Tvornica tuge

Neki od vas sigurno se sjećaju njujorških gradskih vijećnika iz Alana Forda, trojice blizanaca što uvijek govore kao jedan i koji neodoljivo podsjećaju na oćelavjelog Mladena Ivanića. U epizodi "Centurion" rečeni vijećnici oslobađaju mladog bogatuna, koji se zbog ljubavi odao kriminalu, i iz svog kabineta, ispraćaju ga vrlo znakovitom rečenicom: Gradsko vijeće gaji simpatije prema onima koji imaju debele novčanike!

Takav prostodušan napad iskrenosti nikad nećemo doživjeti od strane bosanskohercegovačkih vlastodržaca.

ŠTA ZAISTA MISLE

Uopće, otkad znam za sebe, muči me par pitanja vezanih uz političke djelatnike. Naime, postoji li, osim sporadičnih ridikuloznih pojava na našoj političkoj sceni, ijedan političar koji govori ono što misli? Drugo je pitanje postoji li ijedan političar koji istinski vjeruje u ono što govori?

Svaki segment javnog djelovanja zapravo je teatar, predstava za masu koja iz žablje perspektive posmatra insceniranu simulaciju stvarnosti, koja ima za cilj zavesti tu istu masu, inplantirati joj određeno mišljenje i pobuditi određene emocije. Nešto slično, u sjajnoj knjizi "Sotonska Biblija", Szandor La Vey govori kad opisuje način na koji funkcioniraju institucionalizirane religije. Ista je stvar posrijedi i kod vladajućih političkih elita, onih, dakako, političkih snaga koje su uspjeli dobiti dovoljan broj glasova da uđu u bezbrojne parlamente, domove naroda i ljubitelja reprezentacijskih troškova, vlade isl.

Mnogi kolumnisti, novinari, razni javni djelatnici ubiše se trubeći kako lokalne, županijske, entitetske i državne institucije trebaju biti servis građana, a ne samodovoljne, od realnosti odvojene, elitne skupine koje servisiraju tek vlastitu pohlepu i ono što običan svijet naziva bezobrazlukom, koji kao moralna kategorija ne postoji među političkim elitama. Naime, netko mora platiti pohlepu političkih elita. A, kako, u svakom smislu ojađeni, građani to nisu u stanju, gradska vijeća i ostale razine vlasti u BiH moraju naći alternativni izvor prihoda. Kapital je, dabome, u rukama tranzicijskih poduzetnika. Tako dolazimo do činjenice da su vlasti, umjesto da budu servis građana, zapravo servis kapitalu tranzicijskih poduzetnika. Izgovor su im, naravno, investicije, razvoj i ostala papazjanija. Nazivam sve to papazjanijom, jer nitko ne postavlja pitanje kakve su to investicije, koje su smjernice tog i takvog razvoja i tko se tu zapravo razvija itd. Uglavnom, zbog tih i takvih procesa, zbog političarsko - tajkunske pohlepe, nakon izbora, nakon predizbornih predstava za raju, nakon što raja glasovima plati ulaznicu za taj politički vodljiv pun niskih emocija i slaboumnog humora, svaki odnos sa biračkom bazom prestaje.

NIŠTA VIŠE NI MANJE

Kako godine u ovom pištećem političkom pretis loncu prolaze sve se manje nerviram zbog onih koji gaje simpatije prema onima koji imaju debele novčanike, a sve me više progoni jedan drugi osjećaj kojeg se ne mogu rješiti makar otišao na drugi kraj svijeta. Tu emociju prvo vežem za svoj grad, a onda i za državu u čije sam državljanstvo fasovao nekim nesretnim usudom. Naime, sve sam manje bijesan, a sve više tužan. Tuga me kao neka kronična bolest sustiže onda kad joj se najmanje nadam i kad za nju imam najmanje razloga. Sva nesreća koja se kao pljusak prosipa na naše glave čini me pokislim i kad sam na nekom dalekom sunčanom otoku. Danas, nakon sve štete koju su nam nanijele i etnonacionalne i "građanske" političke opcije, nakon toliko novca i vremena koje su nam oteli za svoje vrhunske kazališne produkcije, kad čitam i gledam predizborne poruke ne znam bih li plakao ili se smijao. Tako taj cijeli teatar utiče na moju nestabilnu emotivnu konstrukciju.

To, valjda, gospodo, izaziva čuveni slavenski d-mol kod po čijem tugaljivom zvuku plešu moje emocije. Obrni - okreni proganja me uvijek ista činjenica. Mostar i BiH za mene su odavno postali jedna ogromna tvornica tuge. I ništa više. I ništa manje.

(zurnal.info)