Pod okupacijom

Stranka za BiH u Ilijašu: Kad porastem biću Haris

Iz Njujorka u Ilijaš za govornicu sletio je predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić. Na skupu je poručeno da naša djeca nikada neće biti hamali, izražena je bol zbog neizgrađenog autoputa, a ispred sale sviralo je kolo dok je efendija iz obližnje džamije politički obrazovao djecu

Ispred ulaza u kinosalu u Ilijašu špalir djece sa zastavama BiH. Djevojčica od desetak godina stoji naslonjena na zid, maše zastavom i otvara usta na Sto posto ljubav, volim svaki milimetar tvoga tijela, 100 posto ljubav, rođena si da bi bila moja cijela. Dječije uparađena, na njoj crni plišani kompletić i bijela košulja sa kragnom izbačenom preko. Neodoljivo podsjeća na male pionire sa fotografija od prije 30 godina, na kojima su roditelji baš tako sređivali djecu za doček druga Tita. Ona čeka doktora Harisa Silajdžića, predsjednika Stranke za BiH. Prilazim organizatorima i pitam ko su djeca na ulazu. Djevojka u narodnoj nošnji ljubazno objašnjava kako je riječ o djeci koja simbolišu mladost, budućnost... Dobro, ali ko su ta djeca, insistiram, ko ih je doveo, čiji su?

- A ko ste vi pa da to pitate? - počinje gubiti živce. Nakon predstavljanja, kaže mi:

Gospođo, to su dobrovoljci. Nasumično su odabrani iz sale.

Kasnije, na izlasku iz sale, pritrče mi dva dječaka, dajući mi neki papir. Mrak je, pa ne vidim dobro šta je:

- Šta vam je ovo – pitam?

- Ma ne znam ni ja, teto, dao mi efendija iz ove džamije – pokazuje na džamiju pored.

Na malom smeđem papiru odštampana i zaokružena imena dvojice kandidata iz Stranke za BiH. Majku dječaka pitam smeta li joj što je efendija dijelio letke dječacima:

- Ama on ne zna ni čitati, ne zna on šta je to, vjerujte.

Na pitanje da li ipak smatra neumjesnim da vjerski službenik ili neko drugi daje njenom djetetu letke s političkom sadržinom, kaže:

- Pa i njegov dedo je član ove stranke!

Sva Harisova djeca

Mali dobrovoljci su u prvom dijelu skupa više puta prodefilovali salom mašući zastava, blistajući na svaki pomen “naše dobre i drage djece” s govornice. Raspoloženje u sali dostiže maksimum kada govornik, jedan od kandidata iz Opštine Ilijaš sa bine euforično poručuje:

- Imam jednu želju. Gledam našu djecu kako trču, igraju se, vesela i bezbrižna, trču tako. Imam želju da naša djeca budu lijepa i pametna, da govore više stranih jezika, imam želju da naša djeca budu Haris Silajdžić!

Istu želju imaju i neki prisutni koji aplauzom ispraćaju govornika, koji još dodaje:

- Naša djeca nikada neće biti hamali!

O odgoju djece u Ilijašu svjedočio je i hadžija Sedik Dervišević, opštinski član stranke. Govoreći o kandidatkinji Dženiti Kulo, kandidatkinji za Federalni parlament, naglasio je:

- Dženita vodi našu školu ovdje, I mogu vam reći da se tu radi da se odgoje zdravi i mladi ljudi. Tu nit' se pije, nit' se puši, nema ni alkohola ni prostitucije! - poručuje baš kao da je u ostalim školama prostitucija i droga poželjna i svakodnevna stvar koju odgojni kadar svim silama propagira.

Umoran od kola

Nakon što je muški hor El Fatih “začinio veče lijepom kasidom” a motivisani organizator izjavio da, “da bi do meda došao, mora te pčela ujesti” te poručio kako će “Haris poput rijeke doteći do cilja”, skup je nastavljen. Između ostalih, govorili su Safet Halilović, Besim Mehmedić i Azra Hadžiahmetović, ali se na licima publike jasno mogla čitati dosada. Atraktivna članica stranke u minisuknji prolazi salom, a jedan od gostiju pokušava je zaustaviti. Sikće za njom, šapuće, doziva, ali ništa...

- Pa dobro, šta hoćete da je pitate – ne mogu izdržati.

- Ama hoću da je pitam da nas slika, vidi ove omladine, a ja sam član MZ Ilijaš Stari, Hajrudin Memić.

A za govornicom Ibrahimović Nermin pokušava pridobiti publiku. Priča o tome kako se mora pravdati ženi kada navečer dođe kući sa skupa Stranke na kojem je igrao kolo:

- Kad na kraju skupa povedem kolo pa me svi pitaju odakle mi snaga a onda dođem kući ženi da se pravdam od čega sam ja to umoran!

Mnogo je na skupu bilo obrazovnih poruka, alegorija i metafora. Tako je i Seid Fazlić pričao priču o učenjaku koji je učenike poslao u svijet da traže znanje, ali im je prije toga održao lekciju s teglom:

- Uzeo je jednu posudu veličine tegle i ubacio krupno kamenje. Kad su učenici rekli da je posuda puna stavio je manje kamenje...

Nastavio je poznatu priču o kamenju veličine zrna graška, pa pijesku i vodi... a u sali koncentracija popušta. Na kraju kaže:

- Stranka za BiH je prepoznala to krupno kamenje i želi ih postaviti na svoje mjesto. Dakle, mora se tegla jako dobro protresti. Sam Haris ne može sam. Harisa za člana Predsjedništva a zna se za koga ćete ostalo glasati.

Završava omiljenom opaskom reisa Mustafe Cerića:

- Pametnom je i išaret dosta.

Bol zbog autoputa

Najavljen kao NAŠ, kao čovjek kojem je država iznad interesa stranke, za govornicu izlazi dr. Haris Silajdžić:

- Hadžija Sidik me obradovao lijepim primejrima, ali ja neću večeras moći popiti kafu u Ilijašu jer ja zapalim uz kafu a on ne da da se puši. Ali je rekao nešto drugo što me još uvijek boli. To je – autoput! Ne prođe dan da se toga ne sjetim i da me to ne boli. Mogli smo još 1997. započeti autoput, danas bismo ga sigurno imali da nije bilo ljudi koji nisu razumjeli ili nisu znali, ili su imali neke druge ambicije. I svaki dan me boli činjenica da to nismo započeli – govori.

Nakon toga prelazi na tvrdnje kako je znanje najvažniji kapital i način razvoja zemlje, povremeno se vraćajući na primjer autoputa. Pritom je najvažnije, čini se, znanje uližiti u punjenje budžeta:

- Da bi se prelilo u nešto što se zove zdravstvo i školstvo mora se puniti budžet. Diže se frka kad se prazni budžet, svi se pitaju gdje su pare. A kada se puni onda nikog nije briga. Kad smo mi govorili o energetskim projektima nije bilo zainteresovanih, al' kad nema za penzije svi pitaju gdje su pare! Nema zato što se nije punilo, da se punilo bilo bi. A kako se puni? Pa tako što ćemo dovesti investitore pa će biti investicija koje pune budžet. Dakle, mora se puniti budžet.

Doktor Silajdžić zatim prelazi na dio govora o tome kako BiH mora imati centre za primijenjena istraživanja. Primjer Silikonske doline, Medvedeva i Obame, i tvrdnje kako BiH niko nema pravo reći da je mala ekonomija ili je na repu svijeta izazivaju dosta nerazumijevanja u publici:

- Mi možemo mnogo jer imamo iskustva koji mnogi nemaju i imamo komparativne prednosti. Evo primjera Zenice – najveća željezara u regionu!

Zatim slijedi aprilski paket:

- Svi su nas ubjeđivali, stranci pa i domaći, kako je to dobro po nas, kako se to mora... I znate šta se dogodilo? Mi smo to, naravno, odbili, i bili najgori. A danas sve strane institucije i sva demokratska tijela, Evropska unija, Evropska komisija, Evropski parlament, Venecijanska komisija, Vijeće Evrope, Američki kongres, Senat... svi kažu ono što smi mi rekli prije četiri godine: u pravu ste bili, entitetsko glasanje je problem i to vas koči i to treba izbaciti ili promijeniti. Sad, ne daj Bože da smo mi to prihvatili: šta bi ti ljudi mislili o nama?

Žena iza kojoj očito nije stalo do stava Venecijanske komisije ili Američkog kongresa ustaje i kaže prijateljici:

- Ja ovo više slušat' ne mogu, krsta me uštakla.

Odlazi, ne čuvši kako “smo otišli u UN i rekli da želimo biti članovi Vijeća sigurnosti. Gotovo jednoglasno su nas primili i to je ono što svijet misli o nama, a pustite vi ove profesionalne narikače kojima ništa ne valja. Zahvalio sam im se svima što su bili uz nas kad je trebalo ovu zemlju podizati, ipak su mnogi učestvovali.”

Sto posto gladna

Na kraju govora poručuje prisutnima da moraju biti “emisari Stranke za BiH” animirajući rodbinu i prijatelje da glasaju za njih. Pitam starijeg čovjeka iz publike hoće li biti emisar:

- Naravno, Emirati su uvijek bili naši prijatelji, zašto ne bismo pomogli i mi njima!

Dok se guraju da izađu iz sale, četiri djevojke koje su cijelo vrijeme otpuhivale i kolutale očima pitam hoće li glasati i zašto su tu. Dvije su maloljetne, jedna od punoljetnih će glasati za SDP, druga neće ni glasati. Došle du “da ubiju vrijeme” a nijedna od njih nikada nije čula riječ emisar.

- Ma dere ih Fahro sve, ne mogu mu ništa – komentarišu dva mladića.

Na izlasku iz sale dobijam odgovor na pitanje koje me muči cijelo vrijeme skupa – zašto, i pored očigledne dosade, neki od ovih ljudi sjede u sali? Stranka im je pripremila prikladnu zakusku, uz mnoštvo kolača a ispred sale uvježbani orkestar svira veselo kolo. Hrabriji već plešu a ostali u grupama stoje okolo. Već je deset navečer i dosta je hladno ali cijele porodice prisustvuju skupu. Roditelji i dvoje djece, beba u kolicima i malo stariji dječak nedaleko su od mene. Žena u dugačkom mantilu drži dva tanjira, jedan prepun kolača, drugi voća. Teškom mukom s vremena na vrijeme utrpa djetetu komad boema u usta, u međuvremenu pocupkujući u ritmu kola.

Muzika je sve glasnija, kolo se razvilo. Iza velikog zvučnika, iz kojeg trešte nevjerovatni muzički zapleti, kao da je sama na svijetu, neometana bukom, sagela se žena u bijeloj šamiji. Pogrbljena, mršava, u ruci drži plastični tanjir s kolačima i trpa kao da nikad nije jela. Ispod nogu joj plastična kesa u koju je nakupila nekakvog voća sa stolova u sali. Sto posto je bila strašno gladna.

(zurnal.info)