Istočna Libija:U zemlji Omladinske revolucije
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Svijet

U zemlji Omladinske revolucije

U zemlji Omladinske revolucije

Mladić po imenu Hussam, 26-godišnjak s kalašnjikovim prebačenim preko ramena, kontrolira pristup istočnoj Libiji. Pasoši? Zbog čega? Hussama više zanima kako putnici namjernici vide ovaj nevjerovatno važan događaj u njegovom životu. „Šta mislite o našoj revoluciji?“ pita.

Hussam se dobrovoljno javio da stražari u pograničnom gradu Umm Saadu, nakon što su Pukovnikovi (pukovnik Moammar Ghadafi, prim.prev) graničari netragom nestali. U vrijeme kad je Libija bila talijanska kolonija, ovaj granični prijelaz nosio je naziv Forte Kapuzzo. Tenkovi generala Erwina Rommela prolazili su ovuda na putu za El-Alamein (za vrijeme Drugog svjetskog rata, prim.prev).

Sad Hussam stoji na potpuno istome mjestu. On je beduin iz plemena Aulad Ali a njegovo pleme nikad nije previše marilo za granice. „Tobruk je osiguran baš kao i Al-Bayda a Benghazi je gotovo osiguran. Još pet dana i Ghadafi je gotov“ objašnjava, čini se i sam iznenađen onim što je upravo izgovorio.

Najprije su zamijenili zastave. Sad iznad prijelaza Forte Kapuzzo vijori stara monarhistička zastava, sa crvenim, crnim i zelenim prugama i bijelim polumjesecom i zvijezdom u sredini. Na zidu ispred graničnog prijelaza, plavim i bijelim sprejom ispisane su riječi Dobrodošli u zemlju Omladinske revolucije 2011.

Bijeg od opasnosti

S druge strane, egzodus. Egipćani, Turci i Jordanci danima prelaze granicu, natovareni ćebadima i madracima, noseći lopate, bušilice i civare, kao da su upravo napustili gradilište kako bi pobjegli u Egipat. Jedan muškarac vuče metalnu kutiju preko asfalta na ničijoj zemlji, dok ostali vise sa Toyotinog pickup kamiona. Oni koji za to još uvijek imaju snage mašu, kliču, viču od olakšanja, sretni što su uspjeli pobjeći od opasnosti. U ušima ovih građevinskih radnika, žeteoca i učitelja još uvijek odjekuje poziv, upućen preko libijske državne televizije, da se ubije svaki tuđinski smutljivac. „Otvorena je sezona lova na nas“ kaže muškarac koji se konačno želi vratiti u svoje selo u Gornjem Egiptu.

Oblast iz koje dolaze, priobalno područje odavde do Benghazija, gotovo je u potpunosti pod kontrolom pobunjenika. Tamo se oblikuje nova Libija.

Libijski lider Moammar Ghadafi vladao je preko takozvanih Osnovnih narodnih kongresa, pseudo-demokratskih tijela preko kojih je sprovođena volja revolucionarnog vođe. Sada su formirani drugi narodni kongresi, kongresi odvjetnika, učitelja i inženjera, koji predstavljaju zakržljali oblik vlasti.

Pažnja za pripadnike svjetskih medija

Hassan je dio nove vlasti u Tobruku, na dva sata vožnje zapadno od granice s Egiptom. Samo je jedan od mnogih, kaže, gledajući preko debelih naočala. Sa grupom mladića, od kojih većina nosi pištolje ispod majica, ovaj 52-godišnjak krupno korača kroz hotel Masira, koji danas služi kao sjedište lokalnih pobunjenika. Hassan kaže da rukovodi revolucionarnim komitetom u ovom lučkom gradu. Grupa od 15 članova sastaje se, svake večeri, u jednoj od konferencijskih sala. Na flat-screen televizoru program Al-Jazeere, dok izvještaji iz drugih gradova s „oslobođene teritorije“ stižu putem mobitela.

Komitet još uvijek nema političke smjernice ali pripadnike svjetske štampe, koji su preplavili Tobruk, tretiraju zapanjujuće profesionalno. Veliki autobusi ubrzo stižu kako bi odvezli novinare na mjesta sukoba duž mediteranske obale. „Svijet mora shvatiti šta se ovdje dešava“ kaže Hassan.

Drugi, poput Ashrafa Abdullaha, više su zainteresirani da svoj revolt pokažu čak u Tripoliju. Ovaj 25-godišnjak stoji pred ulazom u vojnu bazu Nasr, u blizini Tobruka. U pozadini stari ruski borbeni avion. Mladić nosi gotovo nekorišćen Kalashnikov s bajonetom. Puška je iz oružarnice u bazi, gdje su se Abdullah i njegova kohorta snabdjeli oružjem i radio-stanicama.

Svih 500 vojnika smještenih u bazi promijenili su stranu s početkom protesta, kaže. „Pustili smo ih kućama. Oni su dobri ljudi, nisu se povinovali komandi da pucaju na nas“. Prema Abdullahovim riječima, sedam preostalih borbenih zrakoplova odletjelo je za Tripoli nedugo prije dolaska pobunjenika.

Bivši pripadnici Gadhafijeve vojske sazvali su improviziranu konferenciju za novinare u holu Masira hotela. Tu su general iz Tobruka i njegovi malobrojni oficiri. Okruženi novim predstavnicima vlasti, pažljivo biraju riječi. Oficiri objašnjavaju kako u redovima vojske već neko vrijeme postoji otpor prema Gadhafiju te da nikad ne bi prihvatili komandu da pucaju na demonstrante. Insistiraju kako je sad pravo vrijeme da se, u borbi protiv despota, ujedine snage s pobunjenicima, čak i ako će to značiti pogibiju.

Bolnica februarske smrti“

Od Tobruka do Al-Bayde, gdje tranzicija moći nije prošla tako glatko, dijeli nas 220 kilometara. Tragovi žestoko vođene borbe prekrivaju bijele pločice poda u zgradi regionalnog aerodroma: prazne čahure, vojničke čizme i razbacani sadržaj kutija za prvu pomoć. Vide se rupe od metaka, posvuda okrvavljene uniforme koje su nosili afrički plaćenici poslati da uguše pobunu u Al-Baydi. Prozorska stakla potpuno su rasuta.

Lokalno stanovništvo kaže da je režim dovezao nekih 400 vojnika iz Čada, Sudana i Ugande, ruskim Ilyushin avionom, tri puta tokom protekle sedmice, te da su tenkovi dopremani zrakoplovima iz Tripolija. Jedan od tenkova, spaljen, stoji pred razrušenom aerodromskom zgradom.

Naoružani štapovima i metalnim palicama, pobunjenici su pokušali spriječiti vojnike da umarširaju u grad, kaže mladić iz obližnjeg sela. Dodaje da je sve snimio malom kamerom.

Sada leže zajedno u bolnici u Al-Baydi, krevet uz krevet, žrtve i zločinci ove revolucije, razmrskanih lica, s mecima u stomaku. Bolnica je dobila neslužbeni naziv, „bolnica februarske smrti“.

Sin po imenu Jihad

Isa Gobaili, 45, u sobi je na drugom spratu. Krupan, razgovorljiv čovjek, otac desetoro djece. Iz stomaka mu vire cjevčice, pošto su mu Gadhafijevi plaćenici raznijeli polovinu utrobe i bubreg. Gobaili je bio na aerodromu, kao i mnogi drugi. Pokušali su razgovarati, ali strani vojnici nisu razumjeli „niti riječ“. Došlo je do meteža i crni su vojnici počeli pucati.

Gadhafi više nije jedan od nas“, kaže Gobaili, ležeći u bolničkom krevetu. „Poslao je strane plaćenike da pucaju na njegov vlastiti narod. On više nema narod.“ Gobailijevo deseto dijete, sin, rođen je dan prije bitke. Nazvao ga je Jihad, što znači „borba“.

Ali libijski vojnici su se također borili, uglavnom kako bi zaštitili barake. Na protestante je pucano iz snajpera. Metak je Adrisa Sulaimana pogodio u vrat. Izišao je kroz obraz, raznijevši mu usput polovinu nosa. Inžinjer poljoprivrede po zanimanju, Sulaiman ima sijedu bradu i ne izgleda kao revolucionar. Ali sada govori riječi poput:“Sloboda je važnija od mog života“.

Mnoge glasine kruže Libijom. Ljekari u bolnici kažu da je armija ponudila bonuse vojnicima, kako bi pucali na pobunjenike – hiljade dolara, veliki novac u Libiji. Doktori su smjestili ranjene vojnike na odjel za ginekologiju, daleko od žrtava. Malo je vjerojatno da će arapski muškarci ući na ginekologiju.

Nisam islamist“

Jedan od ranjenih vojnika je Abdul-Karim Ali. Samo mu je 17 godina i nekad je išao u školu. Onda ga je, kaže, takozvana Khamis Brigada, milicija koju vodi Gadhafijev sin Khamis, primorala da im se pridruži. Vojnik koji leži s desne strane se trese. Ranije su ga morali svezati. S Alijeve lijeve strane muškarac koji prazno gleda u strop. „Sve kosti su mu polomljene i metkom je pogođen u glavu. Ne znamo šta mu se desilo“, kaže doktor Imili al-Hilali.

Lider pobunjenika iz Al-Bayde je u sobi na prizemlju bolnice, ali samo zbog toga što je proteklih dana imao problema s krvnim pritiskom. Mohammed al-Darnawi djeluje iscrpljeno. Pedeset sedam mu je godina i brada mu je gotovo potpuno sijeda. Prije revolucije bio je direktor škole za djevojčice u Al-Baydi. Sad upravlja čitavom regijom i očigledno je dovoljno važan da ga državni mediji s omalovažavanjem prozovu članom al-Quaide. „To čine da bi nas se Zapad plašio“, kaže Darnawi. „Ja sam Musliman. Nisam Islamist ili terorist. Ja sam učitelj. Ovu revoluciju stvaramo mi, ne Islamisti.

S vremena na vrijeme, oko bolnice se čuju pojedinačni pucnji. To su pucnji radosti, kaže doktor.

Bez opasnosti po druge zemlje

Upravljanje dijelom Libije, pod kontrolom pobunjenika, postalo je komplicirano. Stalno se održavaju sastanci, kojima nekad prisustvuju stotine, kaže Darnawi. Ljudi aklamacijom dobijaju zadatke da obavljaju različite dužnosti ili da stražare na određenim ulicama.

Plemenske strukture dosad su uspjele održati red, primjenjujući tradicionalni sistem davanja i uzimanja, reguliran beduinskim plemenskim zakonom. Niko, međutim, ne zna kako će plemena surađivati jednom kad se Gadhafi svrgne. Nejasno je, takođe, koje bi to strukture trebalo da zamijene Gadhafijev sistem. Za razliku od Tunisa i Egipta, u Libiji ne postoje sindikati i političke partije.

Lider pobunjenika Darnawi ni sam ne zna kuda bi to revolucija mogla voditi, kako će Libija izgledati kroz par mjeseci te da li je anarhija samo privremeno stanje. Ali jedna stvar je, kaže, jasna:“Mi pobunjenici nećemo predstavljati opasnost po druge zemlje.“

(Preneseno iz Der Spiegela)

Prevela: Aleksandra Bosiočić-Dronjić