The Kills, Blood Pressures

Svoj četvrti album pod nazivom Blood Pressures mješoviti britansko-američki dvojac The Kills objavio je nakon tri godine pauze i velikih neodumica da li da nastave sa radom. Nakon preslušanog albuma može se reći da su svoju pauzu trebali da nastave bar još malo.

The Kills čine pjevačica Alison Mosshart i gitarist Jamie Hince koji su zajedno počeli svirati 2000. godine i odmah stekli ugovor sa jednom od najjačih nezavisnih etiketa u Britaniji Domino Records, za koje, između ostalog, objavljuju i Arctic Monkeysi i Franz Ferdinand. Prije The Killsa Alison je bila u bandu Discount dok se Jamie H. Više selio svirajući u Fijiu, Scarfou i Blyth Poweru.

Najveći uspjeh ostvarili su singlom The Good Ones koji je došao na 23. mjesto britanske top liste, a skinut je s njihovog odličnog drugog albuma No Wow iz 2005. Alison je inače veoma tražena kao vokalni solista pa je svoj glas posuđivala bandovima Placebo (Meds) i Primal Scream (Riot City Blues). Rijetko se pojavljuju u javnosti i skoro nikako ne daju intervjue a komunikacija na koncertima je nikakva. To sve nije ih spriječilo da dobiju po malo i kultni status u indie krugovima.

Na svom novom albumu The Kills nemaju hrabrosti da potegnu jače i da se hrabrije upuste u nešto što do sada nisu radili. Ako smo ih nakon fantastičnog prvog albuma Keep on Your Mean Side (2003) mogli porediti sa The White Stripesima onda je za novi album veoma teško naći ikakvo poređenje. Na albumu veoma dobro kombiniraju blues-rock stil sa početka karijere i znatno sintetičkiji zvuk koji su preferirali na prethodnom albumu.

Album otvara Future Starts Slow sa svojim lijeno plesnim ritmom koji je i odrednica albuma. Prvi singl sa albuma, Satellite, je predivna pjesma sa teškim bas ritmom. U pjesmi Heart Is A Beating Drum se čak na momenat približavaju zvuku Siouxsie And The Banshees Nail In My Coffin osim jakog plesnog ritma ništa značajno ne donosi. Peta pjesma, a ujedno i najkraća na albumu pod nazivom Wild Charms predstavlja klasično popunjavanje prostora.

Na žalost, već nakon preslušane pete numere može se reći da sve pjesme liče jedna na drugu. Zaista ga je teško preslušati više puta jer na čitavom albumu osim jedne ili dvije pjesme ne postoji ništa što bi me privuklo na još repeticija. Na svim numerama je isti zvuk gitare koji postaje dosadan a ritam se mijenja tek u neznatnoj mjeri. Sve ovo se nastavlja i na pjesmama DNA, Baby Says pa sve do kraja albuma.

Neinventivno, bez krvnog pritiska.

(zurnal.info)