Slučaj Mujić - Alimanović

Sutra će u Berlinu, na jednom od tri najznačajnija svjetska filmska festivala, biti održana premijera novog filma Danisa Tanovića pod naslovom "Epizoda u životu berača željeza".

Bosanskohercegovački i regionalni mediji posljednjih nedjelja dosta pišu o činjenici da su na ovogodišnjem Berlinaleu čak tri filma iz Hrvatske, Srbije te BiH; uz pomenuti Tanovićev film, u Berlinu su već prikazani "Krugovi" Srđana Golubovića, odnosno "Obrana i zaštita" Bobe Jelčića, no istini za volju, od ova tri filma jedino je Tanovićev uvršten u glavni takmičarski program te je u konkurenciji za Zlatnog medvjeda, glavnu nagradu festivala. I u Hrvatskoj i u Srbiji se dosta piše o činjenici da je do glavnog programa Berlinalea stigao film snimljen za smiješno mali budžet u odnosu na druge filmove iz te prestižne selekcije.

Filmska kritika, struka i gledaoci će tek kazati šta misle o "Epizodi u životu berača željeza". Biće sigurno komentara o inovativnosti postupka, o filmu izvorno zamišljenom u formi dokumentarca, no naposljetku ipak ostvarenom kao igrani film, ali igrani film u kojem glavni glumci zapravo "glume" sebe same. To sve, međutim, spada u, kako se to kaže, kulturu, u najširem smislu riječi, odnosno u oblast filma, oblast umjetnosti. Ali Tanovićev film je samim izborom svoje teme već ostvario neku vrstu društveno-političke relevancije ukazavši na neke od najtamnijih aspekata bosanskohercegovačke svakodnevnice.

Podsjetimo, inspiraciju za svoj film Tanović je pronašao u priči iz crne hronike. Priča se može sažeti u nadnaslov i naslov teksta Branke Mrkić-Radević objavljenog u novembru 2011. godine: "Zato što nije mogla platiti bolničke troškove, Deset dana nosila mrtvu bebu u stomaku". Sama priča se dogodila tri mjeseca ranije, u augustu iste godine. Žena na koju se odnosi citirani naslov zove se Senada Alimanović, u tom trenutku je imala 31 godinu i živjela je sa dvije kćerke i mužem Nazifom Mujićem u naselju Poljice u opštini Lukavac.

Tog ljeta bila je trudna po treći put. U besparici doktoru nije ni išla, sve do pojave krvarenja. Doktorica iz Doma zdravlja u Lukavcu upućuje je u Tuzlu, na kliniku. Na ultrazvuku se vidi da je fetus mrtav. Standardna medicinska procedura zahtijeva da se mrtvi fetus izvadi iz ženinog tijela što je prije moguće, inače i njoj prijeti smrt. Senada Alimanović nema ovjerenu zdravstvenu knjižicu te tuzlanski ljekari traže da na žiro račun broj taj-i-taj uplati 980 maraka te da donese uplatnicu, pa će tek tada da obave ono što bi, da je do Hipokratove zakletve, morali obaviti odmah. Nazif Mujić i Senada Alimanović te pare nemaju i nemaju načina da dođu do njih.

Uglavnom, njih dvoje odlaze u Modriču, Senada Alimanović nosi snahinu knjižicu, u Modriči ih prima doktor dostojan svog poziva, oboje su svjesni da on zna da knjižica nije njena, no ipak im daje uputnicu za bolnicu u Doboju. Tamo je Senada Alimanović podvrgnuta operaciji, operacija je trajala tri i po sata, no ishod je bio pozitivan.

Nismo to ovdje još pomenuli; Senada Alimanović i Nazif Mujić su Romi. Mnogo je pravaca u kojima se ova priča "otvara". Po Nazifu Mujiću, recimo, ona pokazuje da je diskriminacija prema Romima mnogo izraženija u Federaciji BiH nego u Republici Srpskoj. U diktafon Branke Mrkić-Radević on je kazao doslovce ovako: "U Doboju nas niko nije napolje istjerao. Eto, mi nismo iz RS-a, iz Federacije smo, a ja se zahvaljujem u ime svih naroda Republici Srpskoj na iskrenosti i duši koju su nama dali. Zahvaljujem se na životu moje žene koji su nam poklonili. Što su nam je vratili." A Nazif Mujić je, da stvar bude ironičnija, demobilisani borac Armije RBiH. Ipak, linija ljudskosti ne može se, naravno, poistovjetiti sa međuentitetskom.

Sama Senada Alimanović puna je hvale za ljekare iz Lukavca i prepuna pizme spram njihovih tuzlanskih kolega. Članak iz crne hronike, konkretna ljudska priča, u jednom potezu efektno ruši predrasude što ih kreiraju "opinion makeri" sa udarnih medijskih pozicija: Nazifu i Senadi pomoć je pružena u Republici Srpskoj, nakon što su im u Federaciji, ako se stvar svede do kraja, rekli da slobodno umru ako već nemaju para.

Ima u istoriji američke književnosti zgodna anegdota o kratkom razgovoru između Francisa Scotta Fitzgeralda i Ernesta Hemingwaya. Fitzgerald je bio opsjednut bogatašima i bogataškim životom smatrajući ga kvalitativno drukčijim od života "običnih smrtnika". On je jednom Hemingwayu rekao: "Bogati ljudi, oni su drukčiji od nas", Hemingway je odgovorio hemingvejski: "Da, oni imaju više novca". Ono Fitzgeraldovo "drukčiji" imalo je težinu u koju je on projektovao skoro pa metafizičke implikacije, a Hemingway je stvar sveo na njenu pravu mjeru.

Poslije čitanja članka o iskustvu Senade Alimanović i Nazifa Mujića, međutim, današnja BiH se ukazuje kao zemlja u kojoj su životi ljudi koji i ne moraju biti bogati, ali koji su sigurno iznad egzistencijalnog minimuma, fundamentalno drukčiji od života drugih ljudi, a da je ta drukčijost po intenzitetu bliža onome o čemu je govorio Fitzgerald nego onom na šta je mislio Hemingway. I dok svi trube li trube o famoznom slučaju Sejdić - Finci, o stvaranju teoretske mogućnosti da neki teoretski Rom uđe u državno Predsjedništvo, stvarne Rome ljekari hladno puštaju da umru. Skupština Kantona Sarajevo, u kojoj je donedavno sjedio i Tanović, nedavno je prva u državi BiH primijenila odluku Evropskog suda za ljudska prava po slučaju Sejdić - Finci.

Dobro je to i hvalevrijedno, ali pravi pomak u ovom društvu desio bi se kad više ne bi bio moguć tuzlanski slučaj Mujić - Alimanović, kad ne bilo moguće da doktori osude ženu na smrt jer je Romkinja i jer nema 980 maraka. Ne treba biti naivan, ne može to promijeniti jedan film, nema više konteksta u kakvom su "Čiča Tomina koliba", "Lovčevi zapisi" ili "Oliver Twist" instantno mijenjali američko, rusko, odnosno englesko društvo, ali je dobro da je snimljen. Možda se (po)neko i zamisli.

Preneseno iz Oslobođenja

(zurnal.info)