Arhiva

SITNE PREVARE LAŽNOG DODIKA

Pero Maljutka, alias Petar Cvijanović, bivši šofer Biljane Plavšić i Svetozara Mihajlovića, godinama je varao ljude u BiH i Srbiji lažno se predstavljajući kao Milorad Dodik. Koristeći sličnost sa premijerom RS, tražio je od svojih žrtava priloge za SNSD, ali i novac za pomoć teško oboljele djevojčice. Prevara je funkcionirala skoro savršeno. Lažni Dodik je pogriješio samo u jednom – tražio je premalo

 Samo što je sa stranica crne hronike sišla vijest o hapšenju Petra Cvijetinovića iz Bijeljine, zvanog Pero Maljutka, javnosti poznatog po tome što se po BiH, Srbiji, ali i Hrvatskoj, lažno predstavljao kao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i tražio novčanu pomoć za liječenje teško bolesnog prijatelja ili siromašne djevojčice, u Republici Srpskoj otkriven je još jedan u nizu slučajeva iznuđivanja novca.

Dok je lažni Dodik molio naivne pojedince i preduzeća da uplate novac na određeni račun kako bi se platilo skupo liječenje, ne libeći se da uzme i gotovinu, najnoviji prevarant iz Prnjavora predstavlja se kao član nevladine organizacije koja prikuplja novac uz blagoslov mlađahnog načelnika opštine Darka Tomaša, inače člana SNSD-a.

POLICIJSKA ZAŠTITA

Tako je Zoran Žunić iz Bosanskog Broda uspio da prevari otpravnika Autobuske stanice u Prnjavoru, Vladeka Šikoru za 300 KM, kojem je za “donirani” novac obećao reklamne majice sa logom preduzeća. Slučaj je otišao toliko daleko da je reagovala i opštinska vlast, koja je u obraćanju javnosti navela da je zbog saznanja da su “neki od privrednika namjeravali da doniraju novac” lažnom aktivisti NVO, lopova prijavila policiji.

Ovo nije prvi, a ni posljednji slučaj da se dosjetljivi prevaranti kriju iza imena, lika, ili glasa neke javne osobe, najčešće političara, i tako lako i brzo dođu do novca. Istina, Žunić je, neka ne zamjeri, sitan lopov. Drugi, veći i opasniji, varaju za veće sume, prijete i ucjenjuju.

Proljetos je na svjetlo dana izašla afera iznuđivanja novca u opštinama banjalučke regije, gdje je samo u Čelincu, na prevaru, od nekoliko lokalnih biznismena uzeto oko milion i po konvertibilnih maraka. Lanac prevare prekinuo je privatni preduzetnik iz Čelinca i poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, Ilija Vujičić, koji je policiji prijavio Vidosava Jungića iz Čelinca za pokušaj iznude 80.000 eura.

Jungić je danima pratio svoju žrtvu i pokušao da ga ucijeni prijetnjom njegovoj porodici, što je Vujičića i primoralo da zatraži zaštitu od policije.

Vidosav Jungić nije ucjenjivao samo Vujičića, već i pomoćnika ministra finansija u Vladi RS Jovu Radukića, desnu ruku ministra Aleksandra Džombića, takođe Čelinčanina. Naravno, nije bio usamljen u ovom poduhvatu. Na djelu je organizovana grupa koja se po Banjaluci i okolini odavno bavi kriminalnim poslovima, uglavnom iznuđivanjem, reketiranjem, ali i kamatarenjem zbog kojeg su neki ostali i bez krova nad glavom, a mnogi bez preduzeća i pozamašne imovine. Ovo posljednje dogodilo se braći Željku i Molovanu Noviću iz Kotor Varoši, koji su novac uzimali pod kamatu, uredno vraćali glavnicu s kamatom, a onda su uslijedile ucjene i prijetnje. Tako su braća Nović ostala bez tri šumska traktora, dva auta, motocikla... Kamatari su išli dotle da su im novac iznuđivali prijetnjom da će jednog od njih baciti s mosta ili da će “dovesti pedere da ih j...”

U ovom slučaju optužen je Goran Vrhovac iz Čelinca, dok je Damir Ostojić saslušan i oslobođen svake sumnje. Nezadovoljna braća Novići po advokata su otišli čak u Bijeljinu, jer sumnjaju u sprege policije, sudija i advokata u Banjoj Luci. Oni kažu da su im ucjenjivači rekli kako imaju policajce koji rade za njih i sve im dojavljuju, te da u šaci drže i neke visoke funkcionere, čija imena Novići ne pominju ni policiji ni novinarima.

PRIJETNJA DODIKU

Zanimljivo je da se Ilija Vujičić pokazao kao najtvrđi orah. On se obratio i svom stranačkom šefu, Miloradu Dodiku, ali i ministru unutrašnjih poslova Stanislavu Čađi i od njih zatražio da zaštite njega i njegovu porodicu, ali i da zaustave kriminalce koji su uzimali novac od privatnika pod kamatu, tvrdeći da tako skupljaju i peru pare za finansiranje SNSD-a. Naravno, sve dok iznos preuzetog novca ne bi dostigao značajniju cifru. Tada bi, po pravilu, isplata kamata prestajala, a “pošteni biznismeni” i “stranački aktivisti” netragom nestajali.

Vujičić je “priprijetio” Dodiku da će istupiti iz stranke ako se stvari ne istjeraju na čistac, a izašao je i u javnost, otvoreno govoreći u medijima o svemu što ga je snašlo. Banjalučka Alternativna televizija u više navrata objavila je ovu priču, dok se većina medija zadržala na prenošenju šturih policijskih saopštenja. Ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo izbjegava da govori o ovom slučaju, najčešće tvrdeći da je istraga u toku i da je stvar osjetljiva. Kako i ne bi bila kada neki tvrde da su u sve bili uključeni i pojedini inspektori policije.

Svi ovi slučajevi imaju jednu zajedničku nit koja ih veže za vladajuću stranku u Republici Srpskoj. Iza autoriteta lidera SNSD-a Milorada Dodika krio se i “junak” s početka priče, Pero Maljutka, koji je svoju glumačko-prevarantsku karijeru započeo u Bijeljini. Kada je u svom gradu postao svima znan i kada mu priča o skupljanju novca za liječenje teško oboljelih nije prolazila, odlučio je da fizičku sličnost sa Dodikom unovči u Srbiji, gdje je i uhapšen nedavno. Ovom hohštapleru pošlo je za rukom da imitirajući Dodikov glas i pokrete prevari čak i velika imena srpskog biznisa, vlasnika “Comtrade-a” Veselina Jevrosimovića i “East pointa” Zorana Drakulića, koji su priznali da su bili mete lažnog Dodika. Vlasnik kompanije za proizvodnju vojne opreme, Mile Dragić, “primio” se na Maljutkinu priču o bolesnom djetetu i uplatio 2.000 eura.

Pero Maljutka, za kojim je MUP RS tragao od aprila 2007. godine zbog prevare je osuđen na godinu i po dana zatvora. U predizbornoj kampanji 2006. godine Petar Cvijetinović je od direktora preduzeća “Milinvest” iz Ugljevika, "Gumatekt" iz Bijeljine, "Elektro-Bijeljina", zatim vlasnika "Jovanović komerca", "Limar Rajka", prodavnice "Saša" i poznate bijeljinske poslastičarnice "San Marko", na ime priloga za SNSD uzeo više od 20.000 maraka.

ŽRTVE IZ DODIKOVOG DRUŠTVA

Cvijetinović je porijeklom iz Tuzle, a nadimak Maljutka stekao je tokom rata, nakon što je stradao od istoimenog projektila. Nakon ranjavanja bio je jedno vrijeme lični vozač Biljane Plavšić, a potom i Svetozara Mihajlovića, dok je ovaj bio u Vijeću ministara BiH, kada i započinje njegov uspon. Tu je Maljutka i došao do brojnih ličnih kontakata, brojeva telefona, što mu je uz poznavanje budućih žrtava i njihovih navika, omogućilo da se bez problema lažno predstavlja i bez većih teškoća ih prevari. Nerijetko se predstavljao i kao jedan od Dodikovih ministara, vjerovatno računajući da je njihov lik manje poznat, a time i manja šansa da bude razotkriven. Da bi se shvatilo koliko je umješnosti, ali i hrabrosti Maljutka pokazao, dovoljno je reći da je uspio prevariti i Matu Anđelića, direktora Parka prirode Blidinje, a da su se na njegovom udaru našli direktor Banje Vrućice Zdravko Ostojić, vlasnik lanca apoteka u Banjaluci Anđelko Kozomara, nekadašnji vlasnik Tropik centra Mirko Risović, bivši vlasnik “Milke” Laktaši Vukašin Vojinović, vlasnik “Ideal petrola” Nenad Luburić, gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović, zvornički biznismen Dragan Spasojević i mnogi drugi među kojima ima i Dodikovih saradnika i prijatelja.

Jedan od Maljutkinih poznanika ispričao je za novine da je ovaj još dok je bio na ratištu devedesetih godina govorio kako će otimati novac od bogatih i davati sirotinji, jer navodno nije bio zadovoljan kako narod živi u ratu, a i poslije njega. Neostvareni Robin Hud iz Bijeljine (nema dokaza da je novac davao sirotinji) ipak je dolijao, bez obzira što je dugo uspijevao da izmiče zakonu koristeći iskustva stečena u policiji.

Vodeći svoju “humanitarnu akciju”, na čijem spisku “donatora” su desetine direktora i vlasnika preduzeća, Maljutka je pokazao dokle seže ljudska naivnost, ali i servilnost ovdašnjih biznismena prema političarima, u čije ime je uspio da, prema nekim procjenama, sakupi gotovo 100 000 eura.

Onima koji poznaju ljude kojima se obraćao za “pomoć”, ali i one u čije ime ih je kontaktirao, jasno je da je Maljutka bio jako dobro informisan o njihovim poslovnim i prijateljskim relacijama. Mnogi od viđenijih biznismena od sramote nisu mogli da priznaju, niti da prijave policiji kako su i oni bili žrtve prevare, što je vjerovatno i otežalo istragu i usporilo Maljutkino hapšenje.

Dobro upućeni tvrde da je Maljutka svojevremeno bio u vrlo bliskim odnosima sa pojedincima iz Dodikovog užeg okruženja, što ga je u početku vjerovatno i štitilo, sve dok “Dara nije prevršila mjeru”.

Ako bi se poslije svega trebao izvući nekakav zaključak, on bi mogao biti sažet u formi konstatacije da veliki lopovi ne trpe miješanje u VLASTiti posao. Osim ako neko od “sitnih” nema valjane činjenice kojima ih može ucijeniti. Otud se Maljutka donedavno slobodno šetao po Bijeljini, Loznici, Beogradu, Novom Sadu... Otud se i dalje slobodno šetaju mnogi koji su, kako stvari stoje, po Banjaluci, Čelincu, Kotor Varoši... po ko zna kuda, najprije radili za nečiji (partijski, šefovski, policijski, rođački) a onda za svoj groš.

Mnogi od njih, radeći u službi kao vozači, lični ili stranački kuriri, policajci, imali su priliku da vide kako se “sakuplja” novac - “za partiju”, “za skrivanje Radovana”, “za srpsku stvar”, za razne vidove “pomoći”. Tako su i došli na ideju da razviju vlastiti biznis, obezbijeđen “ustima koja ćute kao zalivena”.