SOFIJA KORDIĆ: Smrt bez samoglasnika

„Jedini dokaz postojanja boga koji mu je trebao bila je muzika.”

Kurt Vonnegut ovu je rečenicu poželio kao epitaf u slučaju da, ne daj bože, umre. Umro je 2007. Ne znam što mu piše na grobu.

Na vratima ureda tridesetčetverogodišnjeg Petra Lébla, šefa praškog kazališta Na Zábradlí, u subotu uvečer 11. prosinca 1999., nakon predstave Ivanova, pisalo je: “Na pozornici sam”. Dan kasnije, režisera su na pozornici pronašli kazališni tehničari, odnosno, iznad pozornice, obješenog među konopima s kojih inače vise kulise. U uredu je među osobnim stvarima, naputcima o pogrebu i brojnim oproštajnim pismima nađena i fotografija Kurta Vonneguta s autogramom.

Još kao srednjoškolac, 1982. Lébl je napravio varijacije na Vonnegutovu Grotesku u obliku dijafona. Pisao je piscu na njegov šezdeseti rođendan i dobio odgovor. Tri godine kasnije uprizorio je Grotesku i igrao glavnu ulogu. Vonnegut se u to vrijeme zatekao u Pragu i prisustvovao Léblovom nastupu. Odmah mu je bilo jasno da je naišao na izniman talent. Za Lébla kažu da je bio kazališni fenomen. Kreativnost je doslovno kiptila iz njega. Kreativnoj vulkanskoj erupciji na svojevrstan način pridonijela je i teška depresija, smrt oca koju nije prebolio i brojni drugi demoni koji u pravilu proganjaju emotivna, inteligentna i kreativna bića.

Vonnegut je u poznim godinama upitao jedno od svoje sedmoro djece, sina liječnika, što je i čemu uopće život. Doktor Vonnegut je svom drhtavom, starom ocu rekao da smo ovdje da pomognemo jedni drugima da prebrodimo tu stvar, ma što god ona bila.

 Ostavljaš stvari namjerno nedorečenim, ne kažeš sve do kraja, ali znam zašto mi pričaš o Vonnegutu i Léblu. Vrtimo se u krug, draga. Bičuješ sebe grižnjom savjesti i bijesom na svijet i njegov nelogičan i besmislen poredak. Usprkos svemu, svim tvojim bojaznima i strahovima, usprkos svim nepravdama, naposljetku – usprkos smrtnosti i konačnosti, ti vjeruješ u moć prebrođivanja, vjeruješ u sretan kraj. Ne možeš se pomiriti s tim da pomoći nekad jednostavno nema, da smo u tome, mnogi od nas, potpuno sami.

 Vrag u obliku naglih životnih promjena ne miruje. Ali ja ni šokove više nisam očekivao, ni srce mi više nije izlazilo iz ritma. Povratak u Kopenhagen značio je ravnu crtu na elektrokardiogramu, moje srce je zamrlo puno prije tableta i Lidlove vrećice oko vrata. Vrtio sam u glavi svoje posljednje novinarske dane i one što im je prethodilo, kad mi je srce okrenulo leđa i prepustilo se električnim udarima, šakama prepisanih lijekova koji su uvjerili kardiologe, a oni mene, da se srce vratilo u normalan ritam, da nije oštećeno i da mogu normalno živjeti i raditi.

 Vratio sam se nakon operacije na posao pun nade, odlučnosti pronađene post festum i patetične zahvalnosti za nove početke i mogućnosti. Tamo su me, međutim, svi počeli gledati drugačije, kao da to više nisam ja, kao da sam izašao iz njihovog ritma, izdvojio se iz njihovog svijeta. Nisam više bio ravnopravan, kad su sa mnom razgovarali spuštali su pogled prema grudnom košu, uvjereni će tamo ugledati nešto što će im dati za pravo. Riječ „srce” imalo je magičnu moć, zbog nje im više nisam pripadao. Najgori su bili sažaljivi pogledi, utišani glasovi kad bih prolazio pored kolega i kolegica. Imao sam osjećaj da se pribojavaju ili očekuju da ću se srušiti, kolabirati u njihovoj blizini. Nisu htjeli probleme, a ni odgovornost. 

 Scandinavian News Design je u međuvremenu pohvalio naslovnu stranicu Informationa pod mojom uredničkom palicom i karikaturu ilustratorice pod naslovom „Nastavljamo crtati”, usprkos prijetnjama nakon masakra u pariškoj redakciji Charlie Hebdo. Uslijedio je, ipak, otkaz, jer, podsjetimo: prestar, nedovoljno digitalan, s krhkim grudnim košem, dakle – nesposoban da odolijeva uredničkom dnevnom stresu… U očima menadžmenta nisam više bio pogodan ni za novinara, a kamoli za urednika. Trebali su im mladi grabežljivci kojima je stres izazov, kojima mišić koji pumpa krv ne luta i ne silazi s putanje.

 Moje srce shvatilo je to vrlo osobno; kad sam zatajio ja kao novinar, zatajilo je i ono i protestiralo u obliku teških atrijalnih fibrilacija. Zatajilo je doslovce nekoliko puta, pa su mi zaleđivali dio srca na -45 stupnjeva, nekoliko mjeseci poslije laserski ga spaljivali, objašnjavali su mi da su to postupci koji minimiziraju rizik od titranja, zastoja, opasnih nepravilnih otkucaja i svu patnju koja dolazi s tim. Nije im bilo jasno da moja patnja ima drugi izvor, da depresija nije posljedica problema sa srcem, već s mojim položajem u društvu, izvan redakcije, s mojom slikom o samom sebi. Bio sam uvjeren da mi je ta  slika uništila srce.

 Nedostaješ mi. Pričala bih ti koliko mi nedostaje tata. Nedostaju mi i njegove bizarne priče iz rodnog sela. Nedostaje mi sve njegovo dobro i plemenito i sve što me je kod njega izluđivalo, a najviše njegova infantilnost i prepuštenost svijetu, mirenje s njim takvim, nakaradnim. Kad bi mi pričao te sumorne priče, ja bih se ljutila na njegovo slijeganje ramenima; kad bih ga propitivala, zašto i kako, pobogu, tako je kako je, odgovarao bi, ili tako je to tada bilo, ili – a što ćeš, život.

Nizao bi priče, ja bih ih gutala i puštala da otječu nizvodno, da mi se ne mogu vratiti i ranjavati me. Njegova baka odgojila je dijete koje je njezin prvi muž ne znajući dovezao iz mlina, ušao mu je u zaprežna kola, uvukao se ispod cerade, među vreće s brašnom, i zaspao. Bio je iz velike obitelji, devetoro djece, njegovi ga nisu poslije ni tražili, jedna usta manje. Moja prabaka mu je u 19. godini kupila odijelo i ispratila ga u Ameriku. Vratio se s dolarima, kupio imanje, obnovio stare kuće i kupio mlin prabaki u čast. Miris friško samljevenog brašna nije mu dao mira, uvukao se i u zelene novčanice i povukao ga iz Amerike. Mom ocu je to bila priča o uspjehu, a meni o ostavljenom djetetu.

Pričao mi je i kako je majka njegove strine rodila 18 djece, a ostalo živo samo četvero. Pokosila ih španjolska gripa. I kako su njegovoj majci, mojoj baki, prije njegova rođenja umrli blizanci nakon nekoliko dana, nisu im stigli dati ni imena, i mlađa sestra Vila od tuberkuloze u petoj godini, i otac u ratu, kao partizanski pozadinac, od upale pluća. I kako je imao deset godina i držao janje u naručju kad mu je neki rođak, onako usput, u prolazu rekao: umro ti je ćaća, i kako je janje zameketalo i cvililo umjesto njega. 

Nisam ti nikad pričala o muci i grubim ljudima i ljepotama Dalmatinske zagore, ni o sjaju i bijedi dalmatinskih gradova, o nametljivoj, a neodoljivoj mješavini ruralnog i urbanog, oskudnosti u emocijama, žilavosti, trpljenju i mirenju s čemerom i jadom ljudi oko mene s jedne i o vulkanu emocija, kreativnosti, buntu i vitalnosti s druge strane, o podneblju koje te zakuca na mjestu ili vine iznad oblaka. Nisam ti nikad pričala koliko mi znače more i Zadar, i kako, kad se s morem opraštam, stvorim odmak, kao da ga ne zaslužujem, jer mi je prečesto dano na znanje da sam rođena desetak kilometara dalje od njega, kao da ga zbog toga nisam vrijedna, pa onda desetak kilometara dalje od sebe odmaknem i more i emocije, jer mi je tako lakše napustiti ga. Nisam ti dopuštala da saznaš i osjetiš ono od čega sam sazdana.

Slušao sam jedan od tvojih omiljenih bendova, The National, i uz Sorrow i suze koje su klizile po defaultu na tugaljive note i stihove, smišljao što ću reći poslodavcu, zašto za mjesec dana ne mogu voditi grupu u Gvatemalu. Što ću ako izgubim i taj posao? Što ću sa sobom, neupotrebljivim?

U raspamećenim mi mislima šepurio se i danski pjesnik, Henrik Nordbrandt, lutalica i nomad. Veći dio života proveo je u inozemstvu i stalno ponavljao da se oduvijek osjećao kao bez doma. Govorio je, kao i ti, da se bolje osjećati bezdomnim tamo gdje nemaš svoj dom nego tamo gdje bi po prirodi stvari on trebao biti. Čitao sam nekoć njegove pjesme. Jedna je lako pamtljiva, zove se “Godina ima 16 mjeseci”, o beskrajnoj i mračnoj, hladnoj jeseni u Danskoj:

 “Godina ima 16 mjeseci: studeni / prosinac, siječanj, veljača, ožujak, travanj / svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan / listopad, studeni, studeni, studeni, studeni”.

 Gospodinov je u Fizici tuge pisao da je nešto zaštekalo u vremenu, da se jesen ne želi pomaknuti, da je svako godišnje doba jesen, svjetska jesen, da ni putovanje ne liječi tugu i da se mora tražiti nešto drugo.

 Nordbrandta su kao i mene psihološki problemi mučili od rane mladosti, zapeli smo u jeseni, s tim što, za razliku od mene, on nije volio Dansku. Kopenhagen je smatrao jednim od najružnijih i najnepodnošljivijih gradova na svijetu. Tako je ravno, gunđao je često. Govorio i da mu je Kopenhagen kao zatvor. Smetalo mi je to, jer okovi su bolest, a ne gradovi sami po sebi. Gradovi nisu krivi. Na kraju se vratio, a ja sam se ubio koncem listopada. Nisam htio zaštekati u studenom.

Sofija Kordić novinarka je i književnica iz Zadra. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala Europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu.
Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu.
Pisala je za "Borbu", "Vreme", "Našu Borbu", "War Report". Devet godina radila je u Pragu na Radiju Slobodna Europa.
Iz Praga piše za portale Lupiga, Ideje, Peščanik i druge.
2018. Arhipelag iz Beograda joj objavljuje roman  „Hipofiza u egzilu“ , a izdavačka kuća Argo iz Praga iste godine objavljuje roman na češkom jeziku.
Jesenski i Turk joj 2021. objavljuje zbirku „Priče o neskladu“, a 2024. novo izdanje „Hipofize u egzilu“.
Živi u Pragu sa suprugom i sinom.

(zurnal.info)