SAMIR ŠESTAN: Virus H2S2B2

Logika je otprilike sljedeća – imamo gangrenu, ali pokušaj njenog liječenja bi mogao do dovede do amputacije nekog dijela tijela. Rađe nećemo ništa raditi, pa ćemo vidjeti šta će se desiti.

„Ja sebi izgledam normalan, ali oni sigurno znaju bolje.“, prokomentarisao je, svojevremeno, prijatelj mi Milenko, svoj status u firmi u kojoj se, kao svježe pristigla ratna izbjeglica, zaposlio, po dolasku u Australiju, u svjetlu činjenice da jedino njemu, u vezi posla, niko ne pravi primjedbe ili s njim ulazi u rasprave.

KAD JAGANJCI UTIHNU

Nikad provedena denacifikacija, kao najveća greška „međunarodne zajednice“ u BiH i dejtonska „ludačka košulja“, umjesto neophodnog terapijskog učinka na pripadnike ovdašnjih plemena, i ozdravljenja u konačnici, rezultirali su metastaziranjem ludila, koje se, kontrolisalo samo golom silom (nabildanim medicinarima i rešetkama na Ustanovi).

15 godina od rata, međunarodno medicinsko osoblje (psihijatri bez granica) se zamorilo, odustalo od iluzije da je izlječenje uopšte moguće (a pomalo i uplašeno što se, nakon privremenog poboljšanja, bolest vratila u još gorem obliku, s agresivnim pacijentima, od kojih neki prijete ne samo drugim pacijentima, nego i medicinskom osoblju) i odlučilo ludnicu pretvoriti u ustanovu otvorenog tipa, prepuštajući, u potpunosti, rukovođenje njome, pacijentima.

Računajući, valjda, s tim da kad se opet međusobno pobijemo, bar će problem, kad se vrate, količinski, biti manji.

GLJIVE LUDARE I ŽVAKE LUDARE

Rezultati posljednjih izbora, ponudili su nadu da bi, primjenom eksperimentalnih metoda u samoliječenju, možda moglo doći do određenog poboljšanja.

No, optimisti su još jednom ispali glupi k'o King Kongova plavuša. Niti je prohibicija mogla ukinuti američku potrebu za alkoholom, niti smrtne kazne za trgovce narkoticima, u arapskim zemljama, uspijevaju smanjiti količinu droge u prometu, niti je čudotvorno maxmagnusovsko izlječenje stanovitog dijela populacije, na posljednim bh. izborima, moglo smanjiti efekte korištenja nacionalne žvake, od strane preostalog stanovništva.

Štaviše, poput pušača, koji, s omasovljavanjem nepušača i njihovim traženjem svojih prava (da ih se ne truje), postaju sve nervozniji, bezobrazniji i sračunato neuviđavniji, žvakači nacionalnih žvaka, postali su još agresivniji. Prijeteći da ako ne bude po njihovom (odnosno, ako se ne dozvoli da nastave nesmetano zagađivati prostor svojim žvakama) onda neće biti nikako.

ZAR I TI OBOLI, SINE BRUTE

Prava tragedija je, međutim, širenje ludila na jedinke koje su dugo vremena slovile kao jedine koliko-toliko zdrave ili njihovo odustajanje od otpora bolesti i prihvatanje logike i ponašanja oboljelih (po sistemu: kad ih ne možeš izliječiti, pridruži im se).

Poput preobraćenih vjernika ili u zatvoru slomljenih ilegalaca, oni postaju fanatici, opasniji od svih. Progone preostale zdrave jedinke i propagiraju vrijednosti bolesti koju su sami, do juče, proglašavali nečim najodvratnijim i najopasnijim.

Pristaju na totalno izvrtanje vrijednosnog sistema, te ono što su do juče i sami zvali bolešću, postaje normalno stanje, a preostale zdrave jedinke, koje odbijaju prihvatiti vrijednosni sistem ludila, se nazivaju opasnim bolesnicima, koje treba staviti u karantin.

HIPOTETIČKO PITANJE ZA KRAJ

Nosioci teške bolesti koja već 20 godina razara društvo i državu (i čije su dosadašnje posljedice stravične), proglašavaju se neophodnim za njihovo preživljavanje, a na sve moguće načine se pokušava onemogućiti krhka nada u izlječenje. Pri čemu se nosioci te nade (a ne nosioci bolesti!) proglašavaju najvećom opasnošću po državu.

Pritom, nisu, naravno, svi isti. Ima tu i onih koji su i sami oboljeli, ima onih koji su, jednostavno, izgubili nadu i priklonili se većini, ima klasičnih izdajica, plaćenika, komformističke kopiladi (koja zarad vlastite komocije, prodaje i ideale i ljude). A ima (valjda) i onih koji se samo plaše posljedica nečeg čemu se razvoj, trenutno, ne može predvidjeti (tek kad liječenje počne, vidjeće se da li će tijelo odbaciti ili prihvatiti terapiju i ozdraviti ili još gore oboljeti) i koji vjeruju da je bolje ne rizikovati.

Logika (ovih posljednjih) je otprilike sljedeća – imamo gangrenu, ali pokušaj njenog liječenja bi mogao do dovede do amputacije nekog dijela tijela. Rađe nećemo ništa raditi, pa ćemo vidjeti šta će se desiti.

A šta bi se, jebiga, moglo desiti?

(zurnal.info)