SNSD potresaju frakcijske borbe, Dodik i Radojičić pokušavaju preuzeti stranku

Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika moćna je organizacija, koja, izvana, djeluje monolitno i gotovo da ne pokazuje naznake posustalosti, premda je već više od šest godina na vlasti na svim nivoima (državnim, entitetskim, opštinskim).

FRAKCIJSKE BORBE

SNSD ostavlja utisak snage, jedinstva, čvrstine, ali stvarna istina daleko je od toga, a jedino u čemu najjača stranka u ovom entitetu još uvijek izvanredno uspijeva jeste skrivanje unutarpartijskog „prljavog veša“. Ta činjenica ima se zahvaliti potpunoj kontroli nad medijima u ovom entitetu, koji su, odreda, u službi vladajuće SNSD-ove nomenklature.

U najvećoj i najjačoj partiji bjesne frakcijske borbe po svim nivoima – od republičkog do

opštinskog, a sukobljeni prvaci glože se i institucionalno, koristeći entitetske funkcije koje obnašaju za međusobna trvenja.

Prema upućenim izvorima “Žurnala”, najznačajniji sukobi su na relaciji Predsjednik RS/predsjednik SNSD Milorad Dodik kontra člana predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića i Igora Radojičića, predsjednika Narodne skupštine ovog entiteta. Ništa manji sudar nije ni između Dodika i premijera Aleksandra Džombića, a u Vladi RS ministri među sobom gotovo da i ne razgovaraju. Uz sve to, približavanje lokalnih izbora i borbe za načelničke nominacije i odborničke kandidature dovele su do brojnih podjela unutar mnogih opštinskih odbora SNSD-a, pa čak i do fizičkih obračuna. Sve dodatno raspiruje hronični nedostatak novca, jer SNSD nema odgovor ni na jedan od teških i složenih ekonomskih i socijalnih problema koji su, doslovno, potopili RS.

Jedino što je nesporno, jeste činjenica da je Dodik i dalje najjača figura stranke i da se niko od nabrojanih još uvijek ne usuđuje da povuče neki jači potez protiv njega, plašeći se da ih turbulencije nakon toga ne bi zauvijek odvukle na dno političkog živog blata. Ali, do raskola unutar SNSD-a će sigurno doći!

Naravno, Milorad Dodik ne sjedi skrštenih ruku, već duže od godinu dana intenzivno pokušava stranku reformatirati unutra, postavljajući sebi lojalne ljude na sve važnije partijske funkcije. On lagano, ali vrlo istrajno vrši unutarstranački „transfer moći“, razvlašćujući Radmanovića i Radojičića, i stvarajući potpuno nov upravljački okvir, na koji će pomenuti dvojac imati minoran uticaj. Imenovanja u Savjet ministara BiH jedan su od kvalitetnih pokazatelja takvog Dodikovog djelovanja.

SUKOB RADMANOVIĆA I ŠPIRIĆA

SNSD je delegirao u Savjet ministara BiH Sredoju Novića i Nikolu Špirića, prvog u civilne poslove, a drugog u finansije. Reizbor Novića dodatno je potvrdio njegovu snagu unutar SNSD-a, jer nijednom i ni od koga nije bio doveden u pitanje.

Nović je neformalni šef srpskih kadrova u Sarajevu i glavni Dodikov operativac u svim njegovim bh. igrarijama. Tu ulogu nije mu uspio preoteti ni Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

Za razliku od Novića, imenovanje Nikole Špirića uopšte nije išlo glatko i snažan otpor pružili su Radmanović i Radojičić. Radmanović i Špirić su na „ratnoj nozi“ i ovakav rasplet, značio je direktnu pobjedu aktuelnog finansa. Preciznije, punu pobjedu Dodika nad Radmanovićem i Radojičićem i, ujedno, njihovu dalju marginalizaciju unutar SNSD-a. Nema sumnje da će Dodik voditi glavnu riječ ne samo u Banjaluci, već i u Sarajevu, te da je Radmanović potpuno „odsječen“ i sveden na status fikusa u predsjedništvu BiH.

Da „linija vatre“ postoji već jako dugo, svjedoči i ponašanje Igora Radojičića nakon što je 28.12.2011. godine dogovoren izbor Savjeta ministara između šest stranaka. Predsjednik NSRS u nekoliko je navrata teško kritikovao dogovor, ističući da je napravljen „preko leđa RS“, potvrđujući tako da Dodik nije uvažio njegove i Radmanovićeve stavove. Takvo ponašanje Dodik je javno otćutao, ali je potom snažno po njima udario Špirićem.

Par mjeseci je bilo mirno, a onda je „sijevnulo“ novo neslaganje: na Dodikovu inicijativu da se lokalni izbori odgode za 2014. godinu, ustremio se Radojičić, tvrdnjom da su „predlagači dobrano okasnili“. U samo tri mjeseca, Radojičić je dva puta javno oponirao šefu stranke, što se nije desilo u 15 godina njenog postojanja.

Kako saznajemo, Dodik i njegov najuži krug jednostavno ne vjeruju Radmanoviću i Radojičiću i smatraju da će se njih dvojica, zajedno sa sljedbenicima, prije ili kasnije odvojiti iz SNSD-a i oživjeti Demokratsku partiju socijalista, sa kojom su svojevremeno i napravili Savez, zajedno sa Strankom nezavisnih socijaldemokrata.

Stoga Dodik već duže vrijeme unutar Saveza vrši „transfer moći“, minimizirajući uticaj Radmanovića i Radojičića, a jačajući pozicije Gavrila Bobara, Nikole Špirića...

Međutim, bilo bi prenaivno povjerovati da se Radojičić i Radmanović javno ne slažu sa Dodikom oko nekih političkih dešavanja, samo zato što su ljuti, razočarani, izigrani... Posebno to nije realno zbog činjenice da njih dvojica imaju itekako širok opseg trpeljivosti. Njih dvojica ( sa akcentom na Radojičića) se svjesno javno distanciraju od Dodika „zbog vremena koja dolaze“. Očito je da smatraju/znaju da će (prije ili poslije) Dodik doći pod snažan udar faktora izvan RS, što bi njima omogućilo preuzimanje stranke. Javno neslaganje sa njim danas, veliki je kapital za sutra.

RAZOČARENJE U BRISELU

Prema svjedočenju izvora “Žurnala”, česti boravci Igora Radojičića u Briselu, posljednjih nekoliko mjeseci, dodatno su zaoštrili odnose između predsjednika NSRS i predsjednika RS. Dodik je ubijeđen da mu Radojičić „radi o glavi“, a ide tako daleko da na neformalnim sastancima tvrdi kako mu je on „najveće razočarenje“. Suštinski, Dodik smatra da je Radojičić već dogovorio „sa stranim faktorom“ njegov odlazak i preuzimanje SNSD-a.

Sukobi na relaciji Dodik-Radmanović/Radojičić tek će se usložniti, jer će i on, kao i oni, pokušati kroz stranačke odbore „izgurati“ što više svojih ljudi kao kandidate za načelnike, kako bi se dodatno ojačali pred međusobni otvoreni i javni sukob koji je neminovan.

Uprkos činjenici da trenutno stoji bolje od Radmanovića i Radojičića, Dodik mora da gasi/pali i druge brojne vatre koje gore u vladajućoj stranci. Vlada Aleksandra Džombića ne uživa nikakav ugled u poslaničkom klubu SNSD-a u Narodnoj skupštini RS.

Šta više, brojni poslanici ove stranke smatraju je potpuno nekompetentnom, te ni ne pokušavaju da je zastupaju tokom zasjedanja. Još manje brane zakone koje ta Vlada donosi. Skupštinska zasjedanja pretvorila su se u solističke istupe nekolicine opozicionara i veliko ćutanje pozicije, koja mehanički diže ruke „za“. Cijelu ovu situaciju vješto režira upravo čelnik SNSD-a.

Uočljivo je i da Dodik ni jedan jedini put, tokom trajanja teških vremenskih nepogoda i krize sa boračkim primanjima, te ostalih brojnih ekonomskih problema koji su isplivali na površinu u proteklih nekoliko mjeseci, nije izišao i javno podržao premijera Džombića.

Sve vrijeme Dodik je ćutao, a Džombić pokušao da se snađe kako najbolje zna i umije. Razlog su teške nesuglasice i premijerovo (ispravno) ubjeđenje da predsjednik u njemu vidi „žrtvenog jarca“, kojeg će naložiti na oltar sve većeg nezadovoljstva socijalnih kategorija. Uz to, Dodika su razbjesnili i Džombićevi pokušaji osamostaljenja u djelovanju, te pravljenje sopstvene frakcije unutar SNSD-a.

Predsjednik Vlade RS ima nešto članstva koje stoji iza njega: mahom su to mladi ljudi, školovani kadrovi koje je on udomio u finansijskom sektoru, ali koji su bez iole značajnijeg uticaja u samoj stranci. Džombić, koristeći situaciju u kojoj on odlučuje o budžetskim sredstvima pokušava stvoriti sopstvenu „biznis liniju“ u stranci, što je lideru partije direktno „guranje prstiju u oba oka“. Sebi potpuno lojalnu osobu.

Uz to, premijer je pokušao stvoriti i sopstveno „medijsko carstvo“, dajući stotine hiljada budžetskih maraka medijima kao što su „Fokus“, „Ekstra magazin“, „Novi Reporter“, ali bile su to bačene pare, jer se radi o „mrtvim puhalima“. Džombićevo najznačajnije „ulaganje“ (300 hiljada KM) jeste u Alternativnu televiziju, koja je sukobljena sa Dodikom. Nakon finansijske injekcije, ATV itekako forsira Džombića i i njemu odane ministre u Vladi RS na uštrb predsjednika RS.

Dodik ne prašta neposlušnost, svjestan je da je Džombić nejak i čeka dalji razvoj situacije sa borcima, radnicima, najavljenim štrajkovima, kako bi aktuelnog premijera žrtvovao (čitaj – kako bi ga se otarasio), a imenovao nekog sebi potpuno lojalnog. Do tada, stalno drži otvorenim sukobe unutar Vlade RS, u kojoj ministri međusobno gotovo da i ne razgovaraju.

DŽOMBIĆEVI RIVALI

Džombić ne podnosi Zorana Tegeltiju, ministra finansija, i ruši mu projekte kad god može. Uz to, s pravom smatra da je Tegeltija Dodikov „sljedeći izbor“ i čini sve da ga uruši. Ni ministar finansija mu ne ostaje dužan, te se nijednom nije oglasio o (izuzetno teškoj) finansijskoj situaciji u kojoj se nalazi ovaj entitet, prepuštajući Džombiću da sam vadi „kestenje iz vatre“.

Džombić je u sukobu i sa Rankom Škrbićem, ministrom zdravlja, jer mu ovaj nije dozvolio da na račun zdravstva „namiri borce i penzionere“. Škrbić istrajava na tome, a u cijelu bitku su se uključili i Petar Đokić, šef socijalista i ministar boraca, te Radmanović i Radojičić koji „blago“ guraju Džombića u sve veći sukob i sa Škrbićem, ali i sa njegovim kumom Dodikom. Džombić je odranije u teškom sukobu sa Nedeljkom Čubrilovićem, ministrom saobraćaja i veza (član DNS), koji se tokom teškog nevremena i zatrpanih puteva, uopšte nije angažovao na rješavanju tog problema, već je premijera ostavio „na vatri“.

Sem ovih „otvorenih kaverni“, još je niz malih ratova u Vladi RS, ali jasno je da Džombić ne vlada situacijom i da nema nikakve šanse da se ozbiljnije suprotstavi Dodiku. Što nikako ne znači da i dalje neće pokušavati.

Stoga je krajem marta i ponudio ostavku na mjesto premijera, htijući da vidi „gdje je u stranci“. Na vanrednoj sjednici Izvršnog odbora SNSD dobio je podršku, ali to nikako ne znači da je Džombić ojačan, već da je konačni obračun sa njim samo odložen. Bez obzira koliko bio nezadovoljan radom premijera, Dodik je svjestan da je izborna godina i da bi Džombićeva smjena, u situaciji kada nema velikih socijalnih potresa, bila pogrešan korak, jer bi se priznala nemoć vlasti da riješi probleme o kojima se sve više govori, uprkos totalnoj medijskoj blokadi.

Poseban slučaj su teški sukobi na terenu, unutar opštinskih odbora. Bitka za načelničke nominacije i odborničke kandidature stvorila je „zlu krv“ u njima, u gotovo svim odborima postoje najmanje dvije teško zavađene frakcije, koje ne prezaju ni od fizičkog razračunavanja kako bi došli do pozicija.

Dodik je u nekoliko navrata pokušavao pomiriti zavađene struje, ali bezudspješno. Uz to, on je svjestan da su mnogi od aktuelnih načelnika iz SNSD-a iskoristili tu privilegiju i lično se obogatili, te omogućili unosne poslove sebi bliskim osobama. Upravo ta dimenzija nanosi dvostruku štetu stranci: buni se siromašni dio članstva, tražeći da naplati ranije usluge i vjernost, a birači su u dobroj mjeri razočarani takvim ponašanjem.

Dodik je svjestan da SNSD mora, ali baš mora, u najmanju ruku, ponoviti izborni rezultat iz 2008. godine. Bude li on lošiji, a sve procjene ukazuju da hoće, značiće to njegov silazak sa političke scene 2014. godine.

Sve u svemu, rat unutar SNSD odavno je počeo, ali odlučujuće bitke tek slijede.

Radojičić izbjegao razgovor za Žurnal

Sve navode iz teksta, dobijene iz izvora upućenih u dešavanja unutar SNSD-a, željeli smo i zvanično provjeriti u razgovoru sa predsjednikom Narodne skupštine RS Igorom Radojičićem. On je našem novinaru prvo obećao intervju, pa odustao. Gotovo davdeset dana iz NSRS su nam saopštavali „uskoro“, da bi na kraju istakli da je Radojičić na „službenom putu“ i to veoma dugom. Radojičiću smo, zbog interesa javnosti, imali namjeru da postavimo sljedeća pitanja:

1. Optužuju Vas da ste od Narodne skupštine Republike Srpske napravili servis Vlade RS, te da je parlament tu samo da bi poput glasačke mašine usvajao sve ono što Vlada predloži, čak i kada se radi o veoma lošim zakonskim rješenjima. Kako to komentarišete?

2. Uočljivo je da poslanički Klub SNSD mahom djeluje kao glasačka mašinerija, da je poprilično neaktivan i da veoma mlako brani Vladu RS, ako je uopšte brani. Koliko je istine u tvrdnjama da je poslanički Klub SNSD-a nezadovoljan radom akteulne Vlade, te da na ovaj način to i pokazuje?

3. Kritikovali ste način formiranja Savjeta ministara i istakli da je dogovor napravljen preko leđa RS. Na taj način ste direktno kritikovali g. Dodika, koji je taj dogovor napravio. Da li je tačno da je Vaša kritika bila posledica činjenice da je g. Dodik dogovorio Savjet ministra “na svoju ruku”, a ne onako kako je to bilo utanačeno na najvišim organima stranke, kao i Vašeg nezadovoljstva što je Nikola Špirić postavljen na mjesto ministra finansija?

4. Prema informacijama do kojih smo došli g. Dodik je veoma nezadovoljan Vama i Vašim djelovanjem, posebno nakon što ste se usprotivili odlaganju lokalnih izbora. Da li Vam je to poznato i ako jeste, šta mislite odakle dolazi to nezadovoljstvo?

5. Kako gledate na česte sukobe u Vladi RS između ministara i da li ste zadovoljni radom Vlade RS?

6. Zbog čega SNSD nije nedeljama reagovao nakon što je Žurnal objavio da je poslanik te stranke Miroslav Kraljević priznao da je učestvovao u otmici?

 Kraljevićeva pobuna

Miroslav Mićo Kraljević organizovao je pobunu protiv vrha SNSD-a, preciznije njihove odluke da smijene Igora Vukovića sa mjesta direktora Šumskog gazdinstva „Birač“.

Oko tridesetak radnika Šumskog gazdinstva “Birač” iz Vlasenice su u znak protesta zbog smjene Vukovića na sat vremena blokirali magistralni put kroz ovo mjesto. Spriječili su i ulazak novog direktora u firmu, a zahtijevali su da im se obrati lično predsjednik RS Milorad Dodik.

Na Vukovićevo mjesto imenovan je Samojko Palangetić, a obojica su funkcioneri SNSD-a. Kraljević se nada da će djelujući na ovaj način sačuvati poziciju i uticajj u Vlasenici, ali i u stranci, štoje malo realno. Njegov postupak i izvođenje ljudi na ulicu, zbog odluka vrha stranke, jasno govori da je u SNSD-u mnogo problema koje će i sam Dodik veoma teško riješiti.

(zurnal.info)