Turisti u otrovanoj zemlji

 

Yuri Tatarchuk na uznemirujući način ukazuje na mračnu, radioaktivnu ostavštinu Chernobyla. Ovaj službeni vodič po uništenoj nuklearnoj elektrani upire Geigerovim brojačem u pravcu nekoliko napuštenih sovjetskih vojnih vozila, koja su korištena u naporu da se očisti zagađenje prouzrokovano eksplozijom iz 1986.

“Neka od ovih vozila su prilično čista, ali ne sva”, objašnjava. Njegov brojač emitira svega nekoliko otkucaja dok prelazi preko površine vrata i krovova. Međutim, kad pređe preko guma, bijesno zaštekće otkrivajući visok nivo radijacije.

“Gume i točkovi kupe zagađenost iz tla”, govori okupljenoj grupi. “U zemlji je još mnogo radioaktivnih izotopa – cezijuma, stroncijuma, čak i plutonijuma i ne možemo ih se riješiti”. Dvadeset pet godina kasnije, Chernobyl ostaje otrovana zemlja.

Gore od Hiroshime

Smješten između jezera i šuma, na pjeskovitom tlu stepe sjeverno od Kijeva, Chernobyl je postao ozloglašen diljem svijeta 1986. godine, kad su tehničari testirali rezervno napajanje strujom jednog od četiri reaktora nuklearke. Pojačavao se i smanjivao dotok vode koja se koristila za hlađenje užarenog jezgra. Poslije nekoliko minuta, utvrđen je iznenadan porast snage reaktora. Deset sekundi kasnije, jezgro je puklo u ogromnoj eksploziji.

Bez zaštitne strukture, smrtonosni sadržaj reaktora vinuo se visoko u zrak, tjeran toplotom gorućeg grafita u jezgru, te se raširio najvećim dijelom Evrope sijući paniku.

Neposredno nakon eksplozije umrli su 31 radnik i vatrogasac – nije im bilo rečeno da je uzrok požara eksplozija reaktora niti da je nivo radijacije smrtonosan – dok su hiljade ljudi koje su živjele na području što su danas Ukrajina i Bjelorusija ozračene dozom koja im je, bez sumnje, skratila živote, premda se naučnici i danas spore oko broja umrlih. Svjetska zdravstvena organizacija navodi broj od četiri hiljade, Greenpeace 200.000.

Značajne količine radioaktivnog cezijuma-137, stroncijuma-90 i plutonijevih izotopa još uvijek zagađuju zemlju. U području nazvanom Crvena šuma dostigli su koncentraciju 20 puta veću od zagađenosti Hiroshime i Nagasakija, pa je ta oblast još uvijek veoma opasna.

Černobilska eksplozija je najveća nuklearna nesreća u svijetu, jedina koja je označena brojem sedam na Međunarodnoj skali nuklearnih nesreća. Sljedećeg mjeseca obilježit će se 25 godina od eksplozije, obljetnica koja dobija dramatičan prizvuk nakon požara u nuklearki Fukushima u Japanu, čime je oživio globalni strah da nuklearno pustošenje može ponovo naškoditi planeti – premda je tamošnji događaj, prema skali, dobio ocjenu pet.

Chernobyl nam kazuje mnogo o opasnosti nuklearne energije. Otud odskora i veliki interes za nuklearku koja je, bizarno, postala popularno turističko odredište za strance koji posjećuju Ukrajinu. Karte za autobus kojim sam, prošlog četvrtka, doputovao iz Kijeva bile su rasprodate a među putnicima je bilo 15 pripadnika medija iz Njemačke, SAD-a, Rusije, Holandije i Velike Britanije. Televizijske ekipe su se otimale kako bi, s nekolicinom zbunjenih putnika, razgovarali o predstojećoj godišnjici dok su se ostali novinari naprosto međusobno intervjuisali. Potpisnik ovih redova je za rusku TV-postaju govorio o sigurnosti nuklearne energije, stojeći ispred radioaktivnih ruševina reaktora broj četiri.

Bilo je to neponovljivo iskustvo koje je predvodio dinamični Tatarchuk, debeljuškasti, raspoloženi Ukrajinac u majici s natpisom “Hard Rock Cafe – Chernobyl”. Odredišta na ovom neobičnom putovanju obuhvatila su posjetu zakopanom selu Kopachi, pogled izbliza na reaktor broj 4, kratku vožnju kroz Crvenu šumu i istraživanje napuštenog grada Pripyata. Podijeljeni su nam Geigerovi brojači a kada bi se desilo da prebrzo počnu emitovati zvuk – obično kad bismo s zacrtanog puta sišli na otvoreno tlo – bilo nam je rečeno da se vratimo. Sve je djelovalo iznenađujuće uobičajeno te, na kraju, vrlo uznemirujuće.

Kopachi, sahranjeno selo

Ukrajinska stepa još uvijek je pod ledom a drveće golo u ovo doba godine. Na granama nema pupoljaka niti kakvog zelenila, što samo naglašava jezivu pustoš u zoni od 30 km oko reaktora. Ova je zemlja vidjela tlačiteljska vremena. Bili su okupirani od strane Nijemaca, pa su u većini mjesta podignuti spomenici oslobodilačkoj sovjetskoj vojsci, uključujući i selo Kopachi unutar zone. Zapravo, spomenik u Kopachima je gotovo jedino što je tu ostalo, zbog Chernobyla.

“Kopachi su bili jako zagađeni pa je odlučeno da se mjesto zatrpa, kuću po kuću”, kaže Tatarchuk. “U to vrijeme izgledalo je kao dobra ideja, ali zapravo nije bilo tako. Zakopavanje je samo gurnulo radioaktivni materijal dublje u tlo, bliže izvorima vode, pa se zagađenost čak i proširila”. Izgleda da su katastrofalne greške, poput ove, bile uobičajene.

Sem memorijala, jedini dokaz da su Kopachi nekad postojali, jeste obližnja osnovna škola. Prozori su truli a ulazna vrata vise na jednoj šarki. Jasno je da je škola napuštena u žurbi. Udžbenici, sveske, kajdanke i leci o sigurnosti u prometu razbacani su po hodnicima dok jedina lutka, nagorjelog i napuknutog lica, leži u krevecu u jednoj od učionica.

Jednako uznemirujuće djeluje golemo vještačko jezero, napravljeno u blizini glavne zgrade nuklearke, iz kojeg se crpila voda za hlađenje četiri reaktora. Sad je zaleđeno, ali dok je elektrana radila voda u jezeru bila je topla tokom cijele godine. Zbog toga se po površini stvaralo mnogo algi, pa je jezero poribljeno somovima, koji su jeli alge i održavali ga čistim.

Nakon eksplozije reaktora, u jezero je upao radioaktivni otpad koji je potonuo na dno. Danas se voda neprekidno mora pumpati iz obližnje rijeke Pripyat, kako bi se spriječilo da voda u ljetnjim mjesecima ispari i otkrije toksični talog kojeg bi, da se osuši, raznio vjetar.

Kako bilo, upravo Pripyat nam pruža najviše uznemirujućih dokaza o događajima od prije 25 godina. Izgrađen je kako bi se smjestile porodice radnika zaposlenih u ogromnom kompleksu nuklearke Chernobyl. Četiri reaktora izgrađena su do 1986. a još dva su bila u izgradnji. To je trebalo da bude najveći nuklearni kompleks u Evropi. Pedeset hiljada ljudi živjelo je ovdje.

Pripyat, grad duhova

Reaktor broj 4 eksplodirao je u rano jutro 26. aprila, ali niko to nije saopštio ljudima u Pripyatu. Čitavog dana djeca su se igrala napolju, uprkos oblaku radioaktivnog materijala koji je izvirao iz reaktora udaljenog nekoliko kilometara.

Naravno, šuškalo se o požaru, ali stanovnici su bili indoktrinirani da je nesreća u nuklearki nemoguća – sve dok konvoj autobusa nije stigao u dva poslijepodne, sljedećeg dana, 36 sati nakon eksplozije, kada su žitelji Pripyata evakuirani u kampove i raseljeničke centre. U to vrijeme bilo im je rečeno kako će se moći vratiti kućama za tri dana, ali na kraju se ispostavilo da im to nikad nije dozvoljeno.

Naša je grupa sat vremena hodala Pripyatom, gazeći po razbijenom staklu, komadima drveta i kamena, uz stalno šteketanje aparata za mjerenje radijacije, koji bi se oglasili čim bismo skrenuli s puta. Posvuda se vidi da priroda ponovo osvaja teritoriju. Drveće se probilo između betonskih stepenica na glavnom gradskom trgu, dok se okolna šuma – danas dom brojnoj populaciji vukova, jelena i veprova – proširila na svaki pedalj slobodnog tla.

Do danas se špekulira brojem ljudi koji su, u prvih 36 sati nakon eksplozije, primili fatalnu dozu radijacije. Premda je veći dio puta proveo u vedrom raspoloženju, jasno je da je Yuri ljut zbog sudbine ljudi iz Pripyata, o kojoj su odlučivali nekadašnji sovjetski gospodari Ukrajine: ”Rečeno im je da nisu primili dozu radijacije veću od 25 rema, koja izaziva samo blaža oboljenja. Ali to nije bila istina. Mora da su bili ozračeni stotinama rema, smrtonosnim dozama. To je zločin. Trebalo je ljudima dati tačne dijagnoze i odgovarajući tretman. Ništa nisu dobili. Najmanje 5.000 ljudi u to vrijeme je teško pogođeno radijacijom, dok je trudnicama jednostavno saopšteno da abortiraju. Bila su to okrutna vremena.”

Sada je radnicima dozvoljeno da borave u selu Chernobyl, ali ne duže od četiri dana zaredom. Kako su zatvoreni svi reaktori u elektrani, oni pomažu da se dekontaminira zemljište u zabranjenoj zoni i da se rastave tri neoštećena reaktora. U slučaju reaktora broj 4, osipa se betonski sarkofag koji prekriva razlomljeno, radioaktivno jezgro , pa je počela obnova – premda je Ukrajina najavila a će joj biti potrebna međunarodna pomoć kako bi se projekt uspješno završio.

Ovo je nacija koja će, do daleko u budućnosti, morati da se nosi s posljedicama najveće svjetske nuklearne nesreće.

Što se tiče poređenja između Chernobyla i Fukushime, Tatarchuk naglašava: “Ne, u Japanu nije toliko loše koliko je bilo ovdje, ne dugoročno. Ali postoje brojne sličnosti. U osnovi, 1986. smo imali radijaciju a nismo imali informacije i čini se da se to ponavlja. To je obrazac kad se ovakve stvari dese.”

 

Chernobyl: Naslijeđe

Černobilski reaktor je bio vrsta atomske centrale poznata kao RBMK. Od sedamnaest elektrana, koliko ih je radilo 1986. svega 11 – a sve su na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza – još uvijek su u funkciji. Planovi o izgradnji još osam centrala su otkazani a postoji međunarodni pritisak da se i ove postojeće zatvore.

U Chernobylu je ispušteno 400 puta više radioaktivnog materijala nego u Hiroshimi. Oblak radioaktivnih čestica raširio se iznad većeg dijela Evrope, izuzev Španije i Portugala.

Troškovi izazvani katastrofom osakatili su državne budžete Ukrajine i Bjelorusije. Godine 1998. Ukrajina je saopštila kako je na čišćenje već potrošeno 130 milijardi dolara, dok su Bjelorusi izjavili kako su samo za tu godinu izdvojili 35 milijardi dolara. Ogromne površine obradive zemlje su upropaštene.

Desetine farmi u Velikoj Britaniji, uglavnom u Lake Districtu i sjevernom Walesu, još uvijek imaju ograničenja u pogledu načina na koji mogu koristiti zemlju i uzgajati ovce, zbog radioaktivnog otpada iz Chernobyla.

Naučnici kažu da će radijacija utjecati na prostor Chernobyla oko 48.000 godina, premda će za ljude biti bezbjedno dfa se tu ponovno naseljavaju mnogo ranije – za oko 600 godina.

 

(Preneseno iz The Observera. Prevela: Aleksandra Bosiočić-Dronjić)