Sve što je vrijedno i lijepo u BiH nalazi se podalje od glavnog puta

Duhovit, smiren, originalan, nezgrapan, trapav, beskrajno simpatičan. Nisvet Džanko je najveći antiheroj naše televizije, pravi penicilin jadnom bosanskohercegovačkom estradno-političko-sportskom glamuru. On i njegova neuništiva košulja vraćaju vjeru u ovaj medij. Džanko je jedini pravi nasljednik Zuke Džumhura, najvećeg šarmera kojeg je ova zemlja imala. Ovaj profesor geografije otkriva nam neobična sela i ljude, jednu zanimljivu i nepoznatu Bosnu i Hercegovinu, bez šljokica i političara. Majstore, samo nastavi – ovako je prije skoro deset godina kolega Nisveta Džanke pisao o emisiji Pozitivna geografija. Ne pretpostavljajući, kao ni veliki broj njegovih prijatelja i poznanika, da Džanko neće imati dovoljno vremena da ispriča priče koje je želio.

Nisvet Džanko preminuo je u UKC Tuzla, samo nekoliko dana nakon transplantacije jetre. Nakon što mu je prije nekoliko mjeseci dijagnosticirana ciroza jetre počela je borba za njegovo izmještanje u Padovu. S obzirom na pogoršano zdravstveno stanje zahvat je nakon pronalaska donora urađen u Tuzli. Njegovi prijatelji svjedoče kako je u danima nakon operacije Džanko sam stao na noge te se osjećao sasvim dobro. Optimističan zbog toga što je njegovo tijelo dobro primilo novi organ počeo se oporavljati nakon operacije. Nažalost, sa posljedicama zahvata - infekcijom i plućnom embolijom – nije se mogao izboriti. Preminuo je jučer, 30. maja, u poslijepodnevnim satima.

Čovjek u crvenoj košulji, div, ljudina, velemajstor, prijatelj... opraštaju se od Nisveta Džanke njegovi prijatelji putem medijskih natpisa. Sjećajući se vremena koje su proveli zajedno u redakciji magazina Dani Ahmed Burić na sajtu Radio Sarajeva piše:

Džankov talent je bio nešto organsko, elementarno, te stvari se dobiju s vodom i vrlo ih je teško krivotvoriti. Kad te pogleda, znao si što misli, a kad napiše, mogao bi se satima smijati. Sjećam se razgovora njega i čobanice negdje kod Jablaničkog jezera, gdje je Džanko pisao nekakvu reportažu čija je tema, sigurno, bila besmislena, ali ju je velemajstor oplemenio.

“Na proplanku čobanica čuva kravu. Mi prilazimo.
Mi: Lijepa ti je krava.
Čobanica (pomalo koketno): Da nije lijepa, ne bih je ni čuvala.”

Dalje nije trebalo čitati, jer velemajstora prepoznajete na minijaturi, oni s kompleksima se dive tipovima koji mudruju baroknim rečenicama s puno citata. Ili kratkim koje sadrže paradoks. Oni pravi pogađaju s dvije – tri riječi. Tako je bilo kad je Džanko napisao kritiku neke filmske budalaštine u kojoj je igrao Arnold Schwarzenegger. Naslov je glasio: “Star, a gologuz.” Kraj.

Sve što je vrijedno u BiH se nalazi podalje od puta

Nisvet Džanko rođen je 1963. godine u Foči, a po struci je profesor geografije. Ostat će upamćen kao izvrstan autor brojnih reportaža u printanim i elektronskim medijima. Odjeven u nezaobilaznu kariranu košulju sa lakoćom je prilazio ljudima ne izrugujući im se, iako se počesto radilo o izopćenicima iz društva, obilazio sela, koride, neugledne kafane i restorane, donoseći u svojim reportažama sliku naličja zemlje. Dobar dio njegovih reportaža odnosio se na mjesta u koja ne zalazi baš mnogo novinara:

Gotovo sve što je bitno, vrijedno i lijepo u BiH se nalazi podalje od glavnog puta. I ko hoće da je upozna i doživi na pravi način mora se malo pomučiti i sa tog puta skrenuti – napisao je u Danima 2007.

Nakon dijagnoze koju je dobio u Sarajevu o bolesti je govorio u svom maniru, šaleći se često na vlastiti račun. Otkrio je da mu sve što se događa ipak najteže pada zbog porodice i njihove brige. U razgovoru za Azru ovako je opisao svoje zdravstveno stanje:

-Ciroza, sestro, pa ako bi' živio, valja u Padovu.

Na konstataciju kako je omiljen kod ljudi rekao je:

Zovu, vala, pišu poruke. Za raju sam i živio, valjda je to normalno. Zvali su me moji RVI iz Goražda, kažu da su sakupili nešto para. Pitaju me hoće li poslati, ili da im halalim da popiju u moje ime (smijeh).
Sad ćeš još ti morati tješiti raju?
- Tako baš dođe (smijeh).

Prošle godine Društvo novinara BiH proglasilo ga je najboljim novinarem u povodu Svjetskog dana slobode medija. U nastavku donosimo reportažu koju je 2003. napisao za Dane, kao skroman doprinos sjećanju na izuzetnog čovjeka i novinara. 

PUTEVIMA SIRA I VINA

Autor: Nisvet Džanko (Dani)

Oktobar je mjesec kada se na svim cestama po BiH dešavaju neželjeni susreti vječito nervoznih vozača sa čitavim stadima ovaca. Čobani koji tjeraju svoja stada sa planina u doline koji dan prije nego ih zamete snijeg, ne uzbuđuju se puno zbog sirena i sporadičnog spominjanja majke, mada je susret obostrano neugodan. Taj susret je koliko nemio, toliko i neizbježan. Ovce bi svakako bilo jednostavnije sa jednog na drugo mjesto prebaciti kakvim kamionom, ali je problem što ovca ne podnosi vožnju, pa onaj čije se ovce vozaju, ne misli dobro svome stadu. A voditi računa o ovcama vjerovatno je jedan od težih poslova, toliko zahtjevan da se na konkurse za čobana objavljivane u novinama malo kad ko javi, bez obzira na visinu plaće.

Najveći odron stada ovaca u oktobru mjesecu je na cestama u podnožju Vlašića, a nemali broj nervoznih vozača na tim istim putevima u podnožju Vlašića zaustavlja svoj automobil da bi kupili vlašićki sir. I to ovčiji. Što će reći da je za vozače sir na cesti poželjnija pojava od ovaca, a pošto sira bez ovaca nema, oktobarsku nervozu na cestama treba ostaviti za kakvu drugu vrstu odrona, kakvih je na bosanskohercegovačkim putevima bilo i bit će sa prvom boljom jesenjom kišom.

Gospodin sir Vlašić je u oktobru mjesecu skoro pa pusta planina. Ovčari sa ovcama otišli, a ljubitelji zimskih sportova i Vlašića u bijelom zimskom izdanju se još nisu popeli. Vuci i minusi sada viju onako, više radi sebe nego radi koga drugoga, sve prizivajući snijeg, koga još nema, a pitanje snijega na Vlašiću je pitanje sata u bilo koje doba godine. Posebno je na visinama od 1.700 do 1.900 metara duge gaće preče ponijeti nego bilo šta drugo.

E, upravo na tim visinama raste trava, brk je zovu, toliko jaka da je stare krezave ovce ne mogu ni otkinuti. One mlađe, kojima to uspije, daju mlijeko od kojeg se pravi najbolji vlašićki sir. Sad, ta tvrdnja da je neki sir najbolji ne vodi ničemu drugome osim svađi. Vlašićki se sir samo u Travniku, a u Turbetu pogotovo, može kupiti na najmanje sto mjesta, a na bilo kom od tih mjesta će putniku namjerniku reći da je u prilici kupiti najbolji sir. Znalci tvrde da se kvalitet vlašićkog sira da odrediti a da se i ne proba. Kad se izvadi iz kace, dovoljno je samo preći prstom preko njega, pa ako se cakli ko porculan - valja. Opet, reći će i da je, zbog uslova u kojima se čuva i dozrijeva, vlašićki sir najveći gospodin. Kako je god vlašićka ovca gospođa pa neće u vlažno i mokro, tako je i vlašićki sir gospodin, jer mu treba promaha i vlaga.

Ko se ne boji prehlade?

Sirevi Kupreške visoravni su opet priča za sebe, samim tim jer je sve drugačije nego na Vlašiću. Puno su masniji i tvrđi od vlašićkog, a kupreška mljekara "Kupres", koju vode Ružica i sin joj Andrija Ćurković, na tradicionalan način danas proizvodi kupreški feta sir, trapist i sir sa kimom, za koji kažu da mu pršut ne treba pridruživati kad ide kao meze sa vinom.

Sama Kupreška visoravan je najprostranija visoravan u Evropi, pa su zbog toga i vjetrovi svakodnevna pojava. Ovčari sa Vlašića tvrde da vlašićki sir treba jesti umjereno, pogotovo muški svijet, jer veće količine mogu izazvati prehladu. Naime, ovaj sir pospješuje erekciju pa tako sa čovjeka sa erekcijom po noći lakše spadne jorgan i - eto prehlade. Kuprešaci se ne boje prehlade. Ne zbog toga što kupreški sir ne izaziva isti efekat, nego zato što nema te erekcije koja može sa čovjeka svući vuneno ćebe, pod uslovom da ga Kuprešaci još uvijek koriste u svakodnevnoj upotrebi. Kulturno-umjetničko društvo iz Kupresa je uspjelo sačuvati narodne nošnje satkane od vune koje bi, kad bi se stavile na vagu, sigurno bile među prve tri najteže na svijetu. Pošto se radi o gorštacima, Kuprešaci tu težinu skoro pa i ne osjećaju.

Aklimatizacija u vinskom podrumu

Temperaturna razlika od vlašićkih minus četiri, preko kupreških pet-šest, koji zbog vjetra zvuče kao minus pet-šest, pa do Broćanske visoravni i njenih plus osamnaest, i nije baš beznačajna kad se prevali za kratko vrijeme u jednom danu. Prelaz iz dugih gaća u kratki rukav i sama aklimatizacija ne padaju teško ako se obave u nekom od hercegovačkih vinskih podruma, u kojima je temperatura vazda ista. A mora biti ista jer je i vino gospodin, možda čak i veći od sira. I govoriti o vrhunskom vinu ista je stvar kao sa sirom, vodi samo svađi. A o kakvom se kvalitetu vina radi, Hercegovci kažu sami da njihov najbolji momak uz najbolju mezu danas ne može popiti više od litar.

Ko zna, možda i može, ali neće - da se ne prehladi.