Očekivao sam više od specijalne emisije 60 minuta o zločinima u Srednjoj Bosni. Očito sam podlegao onom opštenarodnom mišljenju u Bosni i Hercegovini po kojem su novinari dužni da isprave sve nepravde ovog svijeta. Tako sam i ja priželjkivao da će nevelika novinarska ekipa, koja nema ama baš nikakva ovlaštenja, logistiku, opremu, naoružanje, krim iskustvo i političku podršku istražiti misterije koje zaobilazi čitava armija profesionalnih istražitelja. Zaista nepošteno, ali sam naivno vjerovao da će Damir Kaletović s ekipom konačno otkriti ko je ubio doktora Veljka Sladojevića i Brunu Skočilića u Zenici, Jadranka Božanovića u Zavidovićima, starce u selu Šušanj i mnoge druge. Ko je držao zatvor u Muzičkoj školi i šta se tamo tačno dešavalo? Na žalost, kao što smo vidjeli, na kraju nismo dobili nikakva nova saznanja: ljudi su ubijeni, počinioci su nepoznati a policajci nemoćni.
...
Ali, nisam previše razočaran. Bez obzira na ishod, ovakva i slične emisije su dragocjene. Ne slažem se s tvrdnjama da rat treba ostaviti iza nas i okrenuti se budućnosti. Ne sviđa mi se budućnost sa ovako dubokim sjenama prošlosti iz kojih ko zna kakvi duhovi mogu iskočiti. U ovom slučaju radi se o konkretnim ubicama.
Ako nas je prljava prošlost sve zajedno zarobila i ne da nam naprijed, to mi se čini sasvim pošteno. Ili bar mnogo poštenije nego da su u njoj zatočeni samo neki od nas i to oni koji su najviše stradali.
Ovakve emisije su važne kao podsjetnik šta smo dužni učiniti zbog vlastite savjesti. Ali i sigurnosti...
...
Kako možemo reći da neka mračna ulica može biti sigurna ako znamo da gradom slobodno hodaju misteriozne ubice? Zar je moguće da su uspjeli zatomiti mračni nagon koji ih je vodio da u ratu svirepo ubijaju starce uz komentar: Lijepih li ustaša? Da li je miris krvi, koji ih je tada ostrvio, do danas uspio izvjetriti iz nozdrva? Koliko je potrebno da se ponovo aktiviraju? Šta im treba ponuditi: novac, ideologiju, slavu, zagrobni život, političku funkciju? Gdje skrivaju oružje, nazivaju li ga trofejnim, pokazuju li ga djeci, možda imaju dozvolu za njega?
Nije pitanje da li smo ikada prošli pored okrutnih ubica. Pravo pitanje je: Koliko puta?
...
Policija i nakon 17 godina navodno otvorene istrage tvrdi da se radi o nepoznatim počiniocima. Takvo objašnjenje daje mi za pravo da pomislim kako bilo ko na ulici može biti ubica. Ako se 17 godina tako uspješno skrivaju, onda mora da su im maske savršene, da su se prerušili u osobe u koje nikada ne bi posumnjali. Zbog toga je potrebno okrenuti tok istrage pa, ako smijem predložiti našim profesionalnim istražiteljima, prvo porazgovarati sa naoko uglednim ličnostima – šefovima policije, načelnicima, ministrima, komandantima... S obzirom da istraga do sada nije donijela nikakve rezultate, zašto ne pokušati na ovaj način?
…
Tokom emisije uočio sam još jednu sitnicu, pa ću i nju pomenuti ne bi li pomogla toliko dezorjentiranim istražiteljima. Rukopis zločinaca je isti: birali su isključivo ugledne, čestite i nedužne ljude. Ako se ne varam bile su to pokazne likvidacije, s terorističkim ciljem zastrašivanja nebošnjačkog stanovništva. Demonstracija je uspjela, nakon ubistva doktora Sladojevića pojačano je iseljavanje Srba iz Zenice, a nakon Muzičke škole najnužnije stvari pakirali su Hrvati.
Nije bitno da li sam izveo ispravan zaključak, u slučajevima kada istraga zađe u ćorsokak i pretpostavke su novi putokazi, kaže Mickey Spillane.
...
Kao i novinari 60 minuta ni ja u ovom tekstu ne mogu napisati ništa novo. Ali, želim ponoviti. Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima sličnu istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost. Bez obzira u kojem gradu je više, a u kojem manje ljudi pobijeno. Ima li išta jadnije od takvih upoređivanja koja nisu ništa drugo nego pokušaji pranja savjesti na račun tuđe tragedije? Također, nije pretjerano važno da li je postojao plan sistemskog protjerivanja stanovništva ili da li neka ladica krije konkretno naređenje za egzekucije.
Ništa od toga nije bitno. Zločin je počinjen, a žrtvama i njihovim porodicama ne pomažu dileme da li su nepoznati počinioci ubijali zbog vlastite, tuđe ili političke koristi. Ne mogu ih utješiti ni statistike da je u nekom drugom gradu ubijeno više ljudi nego što oni oplakuju.
Ubice se moraju izdvojiti. Sve dok to ne bude učinjeno svi smo saučesnici. Ako ne i nepoznati počinitelji.
(zurnal.info)
">Očekivao sam više od specijalne emisije 60 minuta o zločinima u Srednjoj Bosni. Očito sam podlegao onom opštenarodnom mišljenju u Bosni i Hercegovini po kojem su novinari dužni da isprave sve nepravde ovog svijeta. Tako sam i ja priželjkivao da će nevelika novinarska ekipa, koja nema ama baš nikakva ovlaštenja, logistiku, opremu, naoružanje, krim iskustvo i političku podršku istražiti misterije koje zaobilazi čitava armija profesionalnih istražitelja. Zaista nepošteno, ali sam naivno vjerovao da će Damir Kaletović s ekipom konačno otkriti ko je ubio doktora Veljka Sladojevića i Brunu Skočilića u Zenici, Jadranka Božanovića u Zavidovićima, starce u selu Šušanj i mnoge druge. Ko je držao zatvor u Muzičkoj školi i šta se tamo tačno dešavalo? Na žalost, kao što smo vidjeli, na kraju nismo dobili nikakva nova saznanja: ljudi su ubijeni, počinioci su nepoznati a policajci nemoćni.
...
Ali, nisam previše razočaran. Bez obzira na ishod, ovakva i slične emisije su dragocjene. Ne slažem se s tvrdnjama da rat treba ostaviti iza nas i okrenuti se budućnosti. Ne sviđa mi se budućnost sa ovako dubokim sjenama prošlosti iz kojih ko zna kakvi duhovi mogu iskočiti. U ovom slučaju radi se o konkretnim ubicama.
Ako nas je prljava prošlost sve zajedno zarobila i ne da nam naprijed, to mi se čini sasvim pošteno. Ili bar mnogo poštenije nego da su u njoj zatočeni samo neki od nas i to oni koji su najviše stradali.
Ovakve emisije su važne kao podsjetnik šta smo dužni učiniti zbog vlastite savjesti. Ali i sigurnosti...
...
Kako možemo reći da neka mračna ulica može biti sigurna ako znamo da gradom slobodno hodaju misteriozne ubice? Zar je moguće da su uspjeli zatomiti mračni nagon koji ih je vodio da u ratu svirepo ubijaju starce uz komentar: Lijepih li ustaša? Da li je miris krvi, koji ih je tada ostrvio, do danas uspio izvjetriti iz nozdrva? Koliko je potrebno da se ponovo aktiviraju? Šta im treba ponuditi: novac, ideologiju, slavu, zagrobni život, političku funkciju? Gdje skrivaju oružje, nazivaju li ga trofejnim, pokazuju li ga djeci, možda imaju dozvolu za njega?
Nije pitanje da li smo ikada prošli pored okrutnih ubica. Pravo pitanje je: Koliko puta?
...
Policija i nakon 17 godina navodno otvorene istrage tvrdi da se radi o nepoznatim počiniocima. Takvo objašnjenje daje mi za pravo da pomislim kako bilo ko na ulici može biti ubica. Ako se 17 godina tako uspješno skrivaju, onda mora da su im maske savršene, da su se prerušili u osobe u koje nikada ne bi posumnjali. Zbog toga je potrebno okrenuti tok istrage pa, ako smijem predložiti našim profesionalnim istražiteljima, prvo porazgovarati sa naoko uglednim ličnostima – šefovima policije, načelnicima, ministrima, komandantima... S obzirom da istraga do sada nije donijela nikakve rezultate, zašto ne pokušati na ovaj način?
…
Tokom emisije uočio sam još jednu sitnicu, pa ću i nju pomenuti ne bi li pomogla toliko dezorjentiranim istražiteljima. Rukopis zločinaca je isti: birali su isključivo ugledne, čestite i nedužne ljude. Ako se ne varam bile su to pokazne likvidacije, s terorističkim ciljem zastrašivanja nebošnjačkog stanovništva. Demonstracija je uspjela, nakon ubistva doktora Sladojevića pojačano je iseljavanje Srba iz Zenice, a nakon Muzičke škole najnužnije stvari pakirali su Hrvati.
Nije bitno da li sam izveo ispravan zaključak, u slučajevima kada istraga zađe u ćorsokak i pretpostavke su novi putokazi, kaže Mickey Spillane.
...
Kao i novinari 60 minuta ni ja u ovom tekstu ne mogu napisati ništa novo. Ali, želim ponoviti. Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima sličnu istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost. Bez obzira u kojem gradu je više, a u kojem manje ljudi pobijeno. Ima li išta jadnije od takvih upoređivanja koja nisu ništa drugo nego pokušaji pranja savjesti na račun tuđe tragedije? Također, nije pretjerano važno da li je postojao plan sistemskog protjerivanja stanovništva ili da li neka ladica krije konkretno naređenje za egzekucije.
Ništa od toga nije bitno. Zločin je počinjen, a žrtvama i njihovim porodicama ne pomažu dileme da li su nepoznati počinioci ubijali zbog vlastite, tuđe ili političke koristi. Ne mogu ih utješiti ni statistike da je u nekom drugom gradu ubijeno više ljudi nego što oni oplakuju.
Ubice se moraju izdvojiti. Sve dok to ne bude učinjeno svi smo saučesnici. Ako ne i nepoznati počinitelji.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
SELVEDIN AVDIĆ: Svi smo nepoznati počinitelji
Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost
Očekivao sam više od specijalne emisije 60 minuta o zločinima u Srednjoj Bosni. Očito sam podlegao onom opštenarodnom mišljenju u Bosni i Hercegovini po kojem su novinari dužni da isprave sve nepravde ovog svijeta. Tako sam i ja priželjkivao da će nevelika novinarska ekipa, koja nema ama baš nikakva ovlaštenja, logistiku, opremu, naoružanje, krim iskustvo i političku podršku istražiti misterije koje zaobilazi čitava armija profesionalnih istražitelja. Zaista nepošteno, ali sam naivno vjerovao da će Damir Kaletović s ekipom konačno otkriti ko je ubio doktora Veljka Sladojevića i Brunu Skočilića u Zenici, Jadranka Božanovića u Zavidovićima, starce u selu Šušanj i mnoge druge. Ko je držao zatvor u Muzičkoj školi i šta se tamo tačno dešavalo? Na žalost, kao što smo vidjeli, na kraju nismo dobili nikakva nova saznanja: ljudi su ubijeni, počinioci su nepoznati a policajci nemoćni.
...
Ali, nisam previše razočaran. Bez obzira na ishod, ovakva i slične emisije su dragocjene. Ne slažem se s tvrdnjama da rat treba ostaviti iza nas i okrenuti se budućnosti. Ne sviđa mi se budućnost sa ovako dubokim sjenama prošlosti iz kojih ko zna kakvi duhovi mogu iskočiti. U ovom slučaju radi se o konkretnim ubicama.
Ako nas je prljava prošlost sve zajedno zarobila i ne da nam naprijed, to mi se čini sasvim pošteno. Ili bar mnogo poštenije nego da su u njoj zatočeni samo neki od nas i to oni koji su najviše stradali.
Ovakve emisije su važne kao podsjetnik šta smo dužni učiniti zbog vlastite savjesti. Ali i sigurnosti...
...
Kako možemo reći da neka mračna ulica može biti sigurna ako znamo da gradom slobodno hodaju misteriozne ubice? Zar je moguće da su uspjeli zatomiti mračni nagon koji ih je vodio da u ratu svirepo ubijaju starce uz komentar: Lijepih li ustaša? Da li je miris krvi, koji ih je tada ostrvio, do danas uspio izvjetriti iz nozdrva? Koliko je potrebno da se ponovo aktiviraju? Šta im treba ponuditi: novac, ideologiju, slavu, zagrobni život, političku funkciju? Gdje skrivaju oružje, nazivaju li ga trofejnim, pokazuju li ga djeci, možda imaju dozvolu za njega?
Nije pitanje da li smo ikada prošli pored okrutnih ubica. Pravo pitanje je: Koliko puta?
...
Policija i nakon 17 godina navodno otvorene istrage tvrdi da se radi o nepoznatim počiniocima. Takvo objašnjenje daje mi za pravo da pomislim kako bilo ko na ulici može biti ubica. Ako se 17 godina tako uspješno skrivaju, onda mora da su im maske savršene, da su se prerušili u osobe u koje nikada ne bi posumnjali. Zbog toga je potrebno okrenuti tok istrage pa, ako smijem predložiti našim profesionalnim istražiteljima, prvo porazgovarati sa naoko uglednim ličnostima – šefovima policije, načelnicima, ministrima, komandantima... S obzirom da istraga do sada nije donijela nikakve rezultate, zašto ne pokušati na ovaj način?
…
Tokom emisije uočio sam još jednu sitnicu, pa ću i nju pomenuti ne bi li pomogla toliko dezorjentiranim istražiteljima. Rukopis zločinaca je isti: birali su isključivo ugledne, čestite i nedužne ljude. Ako se ne varam bile su to pokazne likvidacije, s terorističkim ciljem zastrašivanja nebošnjačkog stanovništva. Demonstracija je uspjela, nakon ubistva doktora Sladojevića pojačano je iseljavanje Srba iz Zenice, a nakon Muzičke škole najnužnije stvari pakirali su Hrvati.
Nije bitno da li sam izveo ispravan zaključak, u slučajevima kada istraga zađe u ćorsokak i pretpostavke su novi putokazi, kaže Mickey Spillane.
...
Kao i novinari 60 minuta ni ja u ovom tekstu ne mogu napisati ništa novo. Ali, želim ponoviti. Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima sličnu istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost. Bez obzira u kojem gradu je više, a u kojem manje ljudi pobijeno. Ima li išta jadnije od takvih upoređivanja koja nisu ništa drugo nego pokušaji pranja savjesti na račun tuđe tragedije? Također, nije pretjerano važno da li je postojao plan sistemskog protjerivanja stanovništva ili da li neka ladica krije konkretno naređenje za egzekucije.
Ništa od toga nije bitno. Zločin je počinjen, a žrtvama i njihovim porodicama ne pomažu dileme da li su nepoznati počinioci ubijali zbog vlastite, tuđe ili političke koristi. Ne mogu ih utješiti ni statistike da je u nekom drugom gradu ubijeno više ljudi nego što oni oplakuju.
Ubice se moraju izdvojiti. Sve dok to ne bude učinjeno svi smo saučesnici. Ako ne i nepoznati počinitelji.
(zurnal.info)
selvedin avdić
Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost
Očekivao sam više od specijalne emisije 60 minuta o zločinima u Srednjoj Bosni. Očito sam podlegao onom opštenarodnom mišljenju u Bosni i Hercegovini po kojem su novinari dužni da isprave sve nepravde ovog svijeta. Tako sam i ja priželjkivao da će nevelika novinarska ekipa, koja nema ama baš nikakva ovlaštenja, logistiku, opremu, naoružanje, krim iskustvo i političku podršku istražiti misterije koje zaobilazi čitava armija profesionalnih istražitelja. Zaista nepošteno, ali sam naivno vjerovao da će Damir Kaletović s ekipom konačno otkriti ko je ubio doktora Veljka Sladojevića i Brunu Skočilića u Zenici, Jadranka Božanovića u Zavidovićima, starce u selu Šušanj i mnoge druge. Ko je držao zatvor u Muzičkoj školi i šta se tamo tačno dešavalo? Na žalost, kao što smo vidjeli, na kraju nismo dobili nikakva nova saznanja: ljudi su ubijeni, počinioci su nepoznati a policajci nemoćni.
Policija i nakon 17 godina navodno otvorene istrage tvrdi da se radi o nepoznatim počiniocima. Takvo objašnjenje daje mi za pravo da pomislim kako bilo ko na ulici može biti ubica. Ako se 17 godina tako uspješno skrivaju, onda mora da su im maske savršene, da su se prerušili u osobe u koje nikada ne bi posumnjali. Zbog toga je potrebno okrenuti tok istrage pa, ako smijem predložiti našim profesionalnim istražiteljima, prvo porazgovarati sa naoko uglednim ličnostima – šefovima policije, načelnicima, ministrima, komandantima... S obzirom da istraga do sada nije donijela nikakve rezultate, zašto ne pokušati na ovaj način?
