Svijet ne može ništa čovjeku koji pjeva kad je jadan

Argentinski književnik Ernesto Sabato (99) preminuo je u svojoj kući u mjestu Santos Lugares kod Buenos Airesa. Kako je medijima izjavila njegova supruga Elvira Gonzales Fraga, Sabato je podlegao posljedicama bronhitisa koji je dobio dvije sedmice ranije.

Rođen je 1911. godine. Studirao je matematiku, fiziku i filozofiju i svojevremeno radio na istraživanju zračenja atoma u čuvenoj laboratoriji Kiri. Na vrhuncu karijere 1945. godine napustio je nauku i odlučio da se potpuno posveti književnosti. Ne možemo znati šta nam je mogao donijeti na području fizike, ali u književnost je unio izvanredna tri romana, redom remek djela – Tunel, O junacima i grobovima i Abadon, anđeo uništenja koji su prevedeni na 30 jezika.

Nakon vojne hunte u Argentini koja je trajala od 1976. do 1983. godine Sabato je predsjedavao Nacionalnom komisijom o nestalima, koja je istraživala sudbinu desetina hiljada Argentinaca, koji su nestali u vojnim zatvorima gde su mučeni i ubijani. Negdje u to vrijeme Sabato je odlučio da se povuče i iz književnosti, jer ga je nervirala pažnja javnosti.

Živio je skromno u kućici u provinciji zajedno sa bivšom sekretaricom Elvirom koja mu je postala supruga. U toj kućici napisao je dvije knjige eseja, u kojima se lagao opraštao od ovog svijeta – Prije kraja i Otpor. Knjige je koncipirao kao pisma svojim čitaocima. U posljednjem eseju iz Otpora nazvanom Odluka i smrt Sabato se pripremao za smrt i napisao:

- Običavao sam govoriti da će me u smrt odnijeti uz pomoć snaga javnog reda. Tako sam izražavao svoju odluku da se bodim do kraja, da se nikad ne predam. Ali, sad kad mi je smrt u susjedstvu, njena mi je blizina ulila razumijevanje koje nikad nisam imao; u ovaj ljetni suton, preda mnom je povijest preživljenoga, kao da leži u mojim rukama, a sati za koje sam nekad vjerovao da su protraćeni, imaju više svjetlosti od drugih, za koje sam mislio da su uzvišeni.

Zaboravio sam velike prolaze života, a u zamjenu, u ruci mi još uvijek titraju susreti, trenuci opasnosti i imena onih koji su me spašavali od depresija i gorčina. Također imena vas koji vjerujete u mene, koji ste čitači moje knjige i koji ćete mi pomoći da umrem.

U Otporu Sabato čitaoce poziva na otpor u vidu ljudske solidarnosti kako bi u nama preživjelo ljudsko pod pritiskom tehnologije. Njegove upute su sasvim precizne, mi ih prenosimo u prijevodu Željke Lovrenčić:

­- Moramo braniti, kao što su to junački činili okupirani narodi, tradiciju koja nam dokazuje koliko svetinje ima u čovjeku. Ne smijemo dozvoliti da nam se rasipa dražest kratkih trenutaka slobode u kojima možemo uživati: stol koji dijelimo s ljudima koje volimo, nekoliko stvorenja kojima pružamo zaštitu, šetnja po šumi, zahvalnost zbog zagrljaja. To je čin odvažnosti, kao da skačemo iz kuće u plamenu. Ta djela nisu racionalna, ali nije neophodno da to budu.

Ljubav će nas spasiti.

Svijet ne može ništa čovjeku koji pjeva kad je jadan.

Odlazak Ernesta Sabata moramo doživjeti kao odlazak prijatelja.

(zurnal.info)