PorodicaBurićnekadjebilanajimućnijauseluOsmačekodSrebrenice. DanasSevdaBurićživiušupi, bezvode, struje i drugihelemenata, potrebnihzanormalanživot.
Nema nikakva primanja, pa stoga nije uspjela, kao mnogi drugi, da se na prostoru Federacije stambeno zbrine. A i da je imala mogućnost, ne bi to učinila jer je želja vuče u rodni kraj, koji je sada sasvim drugačiji od onog na koji je Sevda bila navikla.
„Imala je moja porodica prije rata dvije kuće. Imali stoku, imali mlin, radili, školovali se, a sad nemam ništa. Ovdje sam na ledini. Napravila sam ovu šupu i u njoj se smrzavam i ljeti i zimi. Sa mnom nekad bude i mati, ali ona je stalno bolesna i pretežno boravi u Federaciji, priča Sevda.
Gotovo sve kuće na Osmačama su porušene u ratnim dešavanjima. Veliki broj njih je obnovljen, ali Sevdine kuće još nema ni na papirima.
„Podnosila sam zahtjev u opštinu, ali nema nikakve koristi. Nema nigdje mojih papira, pa ne mogu ni da dobijem donaciju za obnovu kuće.
Tri godine Sevda se kući, ali u tome nije uspjela daleko otići. Vatru loži na livadi u bubnju od veš mašine i tu sprema obroke. Što je mnogima predjelo uz ručak, to je njoj glavno jelo za cijeli dan. Na jelovniku je uglavnom supa, bez ikakvih dodataka ali protekne dosta vremena dok se vatra razgori na ovoj vjetrometini i voda provri.
„Ovo mi je šporet. Ovdje kuham ručak, ali nekad vatra neće da plane, pa je ložim do samog mraka. Čim se smrači, legnem. Nemam nikakve razonode. U proljeće nešto usijem da imam za zimnicu. I to mi je sve. Ne pamtim kad sam dobila neku pomoć, kao što neki dobijaju.
Sevdin san je da, pošto je provela još jedno dugo ljeto u iščekivanju i neizvjesnosti, dobije krov nad glavom i da u 48. godini života počne lagodnije živjeti, kao i njene komšije koje imaju kuće.
„Osmače su se izgradile. I neka su. Nisam ljubomorna što drugi imaju kuće. Želja mi je da i ja imam svoju kuću. Ova šupa mi je sad zamjena za moje nekadašnje dvije kuće koje su bile pune svega. Evo, i Wc mi je napolju. Tu se i kupam i odlažem poljoprivredni alat, kaže gotovo kroz suze Sevda.
Još Sevda vjeruje da će i ona imati novi dom. Međutim, sada je sasvim izvjesno da će i četvrtu zimu po povratku provesti u ledenoj i neosvijetljenoj šupi.
(Fena)
"> PorodicaBurićnekadjebilanajimućnijauseluOsmačekodSrebrenice. DanasSevdaBurićživiušupi, bezvode, struje i drugihelemenata, potrebnihzanormalanživot.
Nema nikakva primanja, pa stoga nije uspjela, kao mnogi drugi, da se na prostoru Federacije stambeno zbrine. A i da je imala mogućnost, ne bi to učinila jer je želja vuče u rodni kraj, koji je sada sasvim drugačiji od onog na koji je Sevda bila navikla.
„Imala je moja porodica prije rata dvije kuće. Imali stoku, imali mlin, radili, školovali se, a sad nemam ništa. Ovdje sam na ledini. Napravila sam ovu šupu i u njoj se smrzavam i ljeti i zimi. Sa mnom nekad bude i mati, ali ona je stalno bolesna i pretežno boravi u Federaciji, priča Sevda.
Gotovo sve kuće na Osmačama su porušene u ratnim dešavanjima. Veliki broj njih je obnovljen, ali Sevdine kuće još nema ni na papirima.
„Podnosila sam zahtjev u opštinu, ali nema nikakve koristi. Nema nigdje mojih papira, pa ne mogu ni da dobijem donaciju za obnovu kuće.
Tri godine Sevda se kući, ali u tome nije uspjela daleko otići. Vatru loži na livadi u bubnju od veš mašine i tu sprema obroke. Što je mnogima predjelo uz ručak, to je njoj glavno jelo za cijeli dan. Na jelovniku je uglavnom supa, bez ikakvih dodataka ali protekne dosta vremena dok se vatra razgori na ovoj vjetrometini i voda provri.
„Ovo mi je šporet. Ovdje kuham ručak, ali nekad vatra neće da plane, pa je ložim do samog mraka. Čim se smrači, legnem. Nemam nikakve razonode. U proljeće nešto usijem da imam za zimnicu. I to mi je sve. Ne pamtim kad sam dobila neku pomoć, kao što neki dobijaju.
Sevdin san je da, pošto je provela još jedno dugo ljeto u iščekivanju i neizvjesnosti, dobije krov nad glavom i da u 48. godini života počne lagodnije živjeti, kao i njene komšije koje imaju kuće.
„Osmače su se izgradile. I neka su. Nisam ljubomorna što drugi imaju kuće. Želja mi je da i ja imam svoju kuću. Ova šupa mi je sad zamjena za moje nekadašnje dvije kuće koje su bile pune svega. Evo, i Wc mi je napolju. Tu se i kupam i odlažem poljoprivredni alat, kaže gotovo kroz suze Sevda.
Još Sevda vjeruje da će i ona imati novi dom. Međutim, sada je sasvim izvjesno da će i četvrtu zimu po povratku provesti u ledenoj i neosvijetljenoj šupi.
(Fena)
">
:SREBRENICA: Sevda Burić četvrtu godinu provodi u ledenoj šupi, bez struje i vode
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Novosti
SREBRENICA: Sevda Burić četvrtu godinu provodi u ledenoj šupi, bez struje i vode
PorodicaBurićnekadjebilanajimućnijauseluOsmačekodSrebrenice. DanasSevdaBurićživiušupi, bezvode, struje i drugihelemenata, potrebnihzanormalanživot.
Nema nikakva primanja, pa stoga nije uspjela, kao mnogi drugi, da se na prostoru Federacije stambeno zbrine. A i da je imala mogućnost, ne bi to učinila jer je želja vuče u rodni kraj, koji je sada sasvim drugačiji od onog na koji je Sevda bila navikla.
„Imala je moja porodica prije rata dvije kuće. Imali stoku, imali mlin, radili, školovali se, a sad nemam ništa. Ovdje sam na ledini. Napravila sam ovu šupu i u njoj se smrzavam i ljeti i zimi. Sa mnom nekad bude i mati, ali ona je stalno bolesna i pretežno boravi u Federaciji, priča Sevda.
Gotovo sve kuće na Osmačama su porušene u ratnim dešavanjima. Veliki broj njih je obnovljen, ali Sevdine kuće još nema ni na papirima.
„Podnosila sam zahtjev u opštinu, ali nema nikakve koristi. Nema nigdje mojih papira, pa ne mogu ni da dobijem donaciju za obnovu kuće.
Tri godine Sevda se kući, ali u tome nije uspjela daleko otići. Vatru loži na livadi u bubnju od veš mašine i tu sprema obroke. Što je mnogima predjelo uz ručak, to je njoj glavno jelo za cijeli dan. Na jelovniku je uglavnom supa, bez ikakvih dodataka ali protekne dosta vremena dok se vatra razgori na ovoj vjetrometini i voda provri.
„Ovo mi je šporet. Ovdje kuham ručak, ali nekad vatra neće da plane, pa je ložim do samog mraka. Čim se smrači, legnem. Nemam nikakve razonode. U proljeće nešto usijem da imam za zimnicu. I to mi je sve. Ne pamtim kad sam dobila neku pomoć, kao što neki dobijaju.
Sevdin san je da, pošto je provela još jedno dugo ljeto u iščekivanju i neizvjesnosti, dobije krov nad glavom i da u 48. godini života počne lagodnije živjeti, kao i njene komšije koje imaju kuće.
„Osmače su se izgradile. I neka su. Nisam ljubomorna što drugi imaju kuće. Želja mi je da i ja imam svoju kuću. Ova šupa mi je sad zamjena za moje nekadašnje dvije kuće koje su bile pune svega. Evo, i Wc mi je napolju. Tu se i kupam i odlažem poljoprivredni alat, kaže gotovo kroz suze Sevda.
Još Sevda vjeruje da će i ona imati novi dom. Međutim, sada je sasvim izvjesno da će i četvrtu zimu po povratku provesti u ledenoj i neosvijetljenoj šupi.
(Fena)
Porodica Burić nekad je bila najimućnija u selu Osmače kod Srebrenice. Danas Sevda Burić živi u šupi, bez vode, struje i drugih elemenata, potrebnih za normalan život.
„Podnosila sam zahtjev u opštinu, ali nema nikakve koristi. Nema nigdje mojih papira, pa ne mogu ni da dobijem donaciju za obnovu kuće. 
