STAV: Zašto se novinari ne bore za svoju slobodu?

Iako svjedočimo vremenu u kojem političari javno priznaju da kontrolišu medije, treba znati da su, ne tako davno, u BiH postojali mediji sa integritetom, koji su se sami izborili za slobodu i profesionalizam

Odgovarajući na pitanje jednog od zastupnika u Vijeću Evrope o tome šta vlasti u BiH namjeravaju uraditi kako bi osigurali slobodu medija, član Predsjedništva Mladen Ivanić priznao je da situacija nije dobra. Štaviše, rekao je kako i dalje postoji praksa prema kojoj se odgovorne osobe naročito u javnim servisima imenuju u strankama, te kako “postoje političari” koji koriste javne servise kao “sredstvo” prije izbora. Ogradio se od toga da on lično to radi, “ali, to je realna situacija”, rekao je.

One koji poznaju situaciju, ovako nešto nije iznenadilo, no tužno je da je došlo vrijeme kada političari javno priznaju da kontrolišu javne medije. To znači da priznaju kako manipulišu javnošću, u što se uvjeravamo svaki dan gledajući informativne emisije.

U godinama neposredno prije rata, prije prvih parlamentarnih izbora na kojima su pobijedili skoro pa isti ovi političari koji su i sada na vlasti (ili njihovi istomišljenici i članovi porodica), novinari Oslobođenja i tadašnje Televizije Sarajevo nisu dozvolili političarima da ih kontrolišu.

Oslobođenje je donijelo interni pravilnik prema kojem nijedan novinar nije smio biti aktivan niti u jednoj političkoj stranci. Naravno, neki ipak nisu odoljeli, ali većina jeste, i zato je tadašnje Oslobođenje ostalo pojam neovisnog i profesionalnog novinarstva. Tadašnja redakcija izborila se za to da sami, između sebe, biraju urednike, što je za to vrijeme bilo pravo čudo. A i sada bi, izgleda, bilo.

Skoro trideset godina kasnije, političar na međunarodnom skupu priznaje da su javni mediji pod kontrolom i da ih političari koriste kao sredstvo da dobiju izbore.

Nakon te njegove izjave ništa se nije desilo. Nijedan novinar, urednik, direktor javnog servisa nije se oglasio. Gotovo da je nemoguće naći primjer glasnog otpora unutar javnog servisa ovakvom političkom pritisku. Tako je i sa drugim javnim medijima, uglavnom novinskim agencijama i kantonalnim televizijama. Štaviše, nije teško naći novinare i urednike koji će i sami javno priznati da je to tako, ali ima i onih koji u tome ne vide nikakav problem.

Teško je shvatiti zašto se novinari ni ne pokušavaju izboriti za svoju slobodu i nezavisnost. Niko im je neće dati. Naprosto, za te privilegije se mora izboriti. A sigurno unutar javnih medija ima dosta onih koji se protive ovakvom stanju, ali ih niko ne čuje jer nisu dovoljno glasni.

Jednom, kada sve ovo prođe ‒ kako se danas sjećamo Oslobođenja i TV Sarajeva po hrabrosti i profesionalizmu ‒ ako ne pruže otpor, sjećat ćemo se današnjih javnih servisa po tome što nisu bili ni hrabri ni profesionalci. Još uvijek nije kasno. Sloboda se osvaja, ne dobija se na poklon.

Preuzeto sa Analiziraj.ba

(zurnal.info)