Nasilje kao generativna sila (1): Šta izaziva masovno nasilje među komšijama?

Tokom dva zastrašujuća dana početkom septembra 1941. godine živote blizu dvije hiljade muškaraca, žena i djece divljački su oduzele njihove komšije u Kulen-Vakufu, maloj ruralnoj zajednici na današnjoj granici između sjeverozapadne Bosne i Hrvatske. To bezumlje – u kojem su žrtve kasapljene poljoprivrednim alatkama, utapane u rijeci i bacane u duboke okomite jame – bilo je vrhunac lanca lokalnih pokolja koji su započeli ranije tog ljeta. U knjizi Nasilje kao generativna sila Max Bergholz kazuje nam priču o naprasnom i zbunjujućem potonuću ove nekoć mirne multietničke zajednice u ekstremno nasilje. Ova dubinski istražena mikrohistorija pruža nam provokativne uvide u pitanja od globalnog značaja: Šta izaziva nasilje među zajednicama? Kako takvo nasilje među komšijama utječe na njihove identitete i odnose?

Nasuprot široko rasprostranjenom gledištu po kojem nacionalizam vodi u nasilje, Bergholz otkriva kako prevrati koje izazove lokalno ubijanje stvaraju dramatično nove percepcije etniciteta – sebe samoga, pretpostavljene “braće“ i onih koje se percipira kao “druge“. Kao posljedica, to nasilje je stvorilo nove zajednice, nove oblike i konfiguracije moći te nove prakse nacionalizma. Historiju ove zajednice obilježila je ta neočekivana eksplozija lokalnog, od nekolicine ljudi počinjenog nasilja, koje je funkcioniralo kao generativna sila u transformiranju identiteta, odnosa i života mnogih. Priča o ovoj uveliko nepoznatoj balkanskoj zajednici 1941. godine pruža nam moćno sredstvo za ponovno promišljanje temeljnih pretpostavki o međusobnim odnosima između etniciteta, nacionalizma i nasilja kako tokom Drugog svjetskog rata tako i šire, diljem svijeta.

Našu priču počeli smo davno prije ključne, 1941. godine. Umjesto da svoju historiju gradimo prvenstveno na osnovi sekundarne literature posvećene ovom dijelu Balkana, čiji je velik dio politički usredotočen na makronivo, otkriće nekorištenih arhivskih dokumenata omogućilo nam je da zađemo u jedan uveliko nepoznati svijet pojedinih lokaliteta. Pošto smo jednu zajednicu u ruralnom zaleđu uzeli za primarnu analitičku prizmu, naš prvi zadatak je bio rekonstruirati slabo shvaćenu lokalnu dinamiku društvene identifikacije, kohezije i sukoba. Izvori nam tu otkrivaju cijeli jedan svijet u kojem je jezik antagonističkog etniciteta postojao kao raspoloživi vokabular. 

To je bio mentalni obrazac i jezik koji su ljudi mogli primijeniti kako bi dali smisao događajima, odnosima, problemima i sukobima. Ipak, on je koegzistirao s drugim raspoloživim vokabularima koji su postojali na neetničkoj i na unutaretničkoj osnovi. Nasuprot gledištima mnogih naučnika koji su skloni pretpostaviti da se osjećaj etničkih podjela na nivou elita prenosi u lokalne sredine, naši dokazi sugeriraju da je jezik antagonističkog etniciteta bio prisutan – ali ne i dominantan – u ovoj lokalnoj zajednici u godinama neposredno prije 1941.1

Ta saznanja dozvoljavaju nam da obnovimo nužno potrebni osjećaj neizvjesnosti u našem proučavanju lokalnih odnosa među zajednicama. Fokusom na lokalne događaje u analizi možemo izbjeći pretpostavku da je „etnički sukob“ bio primarna prizma kroz koju su ljudi gledali svoje odnose i da je to bila prirodna i središnja osnova na kojoj su nastojali razriješiti buduće sukobe u slučaju bilo kakvog prevrata. 

Umjesto toga, otkrivanje vjerovatnosti lokalnih društvenih odnosa stavlja  nas pred izazov da upitamo šta je to što se mora desiti da „etnicitet“ dobije veći politički značaj, umjesto da pretpostavimo da je njegov značaj već bio na veoma visokom nivou. Na taj način, pisanje lokalne historije ne pruža nam jednostavno pogled „odozdo“, koji može nadopuniti historiju „odozgo“, te time dati potpuniji, mada fundamentalno nepromijenjeni historijski portret za koji historičari već tvrde da im je poznat. Umjesto toga, lokalna perspektiva pruža nam kritička sredstva pomoću kojih se postavlja pitanje o ključnoj pretpostavci koja se nalazi u središtu tolikih studija o ovom dijelu svijeta – da je etnicitet duboko usađen i središnja kategorija prakse, te stoga i središnja osnova sukoba. 

Dakle, kada se suočimo s izazovom objašnjavanja onog što se čini da je bio dramatičan porast „etničkog sukoba“, kao što je bilo ono što se desio 1941, ključno pitanje koje moramo postaviti jest: Postoje li konkretni poticaji koji se pojave pred ljudima u lokalnim zajednicama kako bi oni uokvirili svoje probleme te inicirali ili iskazivali sukobe na etničkoj osnovi koji otprije postoje?

Kada promatramo lokalnu dinamiku promjene do koje je došlo tokom prvih ključnih mjeseci postojanja NDH, zapažamo da „etnički sukob“ nije, zapravo, „eksplodirao“ među komšijama koji su navodno već bili konstituirani kao jasno definirane, uzajamno antagonističke „grupe“. Prije će biti da je to moralo biti svjesno učinjeno uz priličan trud  na makro, mezo i mikro nivou društvenog i političkog života.

Uloga nacionalističke ideologije (tj. etniciziranog pogleda na čovjeka i posvećenost preoblikovanju sastava stanovništva uključivanjem i isključivanjen ljudi prema njihovoj percipiranoj etničkoj pripadnosti) u poticanju promjene bila je ključna za aktere na makro i mezo nivou. Ali to je imalo mnogo manje značaja za ljude na mikronivou. Tamo su, kako smo otkrili, konkretni, svakodnevni poticaji – posebno materijalni dobici i prilika da se razriješe stari, dugotrajni međusobni sukobi – bili za neke ljude daleko važniji motiv da se uključe u lokalni progon na etničkoj osnovi. Bilo je jasnih, opipljivih poticaja na lokalnom nivou za one koji su se uklapali u etnicizirane kategorije uključenosti koje su nove vlasti nametnule s ciljem da izvuku ekonomsku korist iz svog učešća i koji su, čineći to, razrješavali dugotrajne sukobe u svojim zajednicama.

Nema ničeg tajanstvenog oko toga šta je pokretalo lokalnu mobilizaciju; zapravo, ono što se tu ističe upravo je racionalnost. Bilo je neviđenih koristi za one koji se uključe u progon osoba označenih za isključivanje prema redefiniranim etničkim kategorijama koje su sad dobile izuzetan politički značaj. Neki mještani brzo su uočili te prilike i iskoristili ih. Ta dinamika kojom je vođena lokalna mobilizacija da se na mikronivou poduzme progon na etničkoj osnovi, kao što smo zabilježili, ima mnogo paralela s cijelim nizom drugih konteksta diljem svijeta, uključujući zajednice u Africi, Aziji, istočnoj Evropi i Latinskoj Americi. 

Naša priča tako pokazuje da se visoki nivo progona i nasilja može nastaviti čak i kada ima velikih razlika između motivacija aktera na makro, mezo i mikro planu. Široko rasprostranjena ideološka indoktrinacija idejama nacionalističke elite nije, zapravo, neophodan preduslov na svim nivoima društva. Nije za to preduslov ni postojanje rasprostranjenih, duboko usađenih „etničkih“ podjela na lokalnom nivou. Prije će biti da je spoj različitih platformi i uzajamno korisnih poticaja mogao biti dovoljan da određeni broj ljudi navede na to da progone svoje komšije i nad njima provode nasilje.

„Etnički sukob“ je tako brzo postao dominantna osnova lokalnog sukoba tokom proljeća i ljeta 1941. zato što su nove NDH vlasti pružile za to jasne poticaje – koji su bili posebno privlačni mještanima što su ranije živjeli na marginama ekonomskog, društvenog i političkog života – da iskoriste ranije društvene sukobe i izazovu nove, koristeći pritom etnički ključ. 

Zašto je ovo saznanje važno? Naša lokalna priča sugerira nešto mnogo šire: da se sukobi, ustvari, kristaliziraju kao „etnički“ odgovor na poticaje koje stvara situacija. Mi ne smijemo miješati, spajati ili pogrešno tumačiti te moćne poticaje potencijalne političke situacije i pretpostavljene uzajamno antagonističke „etničke“ afinitete za koje bi neko mogao pretpostaviti da su dugotrajni, široko rasprostranjeni i duboko usađeni. Ovdje, na lokalnom nivou, dokazi sugeriraju da su političke sklonosti prije sukoba na etničkoj osnovi bile mnogo manje važne kada se radi o poticaju za nečije ponašanje nego što bi se pomislilo. 

 „Etnički sukobi“, stoga, moraju biti izazvani na mikronivou intenzivnim radom u sadašnjici; oni naprosto ne odražavaju podjele na makronivou, ili se pojavljuju logično i prirodno na temelju prethodno postojećih kulturnih razlika ili čak antagonizama na toj osnovi. Oni su, kratko rečeno, veoma neizvjesni čak i u društvima u kojima se mnogi ljudi percipiraju kao osobe nominalno druge etničke pripadnosti.

Koliko su neizvjesni postaje upečatljivo jasno kad se suočimo s dokazima na lokalnom nivou da oni koji odgovore na poticaje da učestvuju u međuetničkom progonu često istovremeno učestvuju u unutaretničkoj pljački i nasilju. Naši dokazi sugeriraju da je ta dinamika postojala među gotovo svim glavnim protagonistima naše priče bez obzira na nominalnu etničku pripadnost učesnika. Po tome, ona dodatno podržava ideju o „etničkom sukobu“ kao sukobu koji je fluidan i nevažan, a ne fiksiran i trajan. Stoga slijedi da se nijedno istraživanje sukoba u regiji prikazanog kao „multietnički“ ne smije temeljiti na pretpostavci da etnicitet mora biti ključna društvena linija podjele, čak i kada dokazi sugeriraju da su se progon i nasilje desili ili se dešavaju na etničkoj osnovi. Umjesto toga, način na koji sukob postane „etniciziran“ mora se pažljivo objasniti – a ne pretpostaviti, čak i kada izgleda da su učesnici nominalno „etnički“. Provodeći analizu na lokalnom nivou, možemo osvijetliti specifični proces i razlučiti logiku kako se okruženje, koje potencijalno može voditi do „etničkog sukoba“, zapravo kristalizira na terenu.

Pogled izbliza na lokalnu zajednicu izoštrava fokus na još jednu zagonetku koja nam nameće izazov da se dalje pozabavimo temom neizvjesnosti u „etničkom sukobu“. Ako je, kao što mnogi mogu na prvi pogled pretpostaviti, početni talas nasilja u ovom kraju, pretpostavlja se, bio vođen duboko usađenim i široko rasprostranjenim etničkim podjelama, kako onda objasniti tako velike vremenske i prostorne varijacije? 

Tokom posljednje decenije naučnici su posvetili pažnju ovoj zagonetki varijacija lokalnog nasilja te ponudili poučne studije, pogotovo provodeći komparativnu analizu na subnacionalnom nivou.2 Umjesto da ponudimo analizu nekoliko različitih regija, mi smo zadržali fokus na jednoj, ali smo u nju duboko zaronili – sve do nivoa sela – kako bismo bolje spoznali kada i zašto se nasilje desilo u nekim selima, a u drugima nije. Tu se ističe središnje pitanje koje je od šireg značaja i koje može doprinijeti debati o varijacijama u pojavljivanju nasilja. Uzajamno hranjeni strahovi na mezo i mikro nivou, koji se prema lokalnim prilikama kristaliziraju u određenim vremenima i na određenim mjestima, mogu prisiliti višestruke nivoe državne vlasti da poduzmu masovno nasilje u „samoodbrani“.  Priznajući ulogu straha – kako stvarnog tako zamišljenog pogotovo – možemo bolje shvatiti zašto oružane grupe mogu odlučiti da pokrenu masovno nasilje u određenim momentima i na određenim mjestima čak i protiv civila koji im mogu predstavljati malu stvarnu prijetnju.3

Strah od potencijalnog napada onih koje počinioci već progone može među počiniocima pokrenuti dramatičnu „defanzivnu“ eskalaciju nasilja. To je posebno vjerovatno kad taj strah od otpora žrtve dosegne vrhunac, što obično potakne incidente ili tek glasine o njima. Kad je u pitanju objašnjenje vremenskih i geografskih varijacija nasilja, zapazili smo da defanzivno nasilje ima tendenciju da se dešava prema tome gdje državne oružane grupe vide najakutniju sigurnosnu prijetnju. 

Makro i mezo nivoi vlasti pritom često igraju ključnu ulogu u uspostavljanju konteksta za dramatičnu eskalaciju; neki akteri na tim nivoima mogu biti ključne osobe koje donose odluku o poduzimanju koraka ka masovnom nasilju. Ali, ponavljamo, naša priča snažno sugerira da je u velikoj mjeri važan i lokalni nivo. Početni nalet  masovnog ubijanja, mada se često objašnjava širom percepcijom prijetnje za sigurnost na datom lokalitetu, može potom generirati vlastitu unutarnju dinamiku koja može potaknuti daljnju eskalaciju nasilja na mikronivou, koju makro i mezo nivo možda ne žele. Analiza ta dva nivoa ne može nam otkriti šta je to što zapravo pokreće daljnju eskalaciju nasilja na terenu (ili njegov prekid), što može uveliko varirati vremenski i od mjesta do mjesta, uslijed često veoma različitog ponašanja aktera na mikronivou.

Ova unutarnja dinamika nasilja, u kojoj akteri na lokalnom nivou preuzimaju inicijativu na načine koji se mogu razlikovati od želja njihovih nadređenih, dalje nam pomaže da razjasnimo zašto se slučajevi lokalnog nasilja mogu tako dramatično razlikovati u pogledu vremena i mjesta. Dokazi upečatljivo pokazuju da nasilne organizacije mogu uživati znatnu lokalnu autonomiju, pogotovo u slabim državama poput NDH. 

Ustaške jedinice nisu bile tek posljednja karika u lancu poslušnih aktera koji provode komande centralnih vlasti upućene podređenima. Jednom kad su uspostavljene, te jedinice su brzo postale snaga sama za sebe zbog ukupne slabosti NDH i nedostatka oružanog autoriteta (tj. vojske i oružništva) nad njima. One su napadale i ubijale gdje god su vidjele sigurnosne prijetnje. Ipak, one su pljačkale, hapsile i mučile – mada često nisu ubijale – gdje god je otimanje sredstava i imovine bivalo lakše ako se primijeni manje nasilan pristup. A kad ta pljačka više nije bila izvodljiva bez posezanja za većim nivoom nasilja, one su često ponovo prelazile na ubijanje. 

Dokazi otkrivaju zapanjujući nivo njihove autonomije i gotovo potpunu kontrolu nad nasilnom aktivnošću u ruralnim mjestima, kao što je kulenvakufski kraj. Ta dinamika nam pomaže da bolje objasnimo zbunjujući nivo vremenskih i geografskih varijacija u njihovom lokalnom nasilju. Mada su uspostavljene odozgo i svakako imale naredbe da provode politike svojih nadređenih, ustaške jedinice ipak su često postupale reagirajući na svoje lokalne brige i u skladu s tim posezale za nasiljem. Šire gledano, naši dokazi sugeriraju da u takvim kontekstima gdje je centralna vlast slaba naredbe za eskalaciju nasilja mogu dolaziti i odozgo i odozdo.

Dakle, odgovor na pitanje „Šta izaziva masovno nasilje među komšijama u multietničkim zajednicama?“ Kada se snažni poticaji koje donosi situacija u lokalnoj zajednici  pojave da se na odlučan način razriješe ekonomski i međuljudski problemi po etničkom ključu, neke komšije će posegnuti za nasiljem na etničkoj osnovi; to nasilje će se dešavati na mjestima gdje i u vremenima kada je najveća percipirana sigurnosna prijetnja od komšija koji su bili meta progona; a mada se to nasilje može uspostaviti „odozgo“, ono može biti vođeno i „odozdo“, pogotovo u kontekstima gdje je kontrola države slaba, a lokalna autonomija nad nasiljem jaka. 

Ova saznanja pružaju nam načine da razumijemo zašto, kada i gdje komšije u lokalnim zajednicama koji su dotad u dugim periodima mirno živjeli, ako ne i bili potpuno oslobođeni sukoba, mogu jedni druge u određenim momentima napasti. Kad to učinimo, mi ne moramo prihvatiti koncepciju po kojoj „etničke grupe“ predstavljaju naše kolektivne historijske aktere ni pretpostaviti da i među takvim akterima postoji dugotrajan sukob, niti prihvatiti ideje o traumatičnoj historiji stradanja jedne grupe koja se na neki mističan način ponavlja. Ono što je u tim spoznajama možda najupečatljivije jest jasna logika i racionalnost kojom se neke komšije rukovode kad jedni druge napadaju na etničkoj osnovi.

* * *

Naša priča je više od pukog nastojanja da se bolje shvate uzroci i varijacije „etničkog nasilja“. Ono što ovdje nedostaje jest razmatranje o drugom krupnom pitanju koje smo sebi postavili, ali na koje ima mnogo manje odgovora: Kako se identiteti i društveni odnosi mijenjaju usred tako nasilnog sukoba? Što se ovoj temi nije posvećivala pažnja, pogotovo kroz detaljno empirijsko istraživanje, i dalje predstavlja upečatljivu prazninu u literaturi  o etničkom nasilju i nacionalizmu. To iznenađuje zato što su skoriji utjecajni radovi o građanskom ratu pokazali da nasilje zapravo može na neočekivane načine duboko oblikovati i preoblikovati identitete, često proizvodeći dalekosežne transformacije društvenih odnosa, oblika kategorizacije i konfiguracije moći, posebno na mikronivou.4 

 Tu je od značaja nedovoljno shvaćena unutarnja dinamika nasilja i njihova sposobnost da brzo preobraze društvenu i političku identifikaciju na načine koji znatno odstupaju od onoga što je postojalo prije nasilnog sukoba. Literatura o etničkom nasilju i nacionalizmu, međutim, sporo je prihvaćala ove spoznaje naučnika koji se bave političkim nasiljem. Rezultat toga je da, mada učimo više nego ikad o tome koji faktori mogu biti uzrok etničkog nasilja, kao i o razlozima za njegove geografske i vremenske varijacije, mi i dalje znamo relativno malo o tome kako nasilje djeluje na etničku identifikaciju, nacionalizam i društvene odnose nakon početka nasilnog sukoba.5

Ova lokalna studija pruža nam cijeli niz empirijskih saznanja na osnovi kojih možemo prihvatiti izazov da teoretski rasvijetlimo ovu životno važnu temu. Za početak, kako nasilje preobražava značenje etničkih kategorija? Naša priča upečatljivo demonstrira da nasilje može brzo i dramatično promijeniti percepcije ljudi o njihovim komšijama na etničkoj osnovi. Progon i nasilje po etničkom ključu može znatno ojačati važnost „etniciteta“, što može pomoći u stvaranju osnova za „etnički sukob“. U tom kontekstu, nasilje ne predstavlja toliko kulminaciju široko rasprostranjenih, duboko usađenih etničkih antagonizama; ono je često okidač koji može pokrenuti brzu etnicizaciju društvenih identiteta i odnosa.

Jednom kad počne ubijanje koje se temelji na percepciji etničke pripadnosti etničke kategorije postaju mnogo važnije stoga što ono kako se osoba percipira može odrediti da li će živjeti ili umrijeti. Upisivanjem etniciziranih identiteta i granica među njima kroz akte ubijanja počinioci brzo stvaraju percepcije ekstremno polariziranih, antagonističkih grupnih identiteta. Čini se da rezultat onda proizvodi nešto slično onome što se zove „kolektivna kategorizacija drugih“.6 Konkretni pojedinci, koji pokreću taj proces stvaranja grupe, često se brzo gube na periferiji.  Počinioce nasilja – i sve one koji su s njima etnički povezani – žrtve tada počinju percipirati isključivo kao antagonističke „etnički druge“.

Ipak, kada se razmotri izbliza, na lokalnom nivou, naša priča otkriva da je kolektivna kategorizacija pokrenuta nasiljem proces koji se istovremeno prolama u više pravaca. Ona ne potiče samo osjećaj lokalne multietničke zajednice kao zajednice koja je antagonistički podijeljena između „etnički drugih“. Sličan proces često se dešava unutar tih novih utvrđenih grupnih granica između pretpostavljene „etničke braće“, od kojih možda neki i ne prihvaćaju taj novi preobraženi društveni poredak. Naprimjer, oni koji su preživjeli pokolje mogu zahtijevati etnicizaciju od onih koje percipiraju kao „braću“, kao odgovor na njihov kolektivni etnički progon. Naša priča tako otkriva međusobno povezani niz procesa etnicizacije koji počinje nasiljem na etničkoj osnovi u multietničkoj zajednici: počinioci upisuju etnicitet svojim žrtvama; žrtve, zauzvrat, mogu i prihvatiti tu izvana nametnutu etničku kategorizaciju te, osvetničkim aktima, oni mogu upisati etnicitet prvobitnim počiniocima. Ipak, etnicizacija se također može brzo širiti unutar grupa počinilaca/žrtava kroz akte nasilja i prijetnji –  i protiv etnički „drugih“ i protiv etničke „braće“.

U kontekstu građanskog rata u multietničkoj zajednici, svaki sljedeći talas osvetničkog ubijanja sve brže i dublje motivira na stvaranje tih identiteta i na procese uspostavljanja granica. Kad se utvrde percepcije antagonističkih etničkih granica kao odgovor na spiralu nasilja, često se počinje gubiti jasna distinkcija između počinilaca i žrtava. Talasi osvetničkog ubijanja mogu spojiti ta dva identiteta u jedan. Oni koji nemaju želju da se uključe u nasilje i procese etnicizacije koji ga prate često su nemoćni da se odupru. Oni se sada mogu sve više percipirati kao etnički neprijatelji naprosto zbog njihove povezanosti s počiniocima. A ako se to desi, oni onda mogu biti izloženi osvetničkom nasilju na etničkoj osnovi unatoč činjenici da nisu krivi za bilo kakvo nasilje i da možda imaju malo jakog etničkog osjećanja o sebi i o drugima. U tom kontekstu, prostor da se bude „nacionalno ravnodušan“ sužava se brzo i dramatično. Oni koji još uvijek mogu željeti da umanje značaj etniciteta u svakodnevnom životu brzo se navedu da postanu svjesni njegovog ključnog značaja jer percepcije etniciteta sada mogu odlučivati o životu i smrti.

Kada razlučimo i razmotrimo slučajeve nasilja koji potiču i hrane tu dinamiku, analizirajući njihovo nastajanje, odvijanje i ono što slijedi nakon njega, ono što se ističe jest da je primarna karakteristika značaja koji zadobije identitet to što do toga pretežno dolazi u naletima. Ključni su tu provala emocija koja oslobađa ubijanje, otkriće unakaženih tijela rođaka i komšija te suočavanje s uništenim i spaljenim domom, kao i cijelim selom. Ta traumatična iskustva mogu pokrenuti brzu i dramatičnu preorijentaciju u identifikaciji sebe i drugih. Ta ideja o „provali emocija“ koje hrane etničku identifikaciju pomaže nam da bolje shvatimo mikrodinamiku u kojoj se samoidentifikacija na etničkoj osnovi – i „drugih“ i „braće“ – ustvari dešava na terenu. 

Kao što smo vidjeli u našoj raspravi o tome šta je potrebno da bi se proizveo etnički sukob, te provale antagonističke etnicizacije nisu rezultat duboko ukorijenjenih historijskih sila koje nekad zahvate ljude i pretvore ih u „grupe“. Prije će biti da se oni moraju svjesno proizvesti konkretnim čovjekovim aktima, putem prisilnog građenja zajednice na lokalnom nivou, što se često dešava na unutaretničkoj osnovi. Jedan način na koji se to dešava je kroz pripovijedanje priča o zločinima s ciljem poticanja osjećaja unutaretničke homogenizacije. Unutaretničke prijetnje, čak i akti nasilja protiv onih koji se percipiraju kao „braća“, druga je metoda koju ti akteri primjenjuju da narod koji percipiraju kao svoj izdvoje u jednu koherentnu grupu suprotstavljenu drugima. Zajedno, ti akti pomažu u stvaranju jednog šireg, antagonističkog osjećaja „mi“ i „oni“.

Ipak, nešto kontraintuitivno pojavilo se u našoj lokalnoj priči: međuetnički progon i ubijanje te talasi antagonističke etnicizacije koji su uz to išli mogu proizvesti i međuetničku solidarnost. Segmenti multietničkih zajednica mogu ustvari učvrstiti veze među zajednicama pod pritiskom međuetničkog nasilja. Veze koje su postojale prije nasilja do izvjesne mjere su važne u nastanku potencijala za akte solidarnosti među zajednicama dok traje nasilje. Ali neizvjesna prilika da se na osnovi takvih veza komšija zaštiti u krajnjoj instanci određuje da li će do takve intervencije doći. Među ključnim faktorima može biti to da li pripadnici zajednice percipiraju autoritet počinilaca kao legitiman i da li ih poznaju odranije. Ako se njihov autoritet ne vidi kao legitiman, i ako su dobro znani ali ne i poštovani, tendencija je da akti intervencije budu češći. 

U kontekstima gdje se ovo dešava može se javiti jači osjećaj da je ponašanje neke osobe u prošlosti, a pogotovo u sadašnjosti, najvažnije pri određivanju da li tu osobu percipirati kao „brata“ ili kao „drugoga“ – a ne pozivati se na percipiranu etničku pripadnost osobe ili je povezivati s „etničkom grupom“. Upozorenje da bježe, intervencije da se oslobode zarobljenici, sklanjanje onih koji su preživjeli ubijanje i direktno spašavanje tokom akata ubijanja – sva ta ponašanja pomažu da se na terenu tokom međuetničkog sukoba ostvari međuetnička solidarnost. 

Ti primjeri solidarnosti i brisanje etničkih granica koje nastaje kao rezultat često se kristaliziraju u naletima baš kao i antagonizmi i utvrđivanje granica koji uslijede. Nasilje je često vatra u kojoj i jedno i drugo na dramatičan način nastaje, generirajući takve brze transformacije u prakse i percepcije etniciteta. Postaju nam vidljivi kad postavimo pitanje kako ljudi sebe vide – ili ne vide – kao „etničke“, umjesto da podrazumijevamo da ljudi postoje sa svojim zasebnim etničkim identitetima i da nasilje u određenim momentima poduzimaju kao koherentne „grupe“.

To nas dovodi do druge važne spoznaje o tome kako nasilje utječe na identitete i društvene odnose: stvaranje dubokih antagonizama i solidarnosti u periodima nasilja stvara nove forme zajednica. 

Nastaviće se...

(Odlomak iz knjige "Nasilje kao generativna sila" objavljujemo uz dozvolu izdavačke kuće Buybook)