Došli smo na rub propasti, a onda učinili odlučan korak naprijed”, bio bi najkraći opis učinka aktuelne vlasti u BiH. Građani su itekako svjesni nerada, nesposobnosti i nekompetentnosti vlasti ali i uplašeni da javno iznesu svoje političke stavove.
Čak 77,4 posto građana smatra da se u BiH stvari lošem smjeru, pokazali su rezulatati najnovijeg istraživanja agencije Gallup koje je provedeno na području čitavog regiona.
Sa druge strane gotovo četvrtina građana BiH, njih 23,9 posto izlaz je pronašlo u bijegu od suočavanja sa stvarnošću, vodeći se pravilom “ono što ne vidim, to ne postoji”, pa se odlučilo da uopšte ne obraća pažnju na aktuelnu situaciju.
-Ovih, prosječno 25 posto, nezainteresiranih građana BiH, ne predstavlja naročito zabrinjavajući broj. To je ista ona četvrtina koja redovno ne izlazi na izbore, i koja se političkom i gradjanskom apatijom, neznanjem i izabranom ulogom objekta politike, prividno brani od vlastitog lošeg životnog standarda, za koji je primarno zasluzan vladajući paket političara. Ova tiha i apatična manjina ustvari je bezazlenija od militantne, izmanipulirane i etno-političkoj mobilizaciji podlozne većine, koja na izborima i izmedju njih, bira da „da stvari idu u pogrešnom smjeru“, djelom zbog neznanja, dijelom zbog lične koristi, a najvećim djelom zbog svjesne ili nesvjesne medijske indoktrinacije „ravnotežom straha“ od drugih, smatra Adi Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa.
Zatvaranje očiju kao rješenje
Zatvaranje očiju pred stvarnošću, iako legitiman odbrambeni psihološki mehanizam, teško da će pomoći da se situacija koju “ne vidimo” promijeni nabolje. Zanimljivo je da je procenat apolitičnih građana u Republici Srpskoj, njih 30,4 posto, znatno veći nego u Federaciji BiH gdje iznosi 17,6 posto.
-U BiH građanin je politički relevantan samo kao pripadnik svoje etničke grupe, čime je isključen iz sfere dnevno-političkih problema. Iz toga proističe osjećaj da je svaki angažman u političkoj i javnoj sferi uopće uzaludan i irelevantan, kao što suštinski i jeste, jer jedina pitanja o kojim etnički građanin odlučuje jesu etnička pitanja (vitalnog nacionalnog interesa) koja se sabiru oko koncepcije opstanka što je još jedna izvanpolitička kategorija, pri čemu se te odluke donose na općim izborima. Nakon glasanja na općim izborima građanin se vraća u svoj van-politički default, kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
I dok je većina građana savršeno svjesna da BiH ide u pogrešnom smjeru, istovremeno nemaju nikakvih iluzija da bi aktuelne političke elite mogle promijeniti situaciju na bolje jer, 50 posto građana nema nikakvo povjerenje u političke stranke.
Zanimljiv je i odnos prema predsjedavajućem Vijeću ministara BiH čijim dosadašnjim radom u FBiH je nezadovoljno 71,5 posto građana dok je u RS procenat nezadovoljnih znatno manji, 39,9 posto.
-Razlika je objasnjiva s dva aspekta. Prvi aspekt je u stvari pitanje šta se smatra rezultatima Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ukoliko se rezultatima smatra zadržavanje status quo, blokada ili usporavanje euro-atlantskih integracija, blokada ili usporavanje unutrašnje integracije države i društva, produbljivanje međuetničkog, međuentitetskog i međustranačkog jaza, onda je uspjeh izuzetan. Naravno, iz perspektive FBiH, pa i analizirajući rezultate i komparativnu efikasnosti ove institucije rezultati su napadno loši. Takođe, zbog ekstremne nacionalne i stranačke polarizacije , percepcija gradjana RS, potpomognuta medijskom indoktrinacijom, značajno je izgubila na kritičkom sudu, te se politički predstavnici RS u državnim institucijama smatraju prvom linijom odbrane entitetskih i nacionalnih interesa, a ne jurišnicima u unutrašnjoj, regionalnoj ili globalnoj borbi za prosperitet i razvoj, kaže Adi Arapović.
Da se kroz etničku prizmu u BiH mjeri praktično sve, smatra i Asim Mujkić.
-Objektivno govoreći, Špirić nije obavio dobar posao kao premijer, zbog svojih zbog strukturnih, etnopolitičkih, ograničenosti. Ali inače, jedan od važnih kriterija međusobnog priznanja odnosno nepriznanja građana BiH je etnički. On počiva na nizu apriorističkih tvrdnji o “drugima” koje su negacijske prirode, pa stoga Srbin koji predsjedava Vijećem ministara već mora da djeluje dezintegracijski, odnosno Bošnjak mora biti unitaristički nastrojen, smatra Asim Mujkić.
Strah od iznošenja svoh mišljenja
Iako se u nedostatku drugih argumenata. demokratija i sloboda govora obavezno poteže kao jedan od najvećih uspjeha vlasti u BiH tokom poslednjih 20 godina, tu blagodet građani baš i ne osjećaju.
Porazno djeluje podatak da i pored desetina registrovanih političkih partija u BiH i brojnih medija čak 52 posto ispitanika iz FBiH i 39 posto iz RS smatra da se “većina ili mnogi građani” plaše da izraze svoj politički stav.
-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.
Da iznošenje vlastitog političkog stava lako može završiti proglašavanjem za “izdajnika” smatra i Asim Mujkić, koji kaže da “u jednoj dominantno kolektivističkoj represivnoj kulturi kakva je naša, koja u naznakama individualnog djelovanja već vidi 'izdaju', 'prevrtljivost', na kraju 'neprijateljsko djelovanje' javno isticanje vlastitog stava može biti pogibeljno”.
Koga treba ojačati, entitete ili državu
Političari na vlasti ipak mogu biti zadovoljni svojim učinkom u poslednje četiri godine jer su u najvećem dijelu javnosti uspjeli stvoriti osjećaj straha i ugroženosti, te duboku polarizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako se i pitanje promjene Ustava BiH svelo na to da li bi time entiteti postali jači ili slabiji.
Dubina podjela po entitetskim linijama najbolje se vidi iz podatka da 39,5 posto ispitanika iz RS smatra da bi kroz ustavne promjene trebalo ojačati entitete, dok takav stav dijeli samo 2,8 posto ispitanika iz FBiH.
U postizanje ozbiljnog političkog dogovora o promjenama Ustav BiH praktično ne vjeruje niko, ni građani, ni analitičari a ni sami političari.
-Nemoguć je dogovor zbog strukturne pervertiranosti naše političke zajednice u kojoj se pregovara o onome univerzalnom, o čemu se ne smije pregovarati – o poštovanju fundamentalnih ljudskih prava i sloboda, naprimjer, pa ćemo pregovarati u kojoj formi Ostali mogu biti izabirani u državne organe, a nipošto se neće pregovarati o onome što je predmet pregovora u svakoj pristojnoj demokratiji, dakle o partikularnom, na kraju izvedenom kao što su prava etničkih kolektiva. To je građenje kuće bez krova čiji je glavni rezultat koji se može postići sporazum o tome da se ni oko čega ne možemo sporazumjet, zaključak je profesora Asima Mujkića.
Ustav kao paravan za kriminal
Svođenje rasprave o ustavnim promjenama isključivo na pitanje gube li time ili dobijaju entiteti, sjajna je dimna zavjesa koja prekriva one goruće svakodnevne probleme, od nezaposlenosti, korupcije, kriminala pa do kolapsa penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.
-Ne vjerujem u politički dogovor ove generacije političara. Primarno zato što je njihov primarni interes zadržavanje postojećeg stanja, koje im daje visoku garanciju opstanka na sadašnjim pozicijama. Fabricirana je, lažna, destruktivna i dugoročno opasna teza prema kojoj ustavne promjene znače samo prenos nadležnosti i moći s entitetskog nivoa na drzavni ili obrnuto. Funkcionalnost i efikasnost, te vladavina prava i evropskih standarda, u službi gradjana BiH, jesu premise na kojima bi se reforme trebale zasnivati. Političko-pravna anarhija u nekim djelovima BiH, npr. u USK ili nevjerovatno nefunkcionalna vlast u FBIH, korupcijskim aferama opterećena vlast oba entiteta, dokaz su da je demagogija o bauku ustavnih reformi paravan kojim se zeli prikriti kriminal, neodgovornost i nerad neviđenih razmjera, ocjena je Adija Arapovića.
Koliko su građani zaista nezadovoljni aktuelnom vlašću i spremni da nadvladaju vlastite, nametnute strahove, pokazat će opšti izbori. Suočeni sa glasačkim listićem građani će se naći pred teškim izborom, da li vjerovati onome što svakodnevno gledaju svojim očima ili vjerovati onome što vlast kaže, da su “svi drugi” protiv njih a da je aktuelna vlast, takva kakva je, njihov jedini zaštitnik.
(zurnal.info)
">Došli smo na rub propasti, a onda učinili odlučan korak naprijed”, bio bi najkraći opis učinka aktuelne vlasti u BiH. Građani su itekako svjesni nerada, nesposobnosti i nekompetentnosti vlasti ali i uplašeni da javno iznesu svoje političke stavove.
Čak 77,4 posto građana smatra da se u BiH stvari lošem smjeru, pokazali su rezulatati najnovijeg istraživanja agencije Gallup koje je provedeno na području čitavog regiona.
Sa druge strane gotovo četvrtina građana BiH, njih 23,9 posto izlaz je pronašlo u bijegu od suočavanja sa stvarnošću, vodeći se pravilom “ono što ne vidim, to ne postoji”, pa se odlučilo da uopšte ne obraća pažnju na aktuelnu situaciju.
-Ovih, prosječno 25 posto, nezainteresiranih građana BiH, ne predstavlja naročito zabrinjavajući broj. To je ista ona četvrtina koja redovno ne izlazi na izbore, i koja se političkom i gradjanskom apatijom, neznanjem i izabranom ulogom objekta politike, prividno brani od vlastitog lošeg životnog standarda, za koji je primarno zasluzan vladajući paket političara. Ova tiha i apatična manjina ustvari je bezazlenija od militantne, izmanipulirane i etno-političkoj mobilizaciji podlozne većine, koja na izborima i izmedju njih, bira da „da stvari idu u pogrešnom smjeru“, djelom zbog neznanja, dijelom zbog lične koristi, a najvećim djelom zbog svjesne ili nesvjesne medijske indoktrinacije „ravnotežom straha“ od drugih, smatra Adi Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa.
Zatvaranje očiju kao rješenje
Zatvaranje očiju pred stvarnošću, iako legitiman odbrambeni psihološki mehanizam, teško da će pomoći da se situacija koju “ne vidimo” promijeni nabolje. Zanimljivo je da je procenat apolitičnih građana u Republici Srpskoj, njih 30,4 posto, znatno veći nego u Federaciji BiH gdje iznosi 17,6 posto.
-U BiH građanin je politički relevantan samo kao pripadnik svoje etničke grupe, čime je isključen iz sfere dnevno-političkih problema. Iz toga proističe osjećaj da je svaki angažman u političkoj i javnoj sferi uopće uzaludan i irelevantan, kao što suštinski i jeste, jer jedina pitanja o kojim etnički građanin odlučuje jesu etnička pitanja (vitalnog nacionalnog interesa) koja se sabiru oko koncepcije opstanka što je još jedna izvanpolitička kategorija, pri čemu se te odluke donose na općim izborima. Nakon glasanja na općim izborima građanin se vraća u svoj van-politički default, kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
I dok je većina građana savršeno svjesna da BiH ide u pogrešnom smjeru, istovremeno nemaju nikakvih iluzija da bi aktuelne političke elite mogle promijeniti situaciju na bolje jer, 50 posto građana nema nikakvo povjerenje u političke stranke.
Zanimljiv je i odnos prema predsjedavajućem Vijeću ministara BiH čijim dosadašnjim radom u FBiH je nezadovoljno 71,5 posto građana dok je u RS procenat nezadovoljnih znatno manji, 39,9 posto.
-Razlika je objasnjiva s dva aspekta. Prvi aspekt je u stvari pitanje šta se smatra rezultatima Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ukoliko se rezultatima smatra zadržavanje status quo, blokada ili usporavanje euro-atlantskih integracija, blokada ili usporavanje unutrašnje integracije države i društva, produbljivanje međuetničkog, međuentitetskog i međustranačkog jaza, onda je uspjeh izuzetan. Naravno, iz perspektive FBiH, pa i analizirajući rezultate i komparativnu efikasnosti ove institucije rezultati su napadno loši. Takođe, zbog ekstremne nacionalne i stranačke polarizacije , percepcija gradjana RS, potpomognuta medijskom indoktrinacijom, značajno je izgubila na kritičkom sudu, te se politički predstavnici RS u državnim institucijama smatraju prvom linijom odbrane entitetskih i nacionalnih interesa, a ne jurišnicima u unutrašnjoj, regionalnoj ili globalnoj borbi za prosperitet i razvoj, kaže Adi Arapović.
Da se kroz etničku prizmu u BiH mjeri praktično sve, smatra i Asim Mujkić.
-Objektivno govoreći, Špirić nije obavio dobar posao kao premijer, zbog svojih zbog strukturnih, etnopolitičkih, ograničenosti. Ali inače, jedan od važnih kriterija međusobnog priznanja odnosno nepriznanja građana BiH je etnički. On počiva na nizu apriorističkih tvrdnji o “drugima” koje su negacijske prirode, pa stoga Srbin koji predsjedava Vijećem ministara već mora da djeluje dezintegracijski, odnosno Bošnjak mora biti unitaristički nastrojen, smatra Asim Mujkić.
Strah od iznošenja svoh mišljenja
Iako se u nedostatku drugih argumenata. demokratija i sloboda govora obavezno poteže kao jedan od najvećih uspjeha vlasti u BiH tokom poslednjih 20 godina, tu blagodet građani baš i ne osjećaju.
Porazno djeluje podatak da i pored desetina registrovanih političkih partija u BiH i brojnih medija čak 52 posto ispitanika iz FBiH i 39 posto iz RS smatra da se “većina ili mnogi građani” plaše da izraze svoj politički stav.
-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.
Da iznošenje vlastitog političkog stava lako može završiti proglašavanjem za “izdajnika” smatra i Asim Mujkić, koji kaže da “u jednoj dominantno kolektivističkoj represivnoj kulturi kakva je naša, koja u naznakama individualnog djelovanja već vidi 'izdaju', 'prevrtljivost', na kraju 'neprijateljsko djelovanje' javno isticanje vlastitog stava može biti pogibeljno”.
Koga treba ojačati, entitete ili državu
Političari na vlasti ipak mogu biti zadovoljni svojim učinkom u poslednje četiri godine jer su u najvećem dijelu javnosti uspjeli stvoriti osjećaj straha i ugroženosti, te duboku polarizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako se i pitanje promjene Ustava BiH svelo na to da li bi time entiteti postali jači ili slabiji.
Dubina podjela po entitetskim linijama najbolje se vidi iz podatka da 39,5 posto ispitanika iz RS smatra da bi kroz ustavne promjene trebalo ojačati entitete, dok takav stav dijeli samo 2,8 posto ispitanika iz FBiH.
U postizanje ozbiljnog političkog dogovora o promjenama Ustav BiH praktično ne vjeruje niko, ni građani, ni analitičari a ni sami političari.
-Nemoguć je dogovor zbog strukturne pervertiranosti naše političke zajednice u kojoj se pregovara o onome univerzalnom, o čemu se ne smije pregovarati – o poštovanju fundamentalnih ljudskih prava i sloboda, naprimjer, pa ćemo pregovarati u kojoj formi Ostali mogu biti izabirani u državne organe, a nipošto se neće pregovarati o onome što je predmet pregovora u svakoj pristojnoj demokratiji, dakle o partikularnom, na kraju izvedenom kao što su prava etničkih kolektiva. To je građenje kuće bez krova čiji je glavni rezultat koji se može postići sporazum o tome da se ni oko čega ne možemo sporazumjet, zaključak je profesora Asima Mujkića.
Ustav kao paravan za kriminal
Svođenje rasprave o ustavnim promjenama isključivo na pitanje gube li time ili dobijaju entiteti, sjajna je dimna zavjesa koja prekriva one goruće svakodnevne probleme, od nezaposlenosti, korupcije, kriminala pa do kolapsa penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.
-Ne vjerujem u politički dogovor ove generacije političara. Primarno zato što je njihov primarni interes zadržavanje postojećeg stanja, koje im daje visoku garanciju opstanka na sadašnjim pozicijama. Fabricirana je, lažna, destruktivna i dugoročno opasna teza prema kojoj ustavne promjene znače samo prenos nadležnosti i moći s entitetskog nivoa na drzavni ili obrnuto. Funkcionalnost i efikasnost, te vladavina prava i evropskih standarda, u službi gradjana BiH, jesu premise na kojima bi se reforme trebale zasnivati. Političko-pravna anarhija u nekim djelovima BiH, npr. u USK ili nevjerovatno nefunkcionalna vlast u FBIH, korupcijskim aferama opterećena vlast oba entiteta, dokaz su da je demagogija o bauku ustavnih reformi paravan kojim se zeli prikriti kriminal, neodgovornost i nerad neviđenih razmjera, ocjena je Adija Arapovića.
Koliko su građani zaista nezadovoljni aktuelnom vlašću i spremni da nadvladaju vlastite, nametnute strahove, pokazat će opšti izbori. Suočeni sa glasačkim listićem građani će se naći pred teškim izborom, da li vjerovati onome što svakodnevno gledaju svojim očima ili vjerovati onome što vlast kaže, da su “svi drugi” protiv njih a da je aktuelna vlast, takva kakva je, njihov jedini zaštitnik.
(zurnal.info)
">
:STANJE NACIJE - VLAST: Građani ne vjeruju ni političarima ni strankama
STANJE NACIJE - VLAST: Građani ne vjeruju ni političarima ni strankama
“Došli smo na rub propasti, a onda učinili odlučan korak naprijed”, bio bi najkraći opis učinka aktuelne vlasti u BiH. Građani su itekako svjesni nerada, nesposobnosti i nekompetentnosti vlasti ali i uplašeni da javno iznesu svoje političke stavove.
Čak 77,4 posto građana smatra da se u BiH stvari lošem smjeru, pokazali su rezulatati najnovijeg istraživanja agencije Gallup koje je provedeno na području čitavog regiona.
Sa druge strane gotovo četvrtina građana BiH, njih 23,9 posto izlaz je pronašlo u bijegu od suočavanja sa stvarnošću, vodeći se pravilom “ono što ne vidim, to ne postoji”, pa se odlučilo da uopšte ne obraća pažnju na aktuelnu situaciju.
-Ovih, prosječno 25 posto, nezainteresiranih građana BiH, ne predstavlja naročito zabrinjavajući broj. To je ista ona četvrtina koja redovno ne izlazi na izbore, i koja se političkom i gradjanskom apatijom, neznanjem i izabranom ulogom objekta politike, prividno brani od vlastitog lošeg životnog standarda, za koji je primarno zasluzan vladajući paket političara. Ova tiha i apatična manjina ustvari je bezazlenija od militantne, izmanipulirane i etno-političkoj mobilizaciji podlozne većine, koja na izborima i izmedju njih, bira da „da stvari idu u pogrešnom smjeru“, djelom zbog neznanja, dijelom zbog lične koristi, a najvećim djelom zbog svjesne ili nesvjesne medijske indoktrinacije „ravnotežom straha“ od drugih, smatra Adi Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa.
Zatvaranje očiju kao rješenje
Zatvaranje očiju pred stvarnošću, iako legitiman odbrambeni psihološki mehanizam, teško da će pomoći da se situacija koju “ne vidimo” promijeni nabolje. Zanimljivo je da je procenat apolitičnih građana u Republici Srpskoj, njih 30,4 posto, znatno veći nego u Federaciji BiH gdje iznosi 17,6 posto.
-U BiH građanin je politički relevantan samo kao pripadnik svoje etničke grupe, čime je isključen iz sfere dnevno-političkih problema. Iz toga proističe osjećaj da je svaki angažman u političkoj i javnoj sferi uopće uzaludan i irelevantan, kao što suštinski i jeste, jer jedina pitanja o kojim etnički građanin odlučuje jesu etnička pitanja (vitalnog nacionalnog interesa) koja se sabiru oko koncepcije opstanka što je još jedna izvanpolitička kategorija, pri čemu se te odluke donose na općim izborima. Nakon glasanja na općim izborima građanin se vraća u svoj van-politički default, kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
I dok je većina građana savršeno svjesna da BiH ide u pogrešnom smjeru, istovremeno nemaju nikakvih iluzija da bi aktuelne političke elite mogle promijeniti situaciju na bolje jer, 50 posto građana nema nikakvo povjerenje u političke stranke.
Zanimljiv je i odnos prema predsjedavajućem Vijeću ministara BiH čijim dosadašnjim radom u FBiH je nezadovoljno 71,5 posto građana dok je u RS procenat nezadovoljnih znatno manji, 39,9 posto.
-Razlika je objasnjiva s dva aspekta. Prvi aspekt je u stvari pitanje šta se smatra rezultatima Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ukoliko se rezultatima smatra zadržavanje status quo, blokada ili usporavanje euro-atlantskih integracija, blokada ili usporavanje unutrašnje integracije države i društva, produbljivanje međuetničkog, međuentitetskog i međustranačkog jaza, onda je uspjeh izuzetan. Naravno, iz perspektive FBiH, pa i analizirajući rezultate i komparativnu efikasnosti ove institucije rezultati su napadno loši. Takođe, zbog ekstremne nacionalne i stranačke polarizacije , percepcija gradjana RS, potpomognuta medijskom indoktrinacijom, značajno je izgubila na kritičkom sudu, te se politički predstavnici RS u državnim institucijama smatraju prvom linijom odbrane entitetskih i nacionalnih interesa, a ne jurišnicima u unutrašnjoj, regionalnoj ili globalnoj borbi za prosperitet i razvoj, kaže Adi Arapović.
Da se kroz etničku prizmu u BiH mjeri praktično sve, smatra i Asim Mujkić.
-Objektivno govoreći, Špirić nije obavio dobar posao kao premijer, zbog svojih zbog strukturnih, etnopolitičkih, ograničenosti. Ali inače, jedan od važnih kriterija međusobnog priznanja odnosno nepriznanja građana BiH je etnički. On počiva na nizu apriorističkih tvrdnji o “drugima” koje su negacijske prirode, pa stoga Srbin koji predsjedava Vijećem ministara već mora da djeluje dezintegracijski, odnosno Bošnjak mora biti unitaristički nastrojen, smatra Asim Mujkić.
Strah od iznošenja svoh mišljenja
Iako se u nedostatku drugih argumenata. demokratija i sloboda govora obavezno poteže kao jedan od najvećih uspjeha vlasti u BiH tokom poslednjih 20 godina, tu blagodet građani baš i ne osjećaju.
Porazno djeluje podatak da i pored desetina registrovanih političkih partija u BiH i brojnih medija čak 52 posto ispitanika iz FBiH i 39 posto iz RS smatra da se “većina ili mnogi građani” plaše da izraze svoj politički stav.
-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.
Da iznošenje vlastitog političkog stava lako može završiti proglašavanjem za “izdajnika” smatra i Asim Mujkić, koji kaže da “u jednoj dominantno kolektivističkoj represivnoj kulturi kakva je naša, koja u naznakama individualnog djelovanja već vidi 'izdaju', 'prevrtljivost', na kraju 'neprijateljsko djelovanje' javno isticanje vlastitog stava može biti pogibeljno”.
Koga treba ojačati, entitete ili državu
Političari na vlasti ipak mogu biti zadovoljni svojim učinkom u poslednje četiri godine jer su u najvećem dijelu javnosti uspjeli stvoriti osjećaj straha i ugroženosti, te duboku polarizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako se i pitanje promjene Ustava BiH svelo na to da li bi time entiteti postali jači ili slabiji.
Dubina podjela po entitetskim linijama najbolje se vidi iz podatka da 39,5 posto ispitanika iz RS smatra da bi kroz ustavne promjene trebalo ojačati entitete, dok takav stav dijeli samo 2,8 posto ispitanika iz FBiH.
U postizanje ozbiljnog političkog dogovora o promjenama Ustav BiH praktično ne vjeruje niko, ni građani, ni analitičari a ni sami političari.
-Nemoguć je dogovor zbog strukturne pervertiranosti naše političke zajednice u kojoj se pregovara o onome univerzalnom, o čemu se ne smije pregovarati – o poštovanju fundamentalnih ljudskih prava i sloboda, naprimjer, pa ćemo pregovarati u kojoj formi Ostali mogu biti izabirani u državne organe, a nipošto se neće pregovarati o onome što je predmet pregovora u svakoj pristojnoj demokratiji, dakle o partikularnom, na kraju izvedenom kao što su prava etničkih kolektiva. To je građenje kuće bez krova čiji je glavni rezultat koji se može postići sporazum o tome da se ni oko čega ne možemo sporazumjet, zaključak je profesora Asima Mujkića.
Ustav kao paravan za kriminal
Svođenje rasprave o ustavnim promjenama isključivo na pitanje gube li time ili dobijaju entiteti, sjajna je dimna zavjesa koja prekriva one goruće svakodnevne probleme, od nezaposlenosti, korupcije, kriminala pa do kolapsa penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.
-Ne vjerujem u politički dogovor ove generacije političara. Primarno zato što je njihov primarni interes zadržavanje postojećeg stanja, koje im daje visoku garanciju opstanka na sadašnjim pozicijama. Fabricirana je, lažna, destruktivna i dugoročno opasna teza prema kojoj ustavne promjene znače samo prenos nadležnosti i moći s entitetskog nivoa na drzavni ili obrnuto. Funkcionalnost i efikasnost, te vladavina prava i evropskih standarda, u službi gradjana BiH, jesu premise na kojima bi se reforme trebale zasnivati. Političko-pravna anarhija u nekim djelovima BiH, npr. u USK ili nevjerovatno nefunkcionalna vlast u FBIH, korupcijskim aferama opterećena vlast oba entiteta, dokaz su da je demagogija o bauku ustavnih reformi paravan kojim se zeli prikriti kriminal, neodgovornost i nerad neviđenih razmjera, ocjena je Adija Arapovića.
Koliko su građani zaista nezadovoljni aktuelnom vlašću i spremni da nadvladaju vlastite, nametnute strahove, pokazat će opšti izbori. Suočeni sa glasačkim listićem građani će se naći pred teškim izborom, da li vjerovati onome što svakodnevno gledaju svojim očima ili vjerovati onome što vlast kaže, da su “svi drugi” protiv njih a da je aktuelna vlast, takva kakva je, njihov jedini zaštitnik.
(zurnal.info)
Dražen Simić i Alen Mujkanović
“Došli smo na rub propasti, a onda učinili odlučan korak naprijed”, bio bi najkraći opis učinka aktuelne vlasti u BiH. Građani ne vjeruju strankama, nezadovoljni su vlašću ali se plaše iznošenja vlastitih političkih stavova zbog straha da bi ih mogli proglasiti “izdajnicima”
-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.
