THOMAS L. FRIEDMAN: Govornica na Nilu

Na trgu sam Tahrir, gdje mi među svim nevjerovatnim dešavanjima u oči najviše upada bradati čovjek koji jurca tamo-ovamo, doslovno urlajući: Slobodan sam! Slobodan sam! Oko njega Egipćani svih uzrasta, uključujući ženu kojoj veo prekriva sve sem proreza za oči, koji mobitelima fotografišu i snimaju rečenog čovjeka, riješeni da ovjekovječe ovaj trenutak u slučaju da se nikad ne ponovi.

Ne radimo li svi baš to? Za 40 godina izvještavanja s Bliskog istoka, nisam vidio ništa poput sadašnjih dešavanja na Tahrir trgu. U regionu gdje su istina i oni koji je govore toliko dugo mrvljeni teretom nafte, autokratske vlasti i vjerske zatucanosti, arapski svijet konačno ima istinski slobodan prostor – prostor koji su oslobodili sami Egipćani a ne strane vojske- pa istina sad šiklja odavde kao mlaz iz slomljenog hidranta.

Šetajući uokolo, čućete sve nade, težnje i frustracije što su se u Egipćanima taložile proteklih 50 godina. Znam da “realistični“ stručnjaci vjeruju kako će sve uskoro biti ugašeno. Možda i hoće. Ali na kratak, blistavi trenutak, zaboravite stručnjake i samo slušajte. Ovo niste čuli ranije. Ovo su ljudi koji su toliko dugo bili nijemi a sada konačno pronalaze, probavaju i slave svoje glasove.

„Dobili smo poruku iz Tunisa“, presreo me je Hosam Khalaf, 50-godišnji inžinjer „Poruku u kojoj je stajalo: Nemojte sagorjeti. Sagorite strah koji je u vama. Upravo to smo i učinili. Ovo je društvo bilo u strahu. Strah smo sagorjeli.“ Khalaf je dodao kako je došao sa suprugom i kćerkom iz jednog razloga: „Kad odemo Bogu na ispovijed, bar ćemo moći da kažemo Pokušali smo nešto učiniti.“

Ovo nije religijski događaj i Muslimansko bratstvo ne rukovodi paradom. Ovo je egipatski događaj. To mu je i snaga i slabost – niko ne komanduje i svi društveni slojevi su tu. Vidjećete građanski orjentisane djevojke u modernim haljinama kako sjede s pokrivenim ženama. Vidjećete roditelje koji guraju kolica i nose transparente Mubarak mora otići. Vidjećete studente u farmerkama i seljake u nošnjama. Ujedinjuje ih žarka želja da preuzmu kontrolu nad vlastitom budućnošću.

Po prvi put u životu javno smijem reći što mislim, kaže Remon Shenoda, kompjuterski inžinjer. A zajednički nam je imenitelj da svi želimo nešto da kažemo.

Zaista, ovdje imate osjećaj da je nešto ukradeno, da su ovdašnji režim i njegovi poslušnici ukrali ne samo bogatstvo već nešto mnogo dragocjenije: Budućnost cijele generacije Egipćana koju su odbili osnažiti ili ponuditi joj bilo kakvu pokretačku viziju vrijednu ove velike civilizacije.

„Svi Egipćani vjeruju da žive u moćnoj zemlji s dubokim istorijskim korjenima ali je Mubarakov režim slomio naše dostojanstvo u arapskom svijetu i svijetu uopšte“, kaže Mohamed Serag, profesor na Univerzitetu u Kairu. Uzgred budi rečeno, svaki sagovornik želi se predstaviti i provjerava jeste li mu pravilno zapisali ime. Da, strah je nestao.

Odjekuju žalbe. Postarija pokrivena žena viče da ima tri kćeri koje su diplomirale trgovinu a ni jedna ne radi. Posvuda transparenti s pitanjima upućenim Mubaraku, bivšem vojnom pilotu. Jedan kaže“Hej, gosn pilot, odakle ti tih 17 milijardi?“

Gotovo da nećete čuti riječ „Izrael“ a fotografije „mučenika“ izlijepljene po glavnom trgu prikazuju rijetke ljude u arapskom svijetu – Egipćane koji su pali za sopstvenu slobodu a ne boreći se protiv Izraela.

Danas, kad ulazite na trg, grupa volontera provjerava lične karte, drugi pregledaju jeste li naoružani a potom prolazite kroz dugački špalir Egipćana koji plješću i pjevaju melodiju dobrodošlice.

Priznajem, prolazeći kroz špalir u glavi mi se odvijao hrvački meč. Mozak mi je govorio: Otrijezni se. U ovom komšiluku nema sretnih završetaka. Ovdje pobjeđuju samo loši momci. A oči su mi govorile: Gledaj i bilježi. Ovo je nešto potpuno novo.

A ovo su titanska bitka i pregovori između umorne ali još uvijek moćne vojno rukovođene revolucije iz 1952. i žive, nove ali haotične, narodom rukovođene revolucije iz 2011. koja nema puške ali ima ogroman legitimitet.

Nakon što smo s Tahrir trga prešli most na Nilu profesor Mamoun Fandi primijetio je kako postoji stara egipatska izreka koja kaže:“ Nil se može saviti i preusmjeriti ali je nemoguće da će presušiti. Isto se može reći za rijeku slobode koja je ovdje pokuljala. Možeš je nakratko saviti ili preusmjeriti ali ona neće presušiti.“

(Thomas L. Friedman, kolumnista The New York Times-a, je novinar s 40 godina iskustva u izvještavanju s Bliskog istoka i trostruki dobitnik Pulitzerove nagrade)

(preneseno iz New York Timesa)