Samir Šestan

SAMIR ŠESTAN: (Samo)ubistvo SDP-a

SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo

„Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, nastranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”, bila je rijetka normalna, moralna i društveno-odgovorna reakcija, člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, u histeriji (i medijsko-propagandnom srpsko-bošnjačkom ratu i sluđivanju javnog mnijenja) „Za i Protiv Dudakovića“, nastaloj nakon objavljivanja video snimaka na kojima se vidi kako proslavljeni general Armije RBiH naređuje strijeljanje, po kratkom postupku, zarobljenih neprijateljskih vojnika.

No, da li bi gospodin Marko Komšić završio iza rešetaka i za neko manje zlodjelo – recimo, reketiranje domaćih privrednika?

„AKO NAM NEKO DOĐE GLAVE, TO ĆE BITI MANGUPI U NAŠIM REDOVIMA”

Stravičan skandal, sa nesagledivim posljedicama, potresa, ovih dana, najjaču opozicionu partiju u BiH. Protiv Damira Hadžića, načelnika opštine Novi grad i potpredsjednika Socijaldemokratske partije BiH, Federalna uprava policije je početkom ove sedmice, podnijela krivičnu prijavu, državnom tužilaštvu, kojom ga se tereti za učešće u reketu, odnosno pokušaj iznude više miliona KM od grupe investitora na čelu sa direktorom „ASA Holdinga“. Mediji, pogotovo oni neskloni SDP-u i njegovom lideru, spominju „obilje dokaza o postojanju zločinačke organizacije predvođene Zlatkom Lagumdžijom, Marinom Ivaniševićem (predsjedavajućim Gradskog vijeća Sarajeva) i Damirom Hadžićem.“

Zbog „mangupa u svojim redovima“ (kojih se najviše plašio i Drug Lenjin, a koji su krenuli stazama u pljačku i korupciju ogrezlih nacionalista na vlasti) ili zbog montaže s političkom pozadinom (kojoj je cilj predizborno srozavanje ugleda Stranke i osujećivanje ozbiljnih planova o preuzimanju vlasti) gotovo je potpuno nebitno – SDP se od ovog udarca oporaviti neće. Možda nikada (ožiljci, gorak okus i sumnja u javnosti, će ostati čak i ako tužilaštvo odluči ne podignuti optužnicu ili se eventualni, sudski proces završi oslobađajućom presudom). A svakako ne do sljedećih izbora na kojima se očekivalo da usljed razočarenja, prije svega bošnjačkih glasača, nacionalnim partijama, SDP ostvari rezultat koji bi ga ponovo, nakon one kratkotrajne epizode s Alijansom, doveo na vlast (na stranu pitanje šta bi tamo radili, recimo na državnom nivou, i po čemu bi njihova koalicija sa SNSD-om, koji će, očito, na govoru mržnje, dobiti i ove izbore, bila drugačija i produktivnija od aktuelne noćne more u kojoj živimo – pogotovo s obzirom na stepen netrpeljivosti između njihovih lidera).

SAMI SVOJ NAJVEĆI NEPRIJATELJ

Ovo kriminaliziranje SDP-a je, nakon Dodikove svojevremene transformacije od socijal-demokrate u nacional-socijalistu, drugi potencijalno smrtonosni udar političkoj alternativi i nadi u bolju budućnost. Osim ako niste idiot koji misli da ta bolja budućnost može biti Fahrudin Radončić.

Da nije skandaloznih promašaja, gluposti, autizma, samodovoljnosti, bolesne sujete, (auto)destruktivnih ego-tripova, koji su obilježili rad SDP-a posljednjih godina, ne dozvolivši mu da izraste u opšteprihvaćenu alternativu, još bi se moglo posumnjati da je sve dio odlične kampanje gazde Avaza, koji je ovim uklonio svog najozbiljnijeg izbornog protivnika. No, na žalost, SDP je, po svemu sudeći, sam sebi dovoljan. Da upropasti i sebe i mogućnost građana ove zemlje za istinskom alternativom (i u stranačkom ali prije svega u ideološkom smislu).

Samokriminaliziranjem, ukoliko se optužbe ispostave tačnim, SDP, naime, ne samo da je izgubio izbore (i dugoročno doveo u pitanje svoj opstanak, kao relevantne partije), nego je definitivno sahranio ionako ne baš jaki, čvrsti i monolitni, građanski blok i svaku nadu u alternativu postojećem nacionalističkom bezumlju. I izručio Bošnjake Radončiću. Čiji magazin, ovih dana, bolesno likujući zbog naznaka o kriminaliziranosti svih segmenata društva i dokaza da im gazda nije usamljen na moralnom dnu, piše kako je optužnica protiv SDP-ovog načelnika: „pomogla u ublažavanju agresivnih pokušaja nametanja kolektivne svijesti da u današnjem bh. društvu postoje moralne vertikale, politički čistunci i stranačke opcije koji bi prije izvršili harikiri negoli pokušali napuniti džepove parama koje nisu pošteno zaradili.“ (Pročitajte tu intelektualnu fekaliju još jednom, molim vas – op.a.).

KUD PLOVI OVAJ BROD?

SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo (a to će sami morati otkriti ili kolektivno platiti za grijehe pojedinaca).

A jedina SDP-ova mogućnost da koliko toliko sanira štetu i ne potone kao Titanik, u trenutku očekivanog trijumfa, javni je zahtjev za brzom istragom, utvrđivanjem istine i kažnjavanjem svih krivaca (SDP-ovih reketaša ili onih koji su konstruisali čitavu priču). I promptni zahtjev za ostavkom svog načelnika, i svakog drugog upletenog člana, i njihovim hirurškim odstranjivanjem (bar privremenim, do odluke pravosudnih institucija) iz stranačkog rukovodstva, ukoliko tužilac, na osnovu policijske prijave podigne optužnicu (u protivnom će čak i Sulejman Tihić, koji se svojevremeno odrekao svog premijera, kada je protiv ovog podignuta optužnica, zbog mnogo benignijih razloga, ispasti veći poštovalac pravne države i moralniji političar od njih).

I još nešto je izuzetno važno – nedovođenje u pitanje rada i odluka institucija sistema. Već je press konferencija Gradonačelnika Behmena i, pomenutih, Hadžića i Ivaniševića, naime, SDP dovela na ivicu (samo)izjednačavanja sa Draganom Čovićem, Miloradom Dodikom, Edhemom Bičakčićem, Bakirom Izetbegovićem i drugima koji su odbranu sebe i svojih, od optužbi za ozbiljna kriminalna djela, zasnivali na negiranju navoda iz optužbi, dovođenjem u pitanje rada policije, tužilaštva i sudova i proglašavanjem optužbi protiv njih montiranim procesima, s političkom pozadinom.

TRIJUMFALNO CEMENTIRANJE BEZIZLAZA

Dodikova nedodirivost i njegovo ismijavanje pravne države, ili to da SDA i Stranka za BiH iste ili još gore stvari rade već više od desetljeća i po, i da su opljačkali ne milione, nego milijarde, što implicira da je ovo u usporedbi sa njihovim kriminalom tek pljačka trafike ili seoskog kokošinjca, ne umanjuje težinu situacije, ozbiljnost krivičnog djela za koje se visokopozicionirani SDP-ovci optužuju, niti potrebu njegovog kažnjavanja.

U političkom smislu, pogotovo ako se surovo ne obračuna sa kriminalom u svojim redovima (pokažu li se optužbe tačnim), odgovornost SDP-a je veća od one mafije na vlasti jer su oni bili, ili trebali biti, alternativa (između ostalog kriminalizovanju politike). Nada. I to možda i posljednja. A, zahvaljujući ovim optužbama, (pa čak i ako se one pokažu neistinom) trijumfovaće destruktivni cinici i društvene štetočine, koji čitavo vrijeme vrte mantru kako su svi isti. Svi lopovi. I kako se nema za koga glasati. Čime se, praktično, cementira postojeći sistem i odnosi na političkoj sceni.

Problem SDP-a, u kontekstu kriminala, je veći nego onih lidera nacionalnih stranaka. Njihovi potencijalni glasači, oni za čije se glasove moraju (iz)boriti, su intelektualno i moralno zahtjevniji. I „gadljiviji“. Dok je naci-glasačima manje bitno što je neko lopov ako je „naš lopov“, glasačima tzv. građanske opcije svi su lopovi isti. Štaviše, možda im se „njihov“ („građanski“) gadi i više nego „nacionalni“. Jer, zbog drugačijeg moralnog habitusa zbog takvog osjećaju stid, a, s druge strane, i gnjev, jer im on odriče svaku nadu u mogućnost (suštinski!) drugačijeg.

Na kraju, da podsjetim: partizani (u početnoj fazi svoje borbe, kada su imali imperativ stvaranja povjerenja u, prema bezbožnim komunistima, nesklonom narodu), nisu strijeljali svoje saborce zbog sitnih krađa zato što su bili fanatizovani ljubitelji pravde, na ivici ludila. Nego zato što je to bio način da pokažu stanovništvu da se oni razlikuju od drugih, da nisu horde pljačkaša, siledžija i ubica, kao ostale vojske koje su špartale zemljom. Niti „banditi“, kako su ih zvali nacistički okupatori.