U potrazi za svjetlom

Stvarnost je jedno, snovi su nešto sasvim drugo. U stvarnosti navijači provaljuju na teren i jure gostujuće igrače, u mom gradu danima vlada atmosfera opsadnog stanja i stvarnost kakva jeste baca me u duboku depresiju. Ne valja biti previše osjetljiv kad živiš u surovim vremenima i ludom prostoru. No, protiv sebe se ne može.

SVIJET SNOVA

Iz takve stvarnosti gledati Ligu prvaka se čini sumanuto. Kao da gledaš prijenos sa nekog drugog planeta na kojem živi neka drugačija rasa. Iskreno, posljednjih nekoliko dana u Mostaru bacilo me u tešku depresiju. Na TV-u sam gledao svijet koji želim dosegnuti, ali nisam bio sposoban pisati o njemu nakon svega što se dogodilo poslije mostarskog gradskog derbija u Kupu BiH. Činilo se besmisleno, i danas se tako čini. Potpuno je svejedno jesu li neredi u Banja Luci i Mostaru bili politički instruirani, ili su bili samo produkt gluposti grupe frustriranih klinaca. Ni jedan ni drugi motiv nisu i ne mogu biti opravdanje za divljaštvo. Kako to da više svima nije muka od nasilja i tenzija u zraku, to nikako ne mogu da shvatim. Kako je moguće da mrak proizvodi još više mraka? Ne bismo li se trebali boriti za svjetlost?

Iz mraka je teško i odlučujuće utakmice reprezentacije shvatiti kao vlastitu stvarnost. I to mi se čini kao neki drugi svijet, svijet snova s nekog drugog planeta. Teško mi je pomisliti da eventualni uspjeh reprezentacije može dodati koju kap svjetlosti u ovu turobnu kotlinu. To što imamo ljetno vrijeme i početkom 10. mjeseca, to što sunce kupa brda oko Mostara u svijetle tonove čini se kao ironija, kao podsmijeh neba, podsmijeh ljudskoj gluposti, koja umjesto uživanja u životu proizvodi vandalizam.

Sve više sam ubijeđen da je boja ljudskog srca crna. A budući je crna znak odsustva svjetlosti i praznine moguće da je na mjestu srca velika praznina. Možda sam patetičan, ali tako se osjećam pa nije ni bitno što neko misli o svemu što pišem.

PRIVID ŽIVOTA

Iskreno, vjerujem da će naša reprezentacija bez problema apsolvirati Luksembrug, a onda ćemo euforično čekati okršaj u St. Denisu. Hodao sam tim kvartom unatrag nekoliko godina i Stadt De France stadion u potpunoj je oprečnosti sa stvarnošću tog mjesta. Oronule prostitutke, seks šopovi, polusvijet svake vrste, mjesto je to gdje se najmračniji ljudski porivi kotrljaju ulicom. A onda naiđeš na ponos Francuske, stadion, koji nikako ne pripada u to okruženje.

Ko zna koje su bile namjere francuskih vlasti kad su upravo na St. Denisu dale izgraditi nacionalni stadion. Možda su htjeli polusvijetu koji naseljava taj kraj pružiti privid da se njihov život mijenja nabolje? Možda su htjeli da odjednom nabasaju na nešto za što će im se činiti da je ostvarenje njihovih snova? Upravo zbog te činjenice taj mi se stadion čini kao idealno mjesto za konačan veliki uspjeh naše reprezentacije, mjesto gdje bi reprezentacija, koja predstavlja jadnike mogla poraziti jednu svjetsku velesilu i unijeti tračak svjetla u stvarnost punu nasilja, ruševina i mračnih ljudskih poriva.

Također, Safet Sušić dolazi kao predvodnik te reprezentacije u grad u kojem je stekao svjetsku slavu, među navijače kojima je idol i simbol kluba, čovjek koji podsjeća na slavnu prošlost PSG-a, koji se baš kao i pariška predgrađa, koja regrutiraju najveći broj navijača tog kluba, već godinama valja u blatu i nikako se ne uklapa u glamur grada svjetlosti. Glamur zapadnog svijeta mi gledamo na TV-u, a u Parizu taj glamur direktno graniči sa stvarnošću tako bliskom našoj.

Stadt De France definitivno je idealna pozornica za mitsko mjesto našeg fudbala. No, stvarnost je jedno, a snovi nešto sasvim drugo. Iako i snovi znaju postati stvarnost. A to je ono čemu se uvijek nadamo.

(zurnal.info)