Prije i poslije presude: Sve je isto samo ljudi nema!

Svjetla haške pozornice su ugašena. Ratko Mladić je otpremljen u svoju tamnicu, a Hatidža Mehmedović se vratila u svoju samicu.

AZMIR I ALMIR

Ona je još u julu '95. godine osuđena na doživotnu robiju. Do kraja života, s prozora svoje povratničke sobe, gledat će u Memorijalni centar Potočari. Tamo, u centralnom dijelu kompleksa, na tri nišana piše – Mehmedović. Ispod jednog je sahranjen  suprug Abdulah, a ispod preostala dva je zakopano ono kostiju što je pronađeno od sinova Almira i Azmira. Negdje u brdima na lijevoj obali Drine, u nekoj sekundarnoj ili tercijarnoj nepronađenoj masovnoj grobnici, nalaze se preostale kosti dječaka odraslih u predgrađu Srebrenice. Nišani u Potočarima, i otisak dječijeg stopala u pločniku ispred porodične kuće jedini je dokaz da su Azmir i Almir bili na ovom svijetu. Tu i tamo će biti pomenuti u još ponekom novinarskom izvještaju, ali će sigurno dobiti manje sekundi u dnevniku i redaka u tekstu od svog ubice - Ratka Mladića.  

I on će, istina, još dva-tri dana biti na naslovnicama i u udarnim TV terminima, ali će se, sigurno, opet vratiti u žižu kada politika procijeni da se narod previše fokusirao na prazan tanjir.

Kao i proteklih dvadeset godina. Ratko Mladić bio je sjajna moneta u rukama politike. S tim da su je Milorad Dodik i službena Srbija utrošili mnogo zrelije od bošnjačkih lidera okupljenih oko Dinastije. Pojednostavljeno, Dodik i službena Srbija su iz procesa protiv Mladića izvukli maksimalnu političku korist, dok su bošnjački i probosanski lideri svoju historiju, svoju žrtvu i sve presude za genocid prodali za par stotina miliona maraka pokradenih donacija.

Nepunu godinu nakon genocida u Srebrenici, tačnije u martu 1996. godine, Milorad Dodik je za Slobodnu Bosnu izjavio da Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju u Haag. U njemu su, tada, i Bošnjaci i Međunarodna zajednica vidjeli srpskoga Willyja Brandta. I zato je Milorad Dodik 1998. godine helikopterom SFOR-a i glasovima Bošnjaka doveden za premijera Republike Srpske. Dvadeset godina kasnije, Milorad Dodik  još je na vlasti. Održava se pričom da je Mladić heroj, da je Haag antisrpski, da će Mladićeva tvorevina kad-tad biti nezavina država ... Htjeli to priznati sebi ili ne, Bosne i Hercegovine danas je u Banja Luci mnogo manje nego te 1998. godine, kada je helikopter SFOR-a skupljao narodne poslanike koji su kasnije glasali da Dodik postane premijer.

ŠTA ĆE BITI DRUGAČIJE

Bio je 26. maj 2011. godine. Nakon što su ga šesnaest godina skrivali, srbijanske vlasti su odlučile da pronađu Ratka Mladića. Isporučen je Haagu, a država koja je, presudom Međunarodnog suda u Hagu, proglašena odgovornom za nesprečavanje genocida u Srebrenici, preko noći je počela da njeguje evropske vrijednosti. Mladić u Hagu, Srbija u Briselu. Nepunu godinu nakon hapšenja Ratka Mladića Srbija je dobila status kandidata za ulazak Evropsku uniju.  

Za to vrijeme, Bosna i Hercegovina tonula je sve dublje. Evo, koja je to politička korist izvučena iz presude Međunarodnog suda prema kojoj je u Srebrenici počinjen genocid? Nikakva.

Međunarodna zajednica je novcem oprala svoju savjest, a bošnjački lideri su oprali novac. I sad su kvit. Donacije su pokradene, svjetska savjest je oprana, a u Srebrenicu je službeno Sarajevo za milijardu maraka vratilo sedam hiljada mrtvih i četiri-pet hiljada živih Bošnjaka. 

Mislite li da će nešto biti drugačije nakon presude Ratku Mladiću? Neće. Republika Srpska će ostati, Srbija će, kao agresor na BiH, postati lider regiona i faktor stabilnosti, a sarajevski lideri će u nekoj budućoj raspodjeli ministarskih pozicija tražiti ministarstvo za izbjeglice. Tek da se pred neke druge izbore mogu slikati kako iznurenim povratnicima doniraju poneku kravu, kozu ili ovcu.

I sve tako dok stado ne izumre.  

(zurnal.info)