Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?
Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.
Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.
Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.
Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.
Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.
Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...
Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.
Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?
(zurnal.info)
">Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?
Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.
Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.
Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.
Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.
Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.
Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...
Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.
Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
Steve Earle, Townes
Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?
Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.
Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.
Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.
Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.
Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.
Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...
Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.
Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?
(zurnal.info)
Selvedin Avdić
Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?
Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno. 
