EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).
Aplikant Branimir Ðokić je državljanin BiH i Srbije, rođen 1960. u Srbiji. Trenutno živi u Nišu.
Slučaj se tiče neuspjelih pokušaja aplikanta da povrati vlasništvo nad stanom, koji je ranije kupio u Sarajevu i napustio za vrijeme rata u BiH 1992-1995. godine, te da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.
Đokiću, tadašnjem predavaču u Vojnoj akademiji smještenoj u Sarajevu 1986. godine dodijeljen je vojni stan, jedan od 16.000 stanova koje su u to vrijeme posjedovale Oružane snage bivše SFRJ (JNA).
JNA se formalno povukla iz BiH 19. maja 1992. godine, što je rezultiralo sa premještajem škole aplikanta u Srbiju.
Đokić se, daljim tokom događaja, pridružio tadašnjim Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije, a nakon završetka rata, u augustu 1998. godine aplikant je podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.
Njegov zahtjev je bio odbijen u martu 2000. godine, s obrazloženjem da, u skladu sa članom 3a. spomenutog zakona, samo oni koji mogu dokazati status izbjeglica ili raseljenih lica imaju pravo na povrat svoje prijeratne imovine.
Iako je ta odredba bila ukinuta u julu 1999. od visokog predstavnika za BiH, ovo ograničenje je ostalo na snazi po pitanju vojnih stanova, čiji su vlasnici služili u oružanim snagama država sljednica bivše SFRJ, a u praksi to se najviše ticalo onih koji su (kao aplikant) služili u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije.
Odbijanje molbe aplikanta je poništeno od Vrhovnog suda Federacije BiH u decembru 2006. godine i vraćeno na ponovno odlučivanje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je odbio aplikanta sa njegovim zahtjevima...
U martu 2006. godine Dom za ljudska prava je utvrdio da Aplikantova nemogućnost da povrati vlasništvo nad stanom i bude upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, predstavlja miješanje države BiH u njegovo pravo na imovinu, garantovano članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
Međutim, Dom za ljudska prava je utvrdio i da Đokićeva služba u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije predstavlja nelojalnost prema BiH, te da stoga, imajući u vidu kratko trajanje stanarskog prava aplikanta i činjenicu da je aplikant imao pravo na naknadu, miješanje BiH bilo opravdano.
Do danas, aplikantu, koji nije uspio da povrati vlasništvo nad stanom u Sarajevu, nije dodijeljen ni stan u Srbiji, već dobiva naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u iznosu od otprilike 100 eura.
Aplikacija je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 9. decembra 2003. godine. Komentari treće strane su uloženi od Vlade Republike Srbije.
Presuda je donesena u Vijeću od sedam sudija u sastavu - Nicolas Bratza (Ujedinjeno kraljevstvo), predsjednik, Giovanni Bonello (Malta), Ljiljana Mijović (BiH), David Thór Björgvinsson (Island), Ján Šikuta (Slovačka), Ledi Bianku (Albanija), Mihai Poalelungi (Moldovija), sudije, i Fatoş Araci, zamjenik Odjela registrara, saopćeno je iz Registra Evropskog suda u Strasbourgu.
(Fena)
">EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).
Aplikant Branimir Ðokić je državljanin BiH i Srbije, rođen 1960. u Srbiji. Trenutno živi u Nišu.
Slučaj se tiče neuspjelih pokušaja aplikanta da povrati vlasništvo nad stanom, koji je ranije kupio u Sarajevu i napustio za vrijeme rata u BiH 1992-1995. godine, te da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.
Đokiću, tadašnjem predavaču u Vojnoj akademiji smještenoj u Sarajevu 1986. godine dodijeljen je vojni stan, jedan od 16.000 stanova koje su u to vrijeme posjedovale Oružane snage bivše SFRJ (JNA).
JNA se formalno povukla iz BiH 19. maja 1992. godine, što je rezultiralo sa premještajem škole aplikanta u Srbiju.
Đokić se, daljim tokom događaja, pridružio tadašnjim Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije, a nakon završetka rata, u augustu 1998. godine aplikant je podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.
Njegov zahtjev je bio odbijen u martu 2000. godine, s obrazloženjem da, u skladu sa članom 3a. spomenutog zakona, samo oni koji mogu dokazati status izbjeglica ili raseljenih lica imaju pravo na povrat svoje prijeratne imovine.
Iako je ta odredba bila ukinuta u julu 1999. od visokog predstavnika za BiH, ovo ograničenje je ostalo na snazi po pitanju vojnih stanova, čiji su vlasnici služili u oružanim snagama država sljednica bivše SFRJ, a u praksi to se najviše ticalo onih koji su (kao aplikant) služili u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije.
Odbijanje molbe aplikanta je poništeno od Vrhovnog suda Federacije BiH u decembru 2006. godine i vraćeno na ponovno odlučivanje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je odbio aplikanta sa njegovim zahtjevima...
U martu 2006. godine Dom za ljudska prava je utvrdio da Aplikantova nemogućnost da povrati vlasništvo nad stanom i bude upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, predstavlja miješanje države BiH u njegovo pravo na imovinu, garantovano članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
Međutim, Dom za ljudska prava je utvrdio i da Đokićeva služba u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije predstavlja nelojalnost prema BiH, te da stoga, imajući u vidu kratko trajanje stanarskog prava aplikanta i činjenicu da je aplikant imao pravo na naknadu, miješanje BiH bilo opravdano.
Do danas, aplikantu, koji nije uspio da povrati vlasništvo nad stanom u Sarajevu, nije dodijeljen ni stan u Srbiji, već dobiva naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u iznosu od otprilike 100 eura.
Aplikacija je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 9. decembra 2003. godine. Komentari treće strane su uloženi od Vlade Republike Srbije.
Presuda je donesena u Vijeću od sedam sudija u sastavu - Nicolas Bratza (Ujedinjeno kraljevstvo), predsjednik, Giovanni Bonello (Malta), Ljiljana Mijović (BiH), David Thór Björgvinsson (Island), Ján Šikuta (Slovačka), Ledi Bianku (Albanija), Mihai Poalelungi (Moldovija), sudije, i Fatoş Araci, zamjenik Odjela registrara, saopćeno je iz Registra Evropskog suda u Strasbourgu.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Novosti
STRASBOURG: Evropski sud donio presudu
EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).
Aplikant Branimir Ðokić je državljanin BiH i Srbije, rođen 1960. u Srbiji. Trenutno živi u Nišu.
Slučaj se tiče neuspjelih pokušaja aplikanta da povrati vlasništvo nad stanom, koji je ranije kupio u Sarajevu i napustio za vrijeme rata u BiH 1992-1995. godine, te da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.
Đokiću, tadašnjem predavaču u Vojnoj akademiji smještenoj u Sarajevu 1986. godine dodijeljen je vojni stan, jedan od 16.000 stanova koje su u to vrijeme posjedovale Oružane snage bivše SFRJ (JNA).
JNA se formalno povukla iz BiH 19. maja 1992. godine, što je rezultiralo sa premještajem škole aplikanta u Srbiju.
Đokić se, daljim tokom događaja, pridružio tadašnjim Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije, a nakon završetka rata, u augustu 1998. godine aplikant je podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.
Njegov zahtjev je bio odbijen u martu 2000. godine, s obrazloženjem da, u skladu sa članom 3a. spomenutog zakona, samo oni koji mogu dokazati status izbjeglica ili raseljenih lica imaju pravo na povrat svoje prijeratne imovine.
Iako je ta odredba bila ukinuta u julu 1999. od visokog predstavnika za BiH, ovo ograničenje je ostalo na snazi po pitanju vojnih stanova, čiji su vlasnici služili u oružanim snagama država sljednica bivše SFRJ, a u praksi to se najviše ticalo onih koji su (kao aplikant) služili u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije.
Odbijanje molbe aplikanta je poništeno od Vrhovnog suda Federacije BiH u decembru 2006. godine i vraćeno na ponovno odlučivanje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je odbio aplikanta sa njegovim zahtjevima...
U martu 2006. godine Dom za ljudska prava je utvrdio da Aplikantova nemogućnost da povrati vlasništvo nad stanom i bude upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, predstavlja miješanje države BiH u njegovo pravo na imovinu, garantovano članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
Međutim, Dom za ljudska prava je utvrdio i da Đokićeva služba u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije predstavlja nelojalnost prema BiH, te da stoga, imajući u vidu kratko trajanje stanarskog prava aplikanta i činjenicu da je aplikant imao pravo na naknadu, miješanje BiH bilo opravdano.
Do danas, aplikantu, koji nije uspio da povrati vlasništvo nad stanom u Sarajevu, nije dodijeljen ni stan u Srbiji, već dobiva naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u iznosu od otprilike 100 eura.
Aplikacija je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 9. decembra 2003. godine. Komentari treće strane su uloženi od Vlade Republike Srbije.
Presuda je donesena u Vijeću od sedam sudija u sastavu - Nicolas Bratza (Ujedinjeno kraljevstvo), predsjednik, Giovanni Bonello (Malta), Ljiljana Mijović (BiH), David Thór Björgvinsson (Island), Ján Šikuta (Slovačka), Ledi Bianku (Albanija), Mihai Poalelungi (Moldovija), sudije, i Fatoş Araci, zamjenik Odjela registrara, saopćeno je iz Registra Evropskog suda u Strasbourgu.
(Fena)
EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).
EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).
