Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice
Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić -napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.
Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:
- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.
Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...
Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci.Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja.
Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.
Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.
O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.
O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.
O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.
O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.
O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.
O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.
O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.
O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.
O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte: · Svi bosanci u jednoj bosni · Jedinstvo države, Sarajeva i vjere · Deset sarajevskih zapovijesti o državi · Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima · Ukidanje manjeg beha entiteta · Centralizacija i bližnjeg svoga · Unitarizacija je majka multietničnosti
O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.
O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.
O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.
O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.
O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.
O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.
Springsteenovac među maloljetnicama
Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.
DOBRO VEČE, BOSNO Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival. Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi. Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama. Odsvakle. To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas. Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti... A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani. Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum. Bosna ne postoji. To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna. Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.
(zurnal.info)
">Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice
Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić -napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.
Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:
- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.
Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...
Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci.Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja.
Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.
Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.
O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.
O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.
O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.
O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.
O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.
O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.
O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.
O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.
O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte: · Svi bosanci u jednoj bosni · Jedinstvo države, Sarajeva i vjere · Deset sarajevskih zapovijesti o državi · Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima · Ukidanje manjeg beha entiteta · Centralizacija i bližnjeg svoga · Unitarizacija je majka multietničnosti
O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.
O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.
O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.
O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.
O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.
O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.
Springsteenovac među maloljetnicama
Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.
DOBRO VEČE, BOSNO Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival. Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi. Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama. Odsvakle. To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas. Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti... A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani. Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum. Bosna ne postoji. To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna. Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Istražujemo
SELVEDIN AVDIĆ: Graditelj zidova Rajko Vasić
Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice
Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić -napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.
Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:
- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.
Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...
Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci.Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja.
Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.
Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.
O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.
O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.
O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.
O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.
O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.
O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.
O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.
O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.
O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte: · Svi bosanci u jednoj bosni · Jedinstvo države, Sarajeva i vjere · Deset sarajevskih zapovijesti o državi · Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima · Ukidanje manjeg beha entiteta · Centralizacija i bližnjeg svoga · Unitarizacija je majka multietničnosti
O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.
O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.
O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.
O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.
O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.
O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.
Springsteenovac među maloljetnicama
Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.
DOBRO VEČE, BOSNO Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival. Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi. Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama. Odsvakle. To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas. Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti... A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani. Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum. Bosna ne postoji. To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna. Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.
(zurnal.info)
Selvedin Avdić
Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice
