Samir Šestan

SAMIR ŠESTAN: Ružno prase

Ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke, zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i Vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović

 

Profesionalnu ljubomoru Dine Mustafića i njegove proteste na stranu. Selim Bešlagić je ipak u pravu kad tvrdi da su nam se parlameni pretvorili u pozorišta i cirkuse (uostalom, kao dugogodišnji cirkusant mada, u konkurenciji jedne Majkićke, Bahtića, Remzije Kadrića, Drage Kalabića ili Ive Mire Jovića nikad nije imao šansu postati zvijezda - on to najbolje zna). Najbolje predstave odavno se ne igraju u pozorištu. I najbolji režiseri nisu oni iz kulturnih rubrika na zadnjim stranicama novina, nego oni što ne silaze sa naslovnih strana i udarnih vijesti sa „malih ekrana“. Klasično pozorište postalo je teška alternativa, zabava za zanemarivu manjinu, a na scenu je stupila njegova turbo varijanta – pozorište za široke narodne mase. U kome su one istovremeno i nijemi gledaoci i disciplinovani statisti.

U tom i takvom pozorištu, vrlo sklonom istorijskim temama i vraćanju u prošlost, ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke (o kojoj je, svojevremeno, opširno pisao „vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle – POLIKITA“), zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović. Kuriozitet je da sporednu ulogu, pjesnika po kome se javno sere, i ovaj put igra Marko Vešović. Koji, budimo realni, nikad nije bio naročit glumac, ali mu ova uloga - vlaha, po kome sere bošnjačko fašističko smeće - izvrsno odgovara. Spomenimo i da majku glavnog lika, ovaj put igra Haris Silajdžić.

Sa dozvolom autora, prenosimo vam najzanimljivije dijelove scenarija, po kome je odigrana pomenuta predstava (vjerni čitaoci sjetiće se da je izvorni tekst objavljen u „na sve moguće načine, a naročito kulturološki i žurnalistički, katastrofalnom proizvodu“, kome, u skladu sa lokalnom tradicijom, ni ime nećemo više spominjati). Dakle...

IZ KULTURNOG BLAGA NAŠIH KONSTITUTIVNIH NARODA (BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKE BAJKE): "RUŽNO PRASE ili BAŠ ONAKO BALIJSKI"

Baš onako kraaasno bijaše vani, u prirodi, u to doba godine. Nije, doduše, bilo zelenih livada i zelenih polja, sa zelenim šumama i šumarcima oko njih. A odavno više nije bilo ni zelenih Ljiljana, ni Zelenih beretki. Ali je zeleno bilo duboko u dušama Malih Zelenih, koji su svako malo padali sa Marsa. I polako, ali sigurno, ozelenjavali nekad šareni Olimpijski Grad, bojeći u zeleno sve, od trotoara, preko obdaništa, do filmskih festivala, upravnih odbora, institucija vlasti i života uopšte.

- Amaaan, kako zelenilo prija oku! – znali bi, u rezultatima svog rada, uživati Mali Zeleni.

Sunčeve zrake se prelamahu na bakru i staklu stare džamije, opasane dubokim jarkom, svrha kojega je bilo kanaliziranje svekolikog sranja što se posljednjih nekoliko godina izdešavalo oko te građevine, i na isti kanalizacioni sistem spojenih zgrada vlada i parlamenata.

Zeleni korov koji se, također, tih godina nakotio strahota jedna, zakačao se svojim pohlepnim kvržicama za džamijske zidove i sjedišta svih mogućih i nemogućih nivoa vlasti (a njih je, u zemlji zelenila, bilo baš, onako, mašala), bio je tako gust i isprepleten da nije bilo nikakve šanse da ti vidiš Čovjeka od njega.

Eh, nekako tu neđe, u toj zelenoj divljini usred Grada, u kome majmun na vrhu tornja sada više ne želi da glumi u King Kongu, nego bi da snima remake Velikog diktatora, na jednom skrovitom i prigodno blatovitom mjestu prasila se jedna postarija, ocvala krmača, kojoj je to bilo vjerovatno posljednji put.

- Otkud sad krmača u priči o zelenilu? - pitate se vi, štovani čitatelji.

Prvo, otud što je ovo što vi čitate, bajka a u bajkama je, kao što se zna, sve moguće, pa čak i, recimo, da krme u humorističkoj seriji uvrijedi vjerska osjećanja osjetljivih građana a da seksualne igrice seoskih hodža s maloljetnim djevojčicama vrijeđaju tek nekolicinu prononsiranih medijskih islamofoba ili da zemljom vladaju pljačkaške i rasističke svinje (iako svi znamo da nije tako, zar ne?), a drugo, vidim da niko ne pita za majmuna?

Elem, rečena krmača oprasi more jedno malih krmčića, oliti prasića. I, prasići se isprva pođoše oglašavat sa onim elementarnim - hrok, hrok... - da bi vrlo brzo uznapredovali u svakom, a posebno retoričkom, smislu, te počeli da daju izjave tipa:

- Kako je samo veeeliki ovaj svinjac!

Mama krmača, ko i svaka mama, nije mogla dopustiti da njeni dražesni potomčići žive u zabludi.

- Oh, pa vi mislite da je ovo čitav svinjac! - Edukativno ih zadirkivaše. - Neee, neee, djeco moja! Ovo vam je samo djelić svinjca... Njegov glavni grad.

Prasići u čudu zagroktaše.

- Aiii, ondak je to baš veeeliki, veeeliki, svinjac!

- Jedan od najvećih na dunjaluku! - zadovoljno potvrđivaše mama krmača, ponosna i na lični doprinos u kreiranju takvog stanja. A onda, uoči, u masi inače ne baš izbirljivom oku dragog okota, jedno posebno ružno prase. Ružnije, dakle, od svih ostalih, nekako kabasto, deformisano i teško odredivog pola, sad crno sad žuto,...

Krmača se u prvi mah zabezeknu. Ali, onda, pomirljivo zagrokta i svoje potomčiće povede u vaspitno-obrazovno čeprkanje po bunjištu historije.

Tamokarce, na pomenutom bunjištu, vladaše poprilična gužva. Neka stoka već bijaše iskopala kame i kokarde, par hektolitara tamjana i još koješta, drugi tamo nađoše davno izgubljenu majku i kosti konja na kojima im je, skupa sa sabljom i haračom, stigla vjera, ali bogatstvo što ga deponija skrivaše u svojim njedrima još nije bilo ozbiljno ugroženo.

Nabunjištariše se i krmača i njezini prasići. Svi su žitili, pa ni ružno prase ne zaostajaše. Dapače! Ono iskopa neku prljavu i smrdljivu nacionalističku žvaku i poče da je žvače i istovremeno sere i povraća po svima oko sebe, a bogami i da se valja po cijeloj toj kombinaciji.

- Haman je, ipak, moje. - pomisli, sa osmijehom zadovoljstva, krmača. - Pogledaj ti samo, kako to jede govna, bolan. A, ako ćemo pravo, nije ni tolko ružno. Kad malo bolje pogledaš... poizdaleka.

Ona trupnu papcima.

- Hrok hrok! - Pozva prasiće. - Hajte sad, da vas malo pokažem svijetu.

I tako, povede ona svoje potomke na malo dužu turneju, po 51% svinjca. I ono ružno prase, bezbeli.

Brzo se, međutim, pokaza tačnost poslovice da „samo majka ne more imat šćer kurvu i sina lopova, a samo Srbi Hrvati i Bošnjaci, stoku na vlasti“. Nijedno živo biće, naime, ne pokaza volju da podijeli s njom oduševljenje glede njenog čudnog potomčeta.

Naprotiv. Zgroziše se, na brzinu si sališe stravu i s gađenjem povikaše:

- Pa, zar je dragi Alah mogo stvorit nešto vako!? Zar je moguće da njegovom voljom i s njegovim dopuštenjem ova prikaza pogani dunjaluk i pripada djecu i...

...i, pođoše se iskučivat, bježat od ugovnanog i sobom ispovraćanog hajvančeta. Ono, opet, složi kontru, uleti u najbliži parlament, prileće nakom pjesniku i posra mu se na cipele. Pođe mu se posrat i na glavu, al za takvu kombinaciju bijaše premaleno (radilo se, naime, o povelikom pjesniku, koga je, osim toga, štitila i Poljska konjica). A onda se još obrnu oko sebe i priupita:

- Imal ovdje kakih novinara, pedera, žena ili nacionalnih manjina, da se poserem i na njih!? – i još nešto zarokta o dobrim starim vremenima španske inkvizicije, kad se nije samo masovno sralo, nego i spaljivalo.

Ubrzo oko njega ne bijaše gotovo ni jednog živog bića. Odustadoše od budale, ćutke kontajući - Šta zna svinja šta je dinja i ko zna šta more uradit kad skroz naskroz pomahnita!

Uz njeg, pak, ostadoše samo pacovi i debelocrijevne gliste, dakle kompatibilni organizmi, u smislu profesionalne orijentacije, te par lešinara koji se, ipak, držahu na sigurnoj distanci.

Ružno prase se osjeti usamljenim, odbačenim i žigosanim, pa to i pokaza, što ražalosti njegovu majku, te ona odluči da mu ispriča bajku o ružnom pačetu koje se na kraju pretvorilo u krasnog labuda i pokuša da ga uvjeri da će se i ono jednog dana pretvoriti u nešto krasno...

...uzaman. Ružno prase ništa više nije moglo utješiti. Ono je patilo i patilo i patilo... Naj je gore patilo kad bi naokolo počelo da se priča o demokratiji, ljudskim pravima, slobodi govora i tako to, a do ludila ga je dovodilo pominjanje multikulture, borbe protiv nacionalšovinizma, kritika vlasti, te, prava homoseksualaca, žena i nacionalnih manjina i slične, njemu strane teme. I dilema.

Patnja ga, međutim, nije sprječavala da žvavolji svoju staru žvaku, da sere đeikad ujagmi i sve nervoznije da nasrće na druga živa bića. Pogotovo ako bi slučajno naletilo na kakvog Čovjeka (inače izrazito rijetku vrstu u krugovima kojima se kretalo).

I tako su prolazile godine i ružno prase je postajalo sve tužnije i tužnije. I ružnije i ružnije. Često se sjećalo majke i njezine priče o ružnom pačetu, ali je već bilo izgubilo svaku nadu da će i od njega postati nešto krasno.

Jednog dana, ipak...!

Sunce žarko obasja i njega. Ono ugleda sebi slična bića i potrča im u susret. Njemu slična bića, ugledavši njega, nekadašnje ružno prase, kako im se trkom približava, obradovaše se i razdragano, uglas povikaše:

- Gledaj! Kakva kraaasna rasistička svinja!