Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“

Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.

Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.

Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.

Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?

1995. godina

Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.

Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.

Koliko ti je godina?

Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.

Šta se desilo sa muškarcima?

Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.

Balije su poražene

Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...

Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...

Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...

2010. godina

Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.

Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.

Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.

Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.

A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...

Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.

(preneseno sa pescanik.net)

">Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“

Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.

Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.

Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.

Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?

1995. godina

Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.

Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.

Koliko ti je godina?

Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.

Šta se desilo sa muškarcima?

Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.

Balije su poražene

Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...

Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...

Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...

2010. godina

Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.

Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.

Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.

Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.

A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...

Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.

(preneseno sa pescanik.net)

">
:SREBRENICA: Istorija beščašća
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Copy / paste

SREBRENICA: Istorija beščašća

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“

Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.

Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.

Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.

Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?

1995. godina

Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.

Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.

Koliko ti je godina?

Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.

Šta se desilo sa muškarcima?

Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.

Balije su poražene

Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...

Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...

Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...

2010. godina

Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.

Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.

Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.

Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.

A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...

Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.

(preneseno sa pescanik.net)

SREBRENICA: Istorija beščašća

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“