sa koje mogu nastaviti pljačku, od čitavih slojeva društva napravila prostitutke i sebične bijednike, čije je filozofija „Daj ti meni, a za ostale me boli kurac!“, koji stoje kao nepremostiva prepreka (bedem između „nas“ i „njih“) obračunu sa (su)krivcima za našu kolektivnu tragediju.
No, ne samo to...
I POSLIJE RADOVANA - RADOVAN
Upravo takvo okruženje, u kombinaciji sa posljedicama neprovedene denacifikacije, armatura je u betonskom bloku koji je kleronacionalistička politička mafija izlila oko naših nogu i koji nam ne dozvoljava da se pomjerimo.
To je onaj dio društva koji je, zahvaljujući njegovoj nikad preciznoj definisanosti (usljed paranoičnog straha NVO-a, nezavisnih novinara i intelektualaca, da ih se ne shvati kao propagandiste određenih političkih partija), obesmislio i sam pojam promjene. (Zlo)upotrebljavajući ga kao argumentaciju da zaustavi svaki napredak koji se ostvari i da društvo vrati unazad (jer nije svaka promjena promjena nabolje, što dobronamjerni zagovornici mijenjenja postojećeg stanja ili bržeg kretanja naprijed, redovno zaboravljaju naglasiti, a što ih, uz uporno odbijanje da precizno imenuju ko šta jeste a ko šta nije na političkoj sceni čini, u neku ruku, suodgovornim za stanja u kome se nalazimo).
U tom kontekstu, nezaobilazan je, naravno, primjer promjene koja je počistila reformatora zločinačke organizacije SDS, Dragana Čavića, da bi na njegovo i mjesto te organizacije dovela kloniranog Radovana Karadžića i SNSD (kao „veće katolike od Pape“).
No, sličnog je karaktera i svojevremeni obračun sa SDP-om, nakon kratkotrajne vlasti Alijanse, i dosljedno demoniziranje te partije, u kome se, na razočarenje onih koji su od SDP-a očekivali puno više, nakalemio klasični kleronacionalizam, iskoristivši povlačenje SDP-ovih razočaranih simpatizera za restauraciju trojnog nacionalističkog, po državu i društvo krajnje destruktivnog, obrasca vladanja (druga je priča što SDP, iz tog problema, nastoji izaći ne približavanjem svojim razočaranim simpatizerima i njima ideološki bliskim potencijalnim novim, nego makijavelističkim udvaranjem bolesnom kleronacionalističkom dijelu biračkog tijela i koketiranjem sa notornim društvenim štetočinama).
U SE, NA SE I PODA SE
Sa korupcijom srasli dio glasačke mase i nedenacifikovana gomila ovaca, koje čobani i psi čuvari im povremeno drogiraju bjesnilom (uzgred, pripadnici prve skupine su, najčešće i pripadnici druge ili se bar tako deklarišu), za promjenu su zainteresovani samo u situacijama kad su im ugroženi lični interesi. Kad vlasti ponestane para, pa se traži novi gazda, koji će pristajati da ih redovno isplaćuje ili kad se vlastodržci, pod pritiskom međunarodne zajednice, počnu odricati vlastitog klerofašističkog svjetonazora i zločinačke prakse.
Pritom, po (poremećenoj) logici stvari, promjena koja se zagovara u takvim situacijama je, zapravo – povratak na prethodno stanje i garancija status quo-a. (Eklatantan primjer je cinično predizborno pozivanje na promjene Reisa Cerića, iza koga se krije nastojanje za povratkom vlastitog političkog uticaja i stanja isprepletenosti religije i „nacionalne“ politike, čiju su pogubnost, u međuvremenu, shvatili Reisovi dujučerašnji partneri, pa sad on pokušava kreirati novog, spremnog za zajednički „povratak u budućnost“).
Nacifikovanu i korumpiranu (na privilegije naviklu) masu ne interesuje suštinska promjena društva i države, koja će omogućiti njihovu funkcionalnost i pravednost, ravnopravnost jedinki i kolektiviteta, bolji život za sve unutar složene zajednice, nego očuvanje vlastitih privilegija (na uštrb interesa drugih grupacija i zajednice u cjelini – sve do otvorene prijetnje, koja čitavu stvar razotkriva kao klasični reket, u kome žrtva nije vlast, kako se to pokušava predstaviti, nego neprivilegirani dio društva) i očuvanje trojne kleronacionalističke podjele države, uz politiku „a sad svi zajedno, pa ko koga zajebe“, koja garantuje trajnu nestabilnost države ali, s druge strane, stabilnost fašisoidnih torova u njoj.
Kako se iz ovih krugova, zapravo, regrutuju najvjerniji glasači (odnosno, najdosljedniji „poštovaoci“ demokratskih tekovina i građanskih obaveza), a kako su (potencijalni ili zagarantovani) apstinenti, po svemu sudeći, dobrim dijelom, fluidna, nestabilna, razočarenjima sklona, zahtjevna „masa pojedinaca“ (kojoj je teško udovoljiti „šupljom pričom“ a nije sklona ni prostituisanju – čime se završava ponuda većine ovdašnjih stranaka), to se gotovo kompletan stranački spektar počeo kretati oko ovih prvih (koji se ponašaju kao muhe iz jedne epizode EPP-a, koje, oblijećući oko govana komentarišu: „Nacionalističko ili tobože demokratsko – ja uvijek glasam za najveće“). I udovoljavati njihovim primitivnim, anticivilizacijskim i antiljudskim zahtjevima.
IMA NEKO KOME KAO NIJE JASNO?
Tako da se, od izvjesnog vremena, i pored sve većeg broja stranaka na sceni, politička ponuda građanima BiH sve više sužavala. Okrećući se onom dijelu glasača čiju su zahtjevi krajnje prosti i transparentni (redovna isplata reketa i crkavanje komšijine krave), a ponašanje im predvidivo. I svodeći pojam promjene na suštinski besmislenu zamjenu glumaca u istim ulogama odvratne „sapunice“ kojoj se ne nazire kraj.
Juče Tihić, danas Silajdžić, sutra Radončić? Ili dilema „Tadić ili Dodik“ (SDS i SRS ili SNSD)??? Lažne dileme i fiktivne promjene. Izmišljene samo zato da bi sve ostalo isto.
Potreba za istinskom promjenom, svo ovo vrijeme, ostaje nezadovoljena. Jer ne uspijeva sakupiti dovoljno glasova.
E, upravo se tu krije odgovornost apatičnog, apstinenciji sklonog dijela biračkog tijela. Koje ne shvata da ga je u beznađe, zapravo, dovelo vlastito pristajanje na red stvari koji mu se servira.
Da, zapravo, u pomenutoj(!) podjeli, zaista i nema šta izabrati, ali da je stvar u tome da se na takvu ponudu (i takvo sužavanje izbora) ne pristane (a bijeg u apstinenciju je samo varijanta pristanka, mada apstinenti, vjeruju da rade upravo suprotno), da se po svaku cijenu istraje na pronalasku alternative i da se (privremeno, bar – do boljih vremena) odjebe od cjepidlačenja i svojim glasom kreira nova realnost, ne nužno kao pobjednička opcija na izborima, nego kao signal političkim partijama i domaćoj i svjetskoj javnosti, da postoji društveni potencijal koji podrazumijeva potrebu širenja političke ponude, a ne njenog koncentrisanja duboko na desnici.
Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače (odnosno, naše nedemokratske tradicije). Koje u potpunosti dijeli odgovornost sa onima koji uporno glasaju a bolje bi bilo da to ne rade (jer nije bit u glasanju – to je samo sredstvo – bit je u pravilnom izboru). A, osim toga, je i izdaja svih onih koji se ne predaju i uporno pokušavaju glavom razvaliti zidove koje su izgradili oko nas.
Što bi rekao Johan: „Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje“.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
SAMIR ŠESTAN: Promjena
Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače
„Ovako više ne može dalje“, navodno je konsenzualni stav javnosti, domaćih političkih subjekata i međunarodne zajednice, o stanju u BiH.
Kada toj premisi dodate onu drugu, da izlaz iz tunela ne smije biti očajnički skok u rupčagu kojoj ne vidimo dno i ne znamo kuda zapravo vodi (ali znamo da se onom što nas u nju gura ne smije vjerovati), onda je odgovor na aktuelno pitanje svih pitanja – „Za koga glasati“ - prilično jasan: Za sve koji nisu dio jedne od prethodne dvije opcije – ni dosadašnjeg ludila, ni potencijalnog kolektivnog suicida, kao načina bijega od njega. Treba i da crtam?
RAZBITI OGLEDALO!
Glavni problem u čitavoj priči o navodnom opštem nezadovoljstvu postojećim stanjem, kao generatoru očekivanih promjena, je što je ona više projekcija želja, dijela domaće javnosti, predvođene nevladinim organizacijama i „međunarodne zajednice“, nego precizno utvrđena činjenica. Samoobmana ili možda, čak i svjesna laž iz najboljih pobuda (u savremenom političkom marketingu već se odomaćio termin „spinovanje“ za vrćenje priče ili informacije, koja javnost treba da usmjeri prema interesima onog ko ju je plasirao).
Prije svega, naprosto, nije tačno da postoji društveni konsenzus oko toga. Živimo u duboko korumpiranom društvu, u kojem vlast već dva desetljeća razgrađuje sve moralne vrijednosti i od svojih podanika nastoji, po svojoj mjeri, stvoriti kriminogenu, amoralnu, sebičnu i bešćutnu svjetinu. Procesom obrnutom svemu normalnom, vlast, umjesto da bude odraz stanja u društvu, ako već ne projekcija bolje budućnosti koja bi usmjeravala masu, zapravo, čitavo vrijeme, stvara sliku, kojoj bi ona mogla biti odraz u ogledalu. (Pri čemu je koncept: što odvratnija slika, to vjerniji odraz).
Poput uvlačenja mase u sitnu pljačku i zločine tokom rata, kojem je cilj bio amnestiranje same sebe od odgovornosti za krupne pljačkaške zahvate i dosljedno destruiranje države i njene imovine, vlast je, u poratnom periodu, potkupljujući vlastito stanovništvo, zarad održanja u poziciji sa koje mogu nastaviti pljačku, od čitavih slojeva društva napravila prostitutke i sebične bijednike, čije je filozofija „Daj ti meni, a za ostale me boli kurac!“, koji stoje kao nepremostiva prepreka (bedem između „nas“ i „njih“) obračunu sa (su)krivcima za našu kolektivnu tragediju.
No, ne samo to...
I POSLIJE RADOVANA - RADOVAN
Upravo takvo okruženje, u kombinaciji sa posljedicama neprovedene denacifikacije, armatura je u betonskom bloku koji je kleronacionalistička politička mafija izlila oko naših nogu i koji nam ne dozvoljava da se pomjerimo.
To je onaj dio društva koji je, zahvaljujući njegovoj nikad preciznoj definisanosti (usljed paranoičnog straha NVO-a, nezavisnih novinara i intelektualaca, da ih se ne shvati kao propagandiste određenih političkih partija), obesmislio i sam pojam promjene. (Zlo)upotrebljavajući ga kao argumentaciju da zaustavi svaki napredak koji se ostvari i da društvo vrati unazad (jer nije svaka promjena promjena nabolje, što dobronamjerni zagovornici mijenjenja postojećeg stanja ili bržeg kretanja naprijed, redovno zaboravljaju naglasiti, a što ih, uz uporno odbijanje da precizno imenuju ko šta jeste a ko šta nije na političkoj sceni čini, u neku ruku, suodgovornim za stanja u kome se nalazimo).
U tom kontekstu, nezaobilazan je, naravno, primjer promjene koja je počistila reformatora zločinačke organizacije SDS, Dragana Čavića, da bi na njegovo i mjesto te organizacije dovela kloniranog Radovana Karadžića i SNSD (kao „veće katolike od Pape“).
No, sličnog je karaktera i svojevremeni obračun sa SDP-om, nakon kratkotrajne vlasti Alijanse, i dosljedno demoniziranje te partije, u kome se, na razočarenje onih koji su od SDP-a očekivali puno više, nakalemio klasični kleronacionalizam, iskoristivši povlačenje SDP-ovih razočaranih simpatizera za restauraciju trojnog nacionalističkog, po državu i društvo krajnje destruktivnog, obrasca vladanja (druga je priča što SDP, iz tog problema, nastoji izaći ne približavanjem svojim razočaranim simpatizerima i njima ideološki bliskim potencijalnim novim, nego makijavelističkim udvaranjem bolesnom kleronacionalističkom dijelu biračkog tijela i koketiranjem sa notornim društvenim štetočinama).
U SE, NA SE I PODA SE
Sa korupcijom srasli dio glasačke mase i nedenacifikovana gomila ovaca, koje čobani i psi čuvari im povremeno drogiraju bjesnilom (uzgred, pripadnici prve skupine su, najčešće i pripadnici druge ili se bar tako deklarišu), za promjenu su zainteresovani samo u situacijama kad su im ugroženi lični interesi. Kad vlasti ponestane para, pa se traži novi gazda, koji će pristajati da ih redovno isplaćuje ili kad se vlastodržci, pod pritiskom međunarodne zajednice, počnu odricati vlastitog klerofašističkog svjetonazora i zločinačke prakse.
Pritom, po (poremećenoj) logici stvari, promjena koja se zagovara u takvim situacijama je, zapravo – povratak na prethodno stanje i garancija status quo-a. (Eklatantan primjer je cinično predizborno pozivanje na promjene Reisa Cerića, iza koga se krije nastojanje za povratkom vlastitog političkog uticaja i stanja isprepletenosti religije i „nacionalne“ politike, čiju su pogubnost, u međuvremenu, shvatili Reisovi dujučerašnji partneri, pa sad on pokušava kreirati novog, spremnog za zajednički „povratak u budućnost“).
Nacifikovanu i korumpiranu (na privilegije naviklu) masu ne interesuje suštinska promjena društva i države, koja će omogućiti njihovu funkcionalnost i pravednost, ravnopravnost jedinki i kolektiviteta, bolji život za sve unutar složene zajednice, nego očuvanje vlastitih privilegija (na uštrb interesa drugih grupacija i zajednice u cjelini – sve do otvorene prijetnje, koja čitavu stvar razotkriva kao klasični reket, u kome žrtva nije vlast, kako se to pokušava predstaviti, nego neprivilegirani dio društva) i očuvanje trojne kleronacionalističke podjele države, uz politiku „a sad svi zajedno, pa ko koga zajebe“, koja garantuje trajnu nestabilnost države ali, s druge strane, stabilnost fašisoidnih torova u njoj.
Kako se iz ovih krugova, zapravo, regrutuju najvjerniji glasači (odnosno, najdosljedniji „poštovaoci“ demokratskih tekovina i građanskih obaveza), a kako su (potencijalni ili zagarantovani) apstinenti, po svemu sudeći, dobrim dijelom, fluidna, nestabilna, razočarenjima sklona, zahtjevna „masa pojedinaca“ (kojoj je teško udovoljiti „šupljom pričom“ a nije sklona ni prostituisanju – čime se završava ponuda većine ovdašnjih stranaka), to se gotovo kompletan stranački spektar počeo kretati oko ovih prvih (koji se ponašaju kao muhe iz jedne epizode EPP-a, koje, oblijećući oko govana komentarišu: „Nacionalističko ili tobože demokratsko – ja uvijek glasam za najveće“). I udovoljavati njihovim primitivnim, anticivilizacijskim i antiljudskim zahtjevima.
IMA NEKO KOME KAO NIJE JASNO?
Tako da se, od izvjesnog vremena, i pored sve većeg broja stranaka na sceni, politička ponuda građanima BiH sve više sužavala. Okrećući se onom dijelu glasača čiju su zahtjevi krajnje prosti i transparentni (redovna isplata reketa i crkavanje komšijine krave), a ponašanje im predvidivo. I svodeći pojam promjene na suštinski besmislenu zamjenu glumaca u istim ulogama odvratne „sapunice“ kojoj se ne nazire kraj.
Juče Tihić, danas Silajdžić, sutra Radončić? Ili dilema „Tadić ili Dodik“ (SDS i SRS ili SNSD)??? Lažne dileme i fiktivne promjene. Izmišljene samo zato da bi sve ostalo isto.
Potreba za istinskom promjenom, svo ovo vrijeme, ostaje nezadovoljena. Jer ne uspijeva sakupiti dovoljno glasova.
E, upravo se tu krije odgovornost apatičnog, apstinenciji sklonog dijela biračkog tijela. Koje ne shvata da ga je u beznađe, zapravo, dovelo vlastito pristajanje na red stvari koji mu se servira.
Da, zapravo, u pomenutoj(!) podjeli, zaista i nema šta izabrati, ali da je stvar u tome da se na takvu ponudu (i takvo sužavanje izbora) ne pristane (a bijeg u apstinenciju je samo varijanta pristanka, mada apstinenti, vjeruju da rade upravo suprotno), da se po svaku cijenu istraje na pronalasku alternative i da se (privremeno, bar – do boljih vremena) odjebe od cjepidlačenja i svojim glasom kreira nova realnost, ne nužno kao pobjednička opcija na izborima, nego kao signal političkim partijama i domaćoj i svjetskoj javnosti, da postoji društveni potencijal koji podrazumijeva potrebu širenja političke ponude, a ne njenog koncentrisanja duboko na desnici.
Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače (odnosno, naše nedemokratske tradicije). Koje u potpunosti dijeli odgovornost sa onima koji uporno glasaju a bolje bi bilo da to ne rade (jer nije bit u glasanju – to je samo sredstvo – bit je u pravilnom izboru). A, osim toga, je i izdaja svih onih koji se ne predaju i uporno pokušavaju glavom razvaliti zidove koje su izgradili oko nas.
Što bi rekao Johan: „Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje“.
(zurnal.info)
samir šestan
Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače
