Svjedoci ratnih zločina ne žele više svjedočiti na sudu

Svjedoci tvrde da kada okončaju svjedočenje, o njima niko ne brine, ni predstavnici pravosudnih institucija niti nevladinih organizacija, iako je poznato da se osobe koje svjedoče na sudu suočavaju sa osjećajem straha, uznemirenosti i nepovjerenja, prenosi BIRN - Justice Report.
- Davao sam izjavu o istom događaju 17 puta. Noću su dolazili po mene da me vode na ispitivanje. Nakon što sam svjedočio pred Sudom BiH, nikada me niko nije nazvao da me pita kako sam, ističe jedan od svjedoka.

Nasuprot ovim tvrdnjama, u Odjelu za podršku svjedocima Suda BiH kažu da svjedoke kontaktiraju nakon potvrđivanja optužnice, te prije i nakon svjedočenja.

Razlozi kontaktiranja su procjena psihičkog i zdravstvenog stanja, organizacija dolaska i boravka na Sudu BiH, te u vezi s drugim informacijama shodno individualnim potrebama svjedoka.

U “Medici”, nevladinoj organizaciji koja pruža podršku žrtvama/svjedocima u predmetima ratnih zločina na području Zeničko-dobojskog i drugih kantona, naglašavaju da se svjedoci, nakon što završe sa davanjem iskaza, osjećaju prazno, napušteno, potišteno, a često i iskorišteno.

- Radimo sa žrtvama/svjedocima i pružamo im emotivnu i psihološku podršku. Poslije svjedočenja radimo sa svjedocima, ali i sa članovima njihovih porodica. Podršku pružamo u okviru razvijenih servisa psihološkog savjetovanja, ali i u kućnim posjetama, kaže direktorica “Medice” Sabiha Husić.

Vrlo često svjedoci tvrde da ne znaju ni kojoj od nevladinih organizacija da se obrate za pomoć, a zbog dosadašnje nebrige poručuju da neće svjedočiti u drugim predmetima ratnih zločina, ističući da nikome ne mogu vjerovati.

Prema Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina koja je usvojena u decembru 2008., predviđeno je uspostavljanje saradnje između tužilaštava, sudova i nevladinih organizacija kako bi se osigurala odgovarajuća pomoć svjedocima prije, tokom i nakon suđenja optuženima u predmetima ratnih zločina.

U izvještaju Misije OSCE-a “Zaštita i podrška svjedoka u predmetima ratnih zločina u BiH” iz januara 2010. navodi se da u BiH postoji svega nekoliko organizacija koje pružaju pomoć svjedocima u predmetima ratnih zločina, ali da sve ne pružaju pomoć u svakoj fazi sudskog postupka, niti sarađuju s tužilaštvima.
Osim Odjela za podršku svjedocima Suda BiH, postoje odjeli i pri sudovima u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu i Sarajevu, ali također ni oni ne pružaju podršku svjedocima nakon što završe sa svjedočenjem.

Nevladina organizacija “Medica” iz Zenice je u decembru prošle godine potpisala protokol kojim je predviđena međusobna saradnja pravosudnih institucija i nevladinih organizacija kako bi se svjedocima u slučajevima ratnih zločina, seksualnog nasilja i drugih krivičnih djela pružila adekvatna pomoć i podrška.

Husić kaže da je Mreža za podršku žrtvama/svjedocima u predmetima ratnih zločina uspostavljena na području Zeničko-dobojskog kantona (ZDK), ali da ova organizacija također pruža pomoć i svjedocima iz drugih kantona.

- “Medica” provodi uspostavljanje Mreže na području Srednjobosanskog kantona (SBK). Također pružamo podršku žrtvama/svjedocima ukoliko su iz drugih kantona, i to na prijedlog žrtve/svjedoka koji kaže da mu je potrebna naša podrška, ili mi napravimo procjenu, a može nas pozvati i tužilaštvo ili sud, navodi Husić.

Psihologinja u nevladinoj organizaciji “Vive žene” iz Tuzle Teufika Ibrahimefendić, koja također pruža pomoć svjedocima u saradnji s Kantonalnim tužilaštvom, ističe da žrtve koje svjedoče imaju potrebu govoriti o onome što se desilo na suđenju i dobiti povratnu informaciju.

- Nakon svjedočenja, svjedok ima potrebu za povratnom informacijom, šta se desilo i kako je izgledalo. Također ima potrebu da prepriča svjedočenje, a naročito ako je došlo do reaktivacije traumatskog iskustva. Svjedok ima potrebu da priča o tom za njega stresnom događaju, objašnjava Ibrahimefendić.

U Sudu BiH kažu kako je procedura njihovog Odjela za podršku svjedocima da kontaktira sve svjedoke kojima se pruža podrška prije i poslije svjedočenja.

Međutim, zaštićena svjedokinja koja je iskaz dala na Sudu BiH kaže kako je niko iz ove institucije nije kontaktirao nakon što je završila sa svjedočenjem.

- Ni dnevnicu mi nikada niko nije dao za to što sam otišla na Sud. Odeš sam, vratiš se sam. To nikoga nije briga. Nikada me niko nije nazvao, naglašava svjedokinja.

Još jedan svjedok koji se pojavio pred ovim sudom kaže da ga nakon svjedočenja nikada niko iz ove institucije nije kontaktirao.

- Za dan svjedočenja dobio sam 20 konvertibilnih maraka, i to je sve što sam dobio od ove države. Tražio sam zaštitu tokom svjedočenja, da moj iskaz ne bude u javnosti, a bio je. Ovo je iscrpilo i mene i moju porodicu, kaže zaštićeni svjedok.

Svjedoci ističu da im nisu dostavljene ni presude iz predmeta u kojima su svjedočili iako su davno izrečene i pravosnažne.

I u izvještaju OSCE-a se navodi da Odjeljenje za podršku svjedocima Suda BiH ne pruža intenzivniju ili dugoročniju podršku svjedocima, te su suočeni sa određenim ograničenjima u vezi sa opsegom usluga koje sada mogu pružiti.

Svjedoci tvrde da nemaju puno koristi ni od nevladinog sektora ili im uopće nije ni poznato koje bi im organizacije mogle pružiti pomoć.

- Prije dvije godine sam dobio lijekove od jednog udruženja logoraša, i to je sve što sam dobio od nevladinih organizacija, navodi svjedok.

Zbog iskustava koja su doživjeli na sudu, svjedoci kažu kako više ne žele svjedočiti.

Svjedok koji je pred Sudom BiH dao iskaz na jednom suđenju za zločine počinjene u Vogošći, ne želi svjedočiti na drugim suđenjima za zločine u istoj općini.

- Apsolutno ne vidim nikoga u ovoj državi kome bih mogao vjerovati, kaže svjedok.

U nevladinim organizacijama koje pružaju pomoć svjedocima naglašavaju da je, osim podrške prije i nakon svjedočenja, potrebno provesti neophodne aktivnosti u zajednici kako bi se naglasila važnost svjedočenja.

- Važno je voditi aktivnosti u zajednici u cilju podizanja svjesnosti o važnosti svjedočenja, te na taj način smanjiti stres od svjedočenja. Nekada je neophodan rad s porodicom da bi se osiguralo da porodica ili zajednica ne odbaci žrtvu i da se ne stidi zbog toga što je viktimizirana. U tim slučajevima posebno je bitna podrška silovanim ženama, kaže Ibrahimefendić.

(Fena)