Odavno nešto zabavnije nisam čitao. I dok sam periode grčevitog smijeha, od koga su mi suze frcale a atrofirani stomačni mišići vrištali od bola, pokušavao prekinuti lupanjem glavom o zid, naletih na rigipsom začepljenu rupu i „proletih“ u susjedni stan, na šta su me lagano začuđeni stanari, sa osmijehom na licu, zapitali „Komšija, i ti čitaš Avaz?“. „Jok, Global!“ „Uh taj je još bolji! Al, ja imam slabo srce, pa mi je doktor zabranio.“ No... krenimo redom.
ŠTA JE BABI MILO – TO SE BABI SNILO
Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“.
„Nije valjda došlo do nekog prevrata i nije se valjda jedno od njegovih frankenštajnovskih čeda okrenulo protiv svog stvoritelja?“, pomislih.
A onda shvatih da sam, obuzet svojim problemima i teškim mislima, pogrešno shvatio stvar. I da se ne radi o namjeri Globala da se obračuna sa kriminalom svog gazde (priznajem, bilo je glupo pomisliti to i na trenutak) nego o najavi dugo očekivanog humorističkog priloga u toj tiskovini, u vidu Gazdinog intervjua sa samim sobom.
Intervjua, koji iskri od duhovitih izjava, koje kao da su skinute s Grunfovih majica i koji pretstavlja neku vrstu omaža Čaplinovom „Velikom diktatoru“. Umjesto sa balonom-globusom, Radončić je snimljen pored i navrh svog falusoidnog građevinskog ponosa i sa Sarajevom pod sobom, u karakterističnim pozama komičnih malih velikih diktatora, dajući izjave o Avazu kao „najtiražnijoj i najrelevantnijoj novini u regionu“ (pri čemu se valjda misli na region Sarajevske kotline?), i o sebi kao o neshvaćenom heroju i živom spomeniku. „Htio to neko priznati ili ne, već sada sam dio historije ovog grada i BiH“, kaže skromni Utamanitelj svega što se ispriječi na putu njegovim megalomanskim ambicijama. Zaboravljajući, pritom, da je istorija vrijednosno neutralan pojam i da su dio te istorije, o kojoj govori, i Caco i Radovan Karadžić i Emir Kusturica i Gavrilo Princip i Muhamed Gaši. A sad evo i On.
Već na početku, Utamanitelj nam je otkrio i kako je nastalo njegovo novo falusoidno građevinsko čedo, na čiji vrh, izazivajući čudne asocijacije i svrab u međunožju kod nezombiziranih jedinki, voli da se penje: „Već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera“. Što je zapravo i čaplinovski recept za ekonomski oporavak ove zemlje – svi nezaposleni, koji imaju „vremena napretek“, treba da prave nebodere. I, pritom, naravno, hiperaktivno zavlače ruku u sef Razvojne banke.
BLAGO BUDALAMA
Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša (ne nasrće se na onog od koga možeš dobit batina – prvo je pravilo svakog jalijaša), nego najmanja, najslabija i najugroženija nacionalna skupina u BiH – Hrvati – za koje kaže da „iza maske o ugroženosti i majorizacije... skrivaju stvarni cilj svog ekstremizma“ – vladanje Federacijom, uz eliminisanje Bošnjaka „kao političkog naroda i političkog faktora“. (Nije objašnjeno, precizno, kako, ali, vjerovatno hipnozom i uz pomoć pjesama Tereze Kesovije i Miše Kovača? - Bar bi mene tako eliminisali.).
Upravo je u ovaj, ugodni, nacional-šovinistički kontekst Gazda i Utamanitelj stavio stidljive pokušaje uspostave pravne države i procesuiranja krupnih kriminalaca iz političkog, medijskog i vjerskog establišmenta. Pokušaje koji, očekivano, nailaze na grčevit otpor mafijaških struktura, u svim segmentima društva, uključujući i nedavnu jednoglasnu „multinacionalnu“ odluku Vijeća ministara o neprodužavanju mandata stranim sudijama i tužiocima Suda BiH koji rade na predmetima organizovanog kriminala.
Elem, nastojanja da se, konačno, stane u kraj kriminalcima, Fahrudin Radončić, u svom, priznajem, ne nezabavnom javnom istupu, naziva „kontinuiranim pokušajem da se mi (Bošnjaci) obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi“ (što, u prevodu sa mafijaškog znači da su nam u politici, ekonomiji, vjeri i medijima, sve sam go gangster). Pritom, Gazda za sve optužuje - „nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama“.
Sve dakle podsjeća na jednu drugu ekstremnu propagandnu duhovitost (koja je, kao što znamo, završila rijekama krvi) o teheransko-vatikansko-kominternovskoj zavjeri protiv Srba, s kraja osamdesetih, pa naovamo. I na sličnu proizvodnju paranoje. (Što je signal za proizvođače majica, da u seriji „Heroj a na zločinac“ predvide i jednu sa Radončićevom slikom).
PITANJE ZA KRAJ
„Čega se pametan stidi, time se budala hvali.“, iz „nekog razloga“ mi se vrtjelo po glavi čitavo vrijeme čitanja Utamaniteljevog intervjua.
Elem, u svjetlu gorepomenute narodne mudrosti, raspoloženi komičar je čak iz godišnjih izvještaja State Departmenta, u kojima se navode slučajevi kršenja ljudskih prava u svijetu, za šta je u više navrata optuživan i Avaz, izvukao formulaciju o Avazu kao mediju koji „promovira interese Bošnjaka“, ustvrdivši „Uvijek sam sretan kada gotovo svake godine (!!!?), u izvještaju State Departmenta, pročitam upravo takvu konstataciju u vezi sa Avazom“. (???) Što je otprilike isto kao kad bi Radovan Karadžić, kao komentar na optužnicu za genocid i druge stravične zločine, rekao „Uvijek sam sretan, kad u optužbama, uz svoje ime, pročitam konstataciju „Vođa bosanskih Srba“.
Bez stida, s ponosom i velikodušno, Gazda sipa i najodvratnije uvrede prema ljudima s tzv sarajevske nezavisne medijske scene, na što smo već navikli, no ovaj put je kontekst zaista izuzetno zabavan. Prenosim vam taj dio teksta, koji govori o profesionalnim dostignućima Avaza, dosljedno: „Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva. - Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga“.
Konkurs za prijem na mjesto novinara ili urednika u Avazu dakle, izgleda ovako: „Koja je vaša stručna sprema?“ „Pa, ja sam završila za frizerku, ali se znam lijepo i našminkati. A i mijenjam često odjeću i imam lijep osmijeh.“ „Dobro. A jel pušite?“ (Ta paradentoza je, naime, pravo opasna).
GLAVNO DA JE ZELENO
Teško je, naravno, izabrati, u masi tako dobrih provala, kojih se ni Nadrealisti ili tvorci Alan Forda ili moj jaran Milenko, ne bi postidjeli, ali lično preferiram onu u kojoj gazda reketaškog smeća, širitelj nacional-šovinističke mržnje i ksenofobne histerije, organizator vehabijskog fašističkog iživljavanja nad posjetiocima Queer festivala, i ljubitelj javnih silovanja i odstrijela svojih protivnika, govori o tome kako je Avaz „poremetio neke globalne scenarije“ (valjda misli na onaj scenario po kojem su sredstva iz Razvojne banke trebala završiti za stimulaciju poljoprivrede i industrijske proizvodnje, a ne u njegovim džepovima), „naučio narod da hoda uspravne glave“ (doduše, zabijene u njegovu i Reisovu guzicu) ali i – „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“. (Izvinite, ali ovo moram ponoviti: „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“)! „Mi smo neovisnost platili vrlo skupo“, konstatova Radončić na vrhu svog 142 metra visokog drugog nebodera, izgrađenog parama građana ove zemlje, dobijenih sumnjivim vezama sa političkim establišmentom, što sada istražuju nadležni organi.
Najdirljiviji dio intervjua je svakako onaj posvećen Miloradu Dodiku, koji na momente asocira na srceparujuće scene iz ljubavnih romana ili latinoameričkih sapunica (mada ima i onih koji tvrde da se, ustvari, radi o hard-core pornografiji).
Notornog rasistu i razvaljivača države „zaštitnik bošnjačkih nacionalnih interesa“ amnestira i hvali, a slučajeve neviđene pljačke, koje istražuje državno tužilaštvo, ističe kao pozitivan primjer i, naprosto sjajnim, logičkim salto-mortaleom, kritiku za sve usmjerava prema – lideru opozicije(???): „Mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritike na račun Dodika. Postoji nekoliko činjenica: prva – on jeste napravio zgradu Vlade RS od 17 spratova, a, istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.“ (Što će reći: Šta je 145 „maznutih“ miliona spram činjenice da neko mora „Lagumdžiji“ plaćat kiriju?)
„Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!
Pa još rad sudsko-tužilačkih organa države, na istraživanju kriminala laktaškog vožda, nazva montažom: „Smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija“, dodajući čak: „Imam pravo da sumnjam zašto(!) nekima toliko(!) smeta što je Dodik tobože(!) ukrao inače nevjerovatnih(!) 500 miliona KM u Banjoj Luci...“ (Naravno, samo što i mi imamo pravo da sumnjamo da je Gazdino pravo na sumnju plaćeno dijelom tih, odista nevjerovatnih, 500 miliona).
Pritom nam je Gazda Radončić iznio i jednu od svojih ekstremno duhovitih teorija zavjera, s nacional-šovinističkom pozadinom, po kojoj Dodika u sukob sa Sarajevom i OHR-om i separatizam guraju - velikohrvatski ekstremisti, koji namjeravaju za raspad BiH optužiti Srbe i Bošnjake i tako dobiti „na poklon cijelu Federaciju“(?????). Hm... a zašto ne Marsovci? Koji se nadaju novom ratu u BiH, u kome bi Sulji, Muji i Fati, kojima je i onaj prošli bio dosta, ponudili da budu izbjeglice na Marsu, a da im, kao kontrauslugu, Fata pravi zeljenice a njih dvojica pružaju seksualne usluge?
A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE
Iz (priznajem, bez potrebe da mi se išta oprašta) perverznog uživanja u duhovitosti (ili stupidarijama – to je već stvar pogleda na svijet) Gazde dva nebodera i pride još štošta, trgnu me glas sa zvučnika, Declana Patricka McManusa, poznatijeg kao Elvis Costello, iz njegove punk faze: „...smatrate da su glupi / smatrate da su smiješni / sve dok vas ne natjeraju / da trčite na njihove noćne mitinge...“.
Pomisao na posljedice 5.000 brojeva Avaza i raznog drugog smeća iz tog kontejnera, po psihu Bošnjaka-muslimana, na strah koji to čudovište ulijeva na društvenoj sceni (a čija je odvratna manifestacija bilo nedavno (samo)ponižavajuće utrkivanje u čestitkama za jubilej, mase „javnih radnika“, na stranicama tog lista), na faktičku moć da s nepodnošljivom lakoćom i bez posljedica, uništava tuđe živote, na stepen prijetnje koju „to“ predstavlja čitavom društvu, ledi, zapravo, osmijeh na usnama. Na isti način na koji je smijeh od Čaplinovog zajebavanja sa Hitlerom završio doživotnom traumom od slika iz koncentracionih logora.
Od agresivnog antisekularizma, branjenja mafije, gebelsovskog ispiranja mozga masi i izvrtanja elementarnih pojmova, do stravične uvrede žrtvama srpsko-crnogorske agresije. Komentarišući, naime, svoj odnos sa Milom Đukanovićem, Radončić je izjavio: „Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Pritom, je taj „veliki državnik“ koji je sve to ostvario „bez ijednog izgubljenog života“, samo „malo“ učestvovao u 2 rata, pljačkao Konavle i razarao Dubrovnik, slao rezerviste da šenluče, ubijaju i siluju po Bosni, hvatao izbjeglice po Crnoj Gori i izručivao ih četnicima na klanje,... (Sjetim se moralne gromade Marka Vešovića, koji je prilikom prve zvanične posjete Đukanovića BiH, dok su bošnjački političari trčali da se rukuju i slikaju s njim, usamljeno, na nekoj televiziji, na koju su ga greškom pozvali, kontajući da će mu kao Crnogorcu biti drago što mu dolazi „njegov“ predsjednik, zgrožen, ponavljao: „Pa to je onaj(!) Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.“ Da, to je onaj Milo, jedan od najbližih saradnika Balkanskog Kasapina i prijatelj Utamanitelja. Ni prvi ni posljednji zajednički.)
Zabavno je, ipak, što je, hvaleći Mila, Utamanitelj, nesmotreno, pljunuo na bošnjačko-muslimansku nacionalnu ikonu (navodnog oca nacije i – izvinjavam se zbog opscenosti u podtekstu – istovremeno njenog najvećeg sina), u koga se i sam zaklinje i koga je, mrtvog, kao batinu kojom neistomišljenike lupa po glavi, koristio sve dok on i Reis nisu, rješavajući ukrštenice, otkrili riječ „islamofobija“. Alija Izetbegović, čijim se zaštitnikom lika i djela i političkog i porodičnog nasljeđa Fahrudin Radončić još davno samoproglasio, nije, naime, za razliku od Mile Đukanovića, „bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme“ niti je „pritom dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Čime nam je, dakle, Gazda Avaza, poručio da za njega Alija Izetbegović nije bio veliki državnik. Što je, od Radončića, zaista za pohvalu. I hrabro! Ali ne i neočekivano. Jer, konačno, iz perspektive zakačenosti za antenu na vrhu Avazovog tornja, samo je jedan Veliki. King Kong!
">Odavno nešto zabavnije nisam čitao. I dok sam periode grčevitog smijeha, od koga su mi suze frcale a atrofirani stomačni mišići vrištali od bola, pokušavao prekinuti lupanjem glavom o zid, naletih na rigipsom začepljenu rupu i „proletih“ u susjedni stan, na šta su me lagano začuđeni stanari, sa osmijehom na licu, zapitali „Komšija, i ti čitaš Avaz?“. „Jok, Global!“ „Uh taj je još bolji! Al, ja imam slabo srce, pa mi je doktor zabranio.“ No... krenimo redom.
ŠTA JE BABI MILO – TO SE BABI SNILO
Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“.
„Nije valjda došlo do nekog prevrata i nije se valjda jedno od njegovih frankenštajnovskih čeda okrenulo protiv svog stvoritelja?“, pomislih.
A onda shvatih da sam, obuzet svojim problemima i teškim mislima, pogrešno shvatio stvar. I da se ne radi o namjeri Globala da se obračuna sa kriminalom svog gazde (priznajem, bilo je glupo pomisliti to i na trenutak) nego o najavi dugo očekivanog humorističkog priloga u toj tiskovini, u vidu Gazdinog intervjua sa samim sobom.
Intervjua, koji iskri od duhovitih izjava, koje kao da su skinute s Grunfovih majica i koji pretstavlja neku vrstu omaža Čaplinovom „Velikom diktatoru“. Umjesto sa balonom-globusom, Radončić je snimljen pored i navrh svog falusoidnog građevinskog ponosa i sa Sarajevom pod sobom, u karakterističnim pozama komičnih malih velikih diktatora, dajući izjave o Avazu kao „najtiražnijoj i najrelevantnijoj novini u regionu“ (pri čemu se valjda misli na region Sarajevske kotline?), i o sebi kao o neshvaćenom heroju i živom spomeniku. „Htio to neko priznati ili ne, već sada sam dio historije ovog grada i BiH“, kaže skromni Utamanitelj svega što se ispriječi na putu njegovim megalomanskim ambicijama. Zaboravljajući, pritom, da je istorija vrijednosno neutralan pojam i da su dio te istorije, o kojoj govori, i Caco i Radovan Karadžić i Emir Kusturica i Gavrilo Princip i Muhamed Gaši. A sad evo i On.
Već na početku, Utamanitelj nam je otkrio i kako je nastalo njegovo novo falusoidno građevinsko čedo, na čiji vrh, izazivajući čudne asocijacije i svrab u međunožju kod nezombiziranih jedinki, voli da se penje: „Već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera“. Što je zapravo i čaplinovski recept za ekonomski oporavak ove zemlje – svi nezaposleni, koji imaju „vremena napretek“, treba da prave nebodere. I, pritom, naravno, hiperaktivno zavlače ruku u sef Razvojne banke.
BLAGO BUDALAMA
Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša (ne nasrće se na onog od koga možeš dobit batina – prvo je pravilo svakog jalijaša), nego najmanja, najslabija i najugroženija nacionalna skupina u BiH – Hrvati – za koje kaže da „iza maske o ugroženosti i majorizacije... skrivaju stvarni cilj svog ekstremizma“ – vladanje Federacijom, uz eliminisanje Bošnjaka „kao političkog naroda i političkog faktora“. (Nije objašnjeno, precizno, kako, ali, vjerovatno hipnozom i uz pomoć pjesama Tereze Kesovije i Miše Kovača? - Bar bi mene tako eliminisali.).
Upravo je u ovaj, ugodni, nacional-šovinistički kontekst Gazda i Utamanitelj stavio stidljive pokušaje uspostave pravne države i procesuiranja krupnih kriminalaca iz političkog, medijskog i vjerskog establišmenta. Pokušaje koji, očekivano, nailaze na grčevit otpor mafijaških struktura, u svim segmentima društva, uključujući i nedavnu jednoglasnu „multinacionalnu“ odluku Vijeća ministara o neprodužavanju mandata stranim sudijama i tužiocima Suda BiH koji rade na predmetima organizovanog kriminala.
Elem, nastojanja da se, konačno, stane u kraj kriminalcima, Fahrudin Radončić, u svom, priznajem, ne nezabavnom javnom istupu, naziva „kontinuiranim pokušajem da se mi (Bošnjaci) obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi“ (što, u prevodu sa mafijaškog znači da su nam u politici, ekonomiji, vjeri i medijima, sve sam go gangster). Pritom, Gazda za sve optužuje - „nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama“.
Sve dakle podsjeća na jednu drugu ekstremnu propagandnu duhovitost (koja je, kao što znamo, završila rijekama krvi) o teheransko-vatikansko-kominternovskoj zavjeri protiv Srba, s kraja osamdesetih, pa naovamo. I na sličnu proizvodnju paranoje. (Što je signal za proizvođače majica, da u seriji „Heroj a na zločinac“ predvide i jednu sa Radončićevom slikom).
PITANJE ZA KRAJ
„Čega se pametan stidi, time se budala hvali.“, iz „nekog razloga“ mi se vrtjelo po glavi čitavo vrijeme čitanja Utamaniteljevog intervjua.
Elem, u svjetlu gorepomenute narodne mudrosti, raspoloženi komičar je čak iz godišnjih izvještaja State Departmenta, u kojima se navode slučajevi kršenja ljudskih prava u svijetu, za šta je u više navrata optuživan i Avaz, izvukao formulaciju o Avazu kao mediju koji „promovira interese Bošnjaka“, ustvrdivši „Uvijek sam sretan kada gotovo svake godine (!!!?), u izvještaju State Departmenta, pročitam upravo takvu konstataciju u vezi sa Avazom“. (???) Što je otprilike isto kao kad bi Radovan Karadžić, kao komentar na optužnicu za genocid i druge stravične zločine, rekao „Uvijek sam sretan, kad u optužbama, uz svoje ime, pročitam konstataciju „Vođa bosanskih Srba“.
Bez stida, s ponosom i velikodušno, Gazda sipa i najodvratnije uvrede prema ljudima s tzv sarajevske nezavisne medijske scene, na što smo već navikli, no ovaj put je kontekst zaista izuzetno zabavan. Prenosim vam taj dio teksta, koji govori o profesionalnim dostignućima Avaza, dosljedno: „Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva. - Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga“.
Konkurs za prijem na mjesto novinara ili urednika u Avazu dakle, izgleda ovako: „Koja je vaša stručna sprema?“ „Pa, ja sam završila za frizerku, ali se znam lijepo i našminkati. A i mijenjam često odjeću i imam lijep osmijeh.“ „Dobro. A jel pušite?“ (Ta paradentoza je, naime, pravo opasna).
GLAVNO DA JE ZELENO
Teško je, naravno, izabrati, u masi tako dobrih provala, kojih se ni Nadrealisti ili tvorci Alan Forda ili moj jaran Milenko, ne bi postidjeli, ali lično preferiram onu u kojoj gazda reketaškog smeća, širitelj nacional-šovinističke mržnje i ksenofobne histerije, organizator vehabijskog fašističkog iživljavanja nad posjetiocima Queer festivala, i ljubitelj javnih silovanja i odstrijela svojih protivnika, govori o tome kako je Avaz „poremetio neke globalne scenarije“ (valjda misli na onaj scenario po kojem su sredstva iz Razvojne banke trebala završiti za stimulaciju poljoprivrede i industrijske proizvodnje, a ne u njegovim džepovima), „naučio narod da hoda uspravne glave“ (doduše, zabijene u njegovu i Reisovu guzicu) ali i – „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“. (Izvinite, ali ovo moram ponoviti: „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“)! „Mi smo neovisnost platili vrlo skupo“, konstatova Radončić na vrhu svog 142 metra visokog drugog nebodera, izgrađenog parama građana ove zemlje, dobijenih sumnjivim vezama sa političkim establišmentom, što sada istražuju nadležni organi.
Najdirljiviji dio intervjua je svakako onaj posvećen Miloradu Dodiku, koji na momente asocira na srceparujuće scene iz ljubavnih romana ili latinoameričkih sapunica (mada ima i onih koji tvrde da se, ustvari, radi o hard-core pornografiji).
Notornog rasistu i razvaljivača države „zaštitnik bošnjačkih nacionalnih interesa“ amnestira i hvali, a slučajeve neviđene pljačke, koje istražuje državno tužilaštvo, ističe kao pozitivan primjer i, naprosto sjajnim, logičkim salto-mortaleom, kritiku za sve usmjerava prema – lideru opozicije(???): „Mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritike na račun Dodika. Postoji nekoliko činjenica: prva – on jeste napravio zgradu Vlade RS od 17 spratova, a, istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.“ (Što će reći: Šta je 145 „maznutih“ miliona spram činjenice da neko mora „Lagumdžiji“ plaćat kiriju?)
„Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!
Pa još rad sudsko-tužilačkih organa države, na istraživanju kriminala laktaškog vožda, nazva montažom: „Smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija“, dodajući čak: „Imam pravo da sumnjam zašto(!) nekima toliko(!) smeta što je Dodik tobože(!) ukrao inače nevjerovatnih(!) 500 miliona KM u Banjoj Luci...“ (Naravno, samo što i mi imamo pravo da sumnjamo da je Gazdino pravo na sumnju plaćeno dijelom tih, odista nevjerovatnih, 500 miliona).
Pritom nam je Gazda Radončić iznio i jednu od svojih ekstremno duhovitih teorija zavjera, s nacional-šovinističkom pozadinom, po kojoj Dodika u sukob sa Sarajevom i OHR-om i separatizam guraju - velikohrvatski ekstremisti, koji namjeravaju za raspad BiH optužiti Srbe i Bošnjake i tako dobiti „na poklon cijelu Federaciju“(?????). Hm... a zašto ne Marsovci? Koji se nadaju novom ratu u BiH, u kome bi Sulji, Muji i Fati, kojima je i onaj prošli bio dosta, ponudili da budu izbjeglice na Marsu, a da im, kao kontrauslugu, Fata pravi zeljenice a njih dvojica pružaju seksualne usluge?
A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE
Iz (priznajem, bez potrebe da mi se išta oprašta) perverznog uživanja u duhovitosti (ili stupidarijama – to je već stvar pogleda na svijet) Gazde dva nebodera i pride još štošta, trgnu me glas sa zvučnika, Declana Patricka McManusa, poznatijeg kao Elvis Costello, iz njegove punk faze: „...smatrate da su glupi / smatrate da su smiješni / sve dok vas ne natjeraju / da trčite na njihove noćne mitinge...“.
Pomisao na posljedice 5.000 brojeva Avaza i raznog drugog smeća iz tog kontejnera, po psihu Bošnjaka-muslimana, na strah koji to čudovište ulijeva na društvenoj sceni (a čija je odvratna manifestacija bilo nedavno (samo)ponižavajuće utrkivanje u čestitkama za jubilej, mase „javnih radnika“, na stranicama tog lista), na faktičku moć da s nepodnošljivom lakoćom i bez posljedica, uništava tuđe živote, na stepen prijetnje koju „to“ predstavlja čitavom društvu, ledi, zapravo, osmijeh na usnama. Na isti način na koji je smijeh od Čaplinovog zajebavanja sa Hitlerom završio doživotnom traumom od slika iz koncentracionih logora.
Od agresivnog antisekularizma, branjenja mafije, gebelsovskog ispiranja mozga masi i izvrtanja elementarnih pojmova, do stravične uvrede žrtvama srpsko-crnogorske agresije. Komentarišući, naime, svoj odnos sa Milom Đukanovićem, Radončić je izjavio: „Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Pritom, je taj „veliki državnik“ koji je sve to ostvario „bez ijednog izgubljenog života“, samo „malo“ učestvovao u 2 rata, pljačkao Konavle i razarao Dubrovnik, slao rezerviste da šenluče, ubijaju i siluju po Bosni, hvatao izbjeglice po Crnoj Gori i izručivao ih četnicima na klanje,... (Sjetim se moralne gromade Marka Vešovića, koji je prilikom prve zvanične posjete Đukanovića BiH, dok su bošnjački političari trčali da se rukuju i slikaju s njim, usamljeno, na nekoj televiziji, na koju su ga greškom pozvali, kontajući da će mu kao Crnogorcu biti drago što mu dolazi „njegov“ predsjednik, zgrožen, ponavljao: „Pa to je onaj(!) Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.“ Da, to je onaj Milo, jedan od najbližih saradnika Balkanskog Kasapina i prijatelj Utamanitelja. Ni prvi ni posljednji zajednički.)
Zabavno je, ipak, što je, hvaleći Mila, Utamanitelj, nesmotreno, pljunuo na bošnjačko-muslimansku nacionalnu ikonu (navodnog oca nacije i – izvinjavam se zbog opscenosti u podtekstu – istovremeno njenog najvećeg sina), u koga se i sam zaklinje i koga je, mrtvog, kao batinu kojom neistomišljenike lupa po glavi, koristio sve dok on i Reis nisu, rješavajući ukrštenice, otkrili riječ „islamofobija“. Alija Izetbegović, čijim se zaštitnikom lika i djela i političkog i porodičnog nasljeđa Fahrudin Radončić još davno samoproglasio, nije, naime, za razliku od Mile Đukanovića, „bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme“ niti je „pritom dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Čime nam je, dakle, Gazda Avaza, poručio da za njega Alija Izetbegović nije bio veliki državnik. Što je, od Radončića, zaista za pohvalu. I hrabro! Ali ne i neočekivano. Jer, konačno, iz perspektive zakačenosti za antenu na vrhu Avazovog tornja, samo je jedan Veliki. King Kong!
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
Samir Šestan: VELIKI DIKTATOR
Odavno nešto zabavnije nisam čitao. I dok sam periode grčevitog smijeha, od koga su mi suze frcale a atrofirani stomačni mišići vrištali od bola, pokušavao prekinuti lupanjem glavom o zid, naletih na rigipsom začepljenu rupu i „proletih“ u susjedni stan, na šta su me lagano začuđeni stanari, sa osmijehom na licu, zapitali „Komšija, i ti čitaš Avaz?“. „Jok, Global!“ „Uh taj je još bolji! Al, ja imam slabo srce, pa mi je doktor zabranio.“ No... krenimo redom.
ŠTA JE BABI MILO – TO SE BABI SNILO
Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“.
„Nije valjda došlo do nekog prevrata i nije se valjda jedno od njegovih frankenštajnovskih čeda okrenulo protiv svog stvoritelja?“, pomislih.
A onda shvatih da sam, obuzet svojim problemima i teškim mislima, pogrešno shvatio stvar. I da se ne radi o namjeri Globala da se obračuna sa kriminalom svog gazde (priznajem, bilo je glupo pomisliti to i na trenutak) nego o najavi dugo očekivanog humorističkog priloga u toj tiskovini, u vidu Gazdinog intervjua sa samim sobom.
Intervjua, koji iskri od duhovitih izjava, koje kao da su skinute s Grunfovih majica i koji pretstavlja neku vrstu omaža Čaplinovom „Velikom diktatoru“. Umjesto sa balonom-globusom, Radončić je snimljen pored i navrh svog falusoidnog građevinskog ponosa i sa Sarajevom pod sobom, u karakterističnim pozama komičnih malih velikih diktatora, dajući izjave o Avazu kao „najtiražnijoj i najrelevantnijoj novini u regionu“ (pri čemu se valjda misli na region Sarajevske kotline?), i o sebi kao o neshvaćenom heroju i živom spomeniku. „Htio to neko priznati ili ne, već sada sam dio historije ovog grada i BiH“, kaže skromni Utamanitelj svega što se ispriječi na putu njegovim megalomanskim ambicijama. Zaboravljajući, pritom, da je istorija vrijednosno neutralan pojam i da su dio te istorije, o kojoj govori, i Caco i Radovan Karadžić i Emir Kusturica i Gavrilo Princip i Muhamed Gaši. A sad evo i On.
Već na početku, Utamanitelj nam je otkrio i kako je nastalo njegovo novo falusoidno građevinsko čedo, na čiji vrh, izazivajući čudne asocijacije i svrab u međunožju kod nezombiziranih jedinki, voli da se penje: „Već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera“. Što je zapravo i čaplinovski recept za ekonomski oporavak ove zemlje – svi nezaposleni, koji imaju „vremena napretek“, treba da prave nebodere. I, pritom, naravno, hiperaktivno zavlače ruku u sef Razvojne banke.
BLAGO BUDALAMA
Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša (ne nasrće se na onog od koga možeš dobit batina – prvo je pravilo svakog jalijaša), nego najmanja, najslabija i najugroženija nacionalna skupina u BiH – Hrvati – za koje kaže da „iza maske o ugroženosti i majorizacije... skrivaju stvarni cilj svog ekstremizma“ – vladanje Federacijom, uz eliminisanje Bošnjaka „kao političkog naroda i političkog faktora“. (Nije objašnjeno, precizno, kako, ali, vjerovatno hipnozom i uz pomoć pjesama Tereze Kesovije i Miše Kovača? - Bar bi mene tako eliminisali.).
Upravo je u ovaj, ugodni, nacional-šovinistički kontekst Gazda i Utamanitelj stavio stidljive pokušaje uspostave pravne države i procesuiranja krupnih kriminalaca iz političkog, medijskog i vjerskog establišmenta. Pokušaje koji, očekivano, nailaze na grčevit otpor mafijaških struktura, u svim segmentima društva, uključujući i nedavnu jednoglasnu „multinacionalnu“ odluku Vijeća ministara o neprodužavanju mandata stranim sudijama i tužiocima Suda BiH koji rade na predmetima organizovanog kriminala.
Elem, nastojanja da se, konačno, stane u kraj kriminalcima, Fahrudin Radončić, u svom, priznajem, ne nezabavnom javnom istupu, naziva „kontinuiranim pokušajem da se mi (Bošnjaci) obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi“ (što, u prevodu sa mafijaškog znači da su nam u politici, ekonomiji, vjeri i medijima, sve sam go gangster). Pritom, Gazda za sve optužuje - „nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama“.
Sve dakle podsjeća na jednu drugu ekstremnu propagandnu duhovitost (koja je, kao što znamo, završila rijekama krvi) o teheransko-vatikansko-kominternovskoj zavjeri protiv Srba, s kraja osamdesetih, pa naovamo. I na sličnu proizvodnju paranoje. (Što je signal za proizvođače majica, da u seriji „Heroj a na zločinac“ predvide i jednu sa Radončićevom slikom).
PITANJE ZA KRAJ
„Čega se pametan stidi, time se budala hvali.“, iz „nekog razloga“ mi se vrtjelo po glavi čitavo vrijeme čitanja Utamaniteljevog intervjua.
Elem, u svjetlu gorepomenute narodne mudrosti, raspoloženi komičar je čak iz godišnjih izvještaja State Departmenta, u kojima se navode slučajevi kršenja ljudskih prava u svijetu, za šta je u više navrata optuživan i Avaz, izvukao formulaciju o Avazu kao mediju koji „promovira interese Bošnjaka“, ustvrdivši „Uvijek sam sretan kada gotovo svake godine (!!!?), u izvještaju State Departmenta, pročitam upravo takvu konstataciju u vezi sa Avazom“. (???) Što je otprilike isto kao kad bi Radovan Karadžić, kao komentar na optužnicu za genocid i druge stravične zločine, rekao „Uvijek sam sretan, kad u optužbama, uz svoje ime, pročitam konstataciju „Vođa bosanskih Srba“.
Bez stida, s ponosom i velikodušno, Gazda sipa i najodvratnije uvrede prema ljudima s tzv sarajevske nezavisne medijske scene, na što smo već navikli, no ovaj put je kontekst zaista izuzetno zabavan. Prenosim vam taj dio teksta, koji govori o profesionalnim dostignućima Avaza, dosljedno: „Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva. - Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga“.
Konkurs za prijem na mjesto novinara ili urednika u Avazu dakle, izgleda ovako: „Koja je vaša stručna sprema?“ „Pa, ja sam završila za frizerku, ali se znam lijepo i našminkati. A i mijenjam često odjeću i imam lijep osmijeh.“ „Dobro. A jel pušite?“ (Ta paradentoza je, naime, pravo opasna).
GLAVNO DA JE ZELENO
Teško je, naravno, izabrati, u masi tako dobrih provala, kojih se ni Nadrealisti ili tvorci Alan Forda ili moj jaran Milenko, ne bi postidjeli, ali lično preferiram onu u kojoj gazda reketaškog smeća, širitelj nacional-šovinističke mržnje i ksenofobne histerije, organizator vehabijskog fašističkog iživljavanja nad posjetiocima Queer festivala, i ljubitelj javnih silovanja i odstrijela svojih protivnika, govori o tome kako je Avaz „poremetio neke globalne scenarije“ (valjda misli na onaj scenario po kojem su sredstva iz Razvojne banke trebala završiti za stimulaciju poljoprivrede i industrijske proizvodnje, a ne u njegovim džepovima), „naučio narod da hoda uspravne glave“ (doduše, zabijene u njegovu i Reisovu guzicu) ali i – „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“. (Izvinite, ali ovo moram ponoviti: „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“)! „Mi smo neovisnost platili vrlo skupo“, konstatova Radončić na vrhu svog 142 metra visokog drugog nebodera, izgrađenog parama građana ove zemlje, dobijenih sumnjivim vezama sa političkim establišmentom, što sada istražuju nadležni organi.
Najdirljiviji dio intervjua je svakako onaj posvećen Miloradu Dodiku, koji na momente asocira na srceparujuće scene iz ljubavnih romana ili latinoameričkih sapunica (mada ima i onih koji tvrde da se, ustvari, radi o hard-core pornografiji).
Notornog rasistu i razvaljivača države „zaštitnik bošnjačkih nacionalnih interesa“ amnestira i hvali, a slučajeve neviđene pljačke, koje istražuje državno tužilaštvo, ističe kao pozitivan primjer i, naprosto sjajnim, logičkim salto-mortaleom, kritiku za sve usmjerava prema – lideru opozicije(???): „Mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritike na račun Dodika. Postoji nekoliko činjenica: prva – on jeste napravio zgradu Vlade RS od 17 spratova, a, istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.“ (Što će reći: Šta je 145 „maznutih“ miliona spram činjenice da neko mora „Lagumdžiji“ plaćat kiriju?)
„Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!
Pa još rad sudsko-tužilačkih organa države, na istraživanju kriminala laktaškog vožda, nazva montažom: „Smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija“, dodajući čak: „Imam pravo da sumnjam zašto(!) nekima toliko(!) smeta što je Dodik tobože(!) ukrao inače nevjerovatnih(!) 500 miliona KM u Banjoj Luci...“ (Naravno, samo što i mi imamo pravo da sumnjamo da je Gazdino pravo na sumnju plaćeno dijelom tih, odista nevjerovatnih, 500 miliona).
Pritom nam je Gazda Radončić iznio i jednu od svojih ekstremno duhovitih teorija zavjera, s nacional-šovinističkom pozadinom, po kojoj Dodika u sukob sa Sarajevom i OHR-om i separatizam guraju - velikohrvatski ekstremisti, koji namjeravaju za raspad BiH optužiti Srbe i Bošnjake i tako dobiti „na poklon cijelu Federaciju“(?????). Hm... a zašto ne Marsovci? Koji se nadaju novom ratu u BiH, u kome bi Sulji, Muji i Fati, kojima je i onaj prošli bio dosta, ponudili da budu izbjeglice na Marsu, a da im, kao kontrauslugu, Fata pravi zeljenice a njih dvojica pružaju seksualne usluge?
A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE
Iz (priznajem, bez potrebe da mi se išta oprašta) perverznog uživanja u duhovitosti (ili stupidarijama – to je već stvar pogleda na svijet) Gazde dva nebodera i pride još štošta, trgnu me glas sa zvučnika, Declana Patricka McManusa, poznatijeg kao Elvis Costello, iz njegove punk faze: „...smatrate da su glupi / smatrate da su smiješni / sve dok vas ne natjeraju / da trčite na njihove noćne mitinge...“.
Pomisao na posljedice 5.000 brojeva Avaza i raznog drugog smeća iz tog kontejnera, po psihu Bošnjaka-muslimana, na strah koji to čudovište ulijeva na društvenoj sceni (a čija je odvratna manifestacija bilo nedavno (samo)ponižavajuće utrkivanje u čestitkama za jubilej, mase „javnih radnika“, na stranicama tog lista), na faktičku moć da s nepodnošljivom lakoćom i bez posljedica, uništava tuđe živote, na stepen prijetnje koju „to“ predstavlja čitavom društvu, ledi, zapravo, osmijeh na usnama. Na isti način na koji je smijeh od Čaplinovog zajebavanja sa Hitlerom završio doživotnom traumom od slika iz koncentracionih logora.
Od agresivnog antisekularizma, branjenja mafije, gebelsovskog ispiranja mozga masi i izvrtanja elementarnih pojmova, do stravične uvrede žrtvama srpsko-crnogorske agresije. Komentarišući, naime, svoj odnos sa Milom Đukanovićem, Radončić je izjavio: „Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Pritom, je taj „veliki državnik“ koji je sve to ostvario „bez ijednog izgubljenog života“, samo „malo“ učestvovao u 2 rata, pljačkao Konavle i razarao Dubrovnik, slao rezerviste da šenluče, ubijaju i siluju po Bosni, hvatao izbjeglice po Crnoj Gori i izručivao ih četnicima na klanje,... (Sjetim se moralne gromade Marka Vešovića, koji je prilikom prve zvanične posjete Đukanovića BiH, dok su bošnjački političari trčali da se rukuju i slikaju s njim, usamljeno, na nekoj televiziji, na koju su ga greškom pozvali, kontajući da će mu kao Crnogorcu biti drago što mu dolazi „njegov“ predsjednik, zgrožen, ponavljao: „Pa to je onaj(!) Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.“ Da, to je onaj Milo, jedan od najbližih saradnika Balkanskog Kasapina i prijatelj Utamanitelja. Ni prvi ni posljednji zajednički.)
Zabavno je, ipak, što je, hvaleći Mila, Utamanitelj, nesmotreno, pljunuo na bošnjačko-muslimansku nacionalnu ikonu (navodnog oca nacije i – izvinjavam se zbog opscenosti u podtekstu – istovremeno njenog najvećeg sina), u koga se i sam zaklinje i koga je, mrtvog, kao batinu kojom neistomišljenike lupa po glavi, koristio sve dok on i Reis nisu, rješavajući ukrštenice, otkrili riječ „islamofobija“. Alija Izetbegović, čijim se zaštitnikom lika i djela i političkog i porodičnog nasljeđa Fahrudin Radončić još davno samoproglasio, nije, naime, za razliku od Mile Đukanovića, „bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme“ niti je „pritom dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Čime nam je, dakle, Gazda Avaza, poručio da za njega Alija Izetbegović nije bio veliki državnik. Što je, od Radončića, zaista za pohvalu. I hrabro! Ali ne i neočekivano. Jer, konačno, iz perspektive zakačenosti za antenu na vrhu Avazovog tornja, samo je jedan Veliki. King Kong!
Samir Šestan
Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša
Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“. 
„Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!
