Satirične novine Charlie Hebdo dio su časne tradicije francuskog novinarstva koja seže još od skandaloznih naslova koji su diskreditirali Marie-Antoinette u osvit francuske revolucije.

Ova tradicija kombinuje ljevičarski radikalizam sa provokativnom podrugljivošću koja često graniči sa nepristojnim.

U 18. stoljeću meta je bila kraljevska porodica pa su tračeri stvarali haos pričama – često ilustriranim – o seksu i korupciji u Versaju.

Danas postoje novi zmajevi za ubiti: političari, policija, bankari i religija. Satira, češće nego puko izvještavanje, je oružje izbora.

Ali isti duh drskosti koji je jednom oborio stari režim – dijelom nepristojan, dijelom politička samopromocija – je još uvijek dosta prisutan.

Charlie Hebdo je njegov glavni nosilac.

Njihova odluka da ismijavaju poslanika Muhameda može se nazvati hrabro principijelna ili opasno neodgovorna. Ono što se ne može poreći jeste potpuna istrajnost na “razlogu postojanja”.

Potreba za izazivanjem

Kao novina, Charlie Hebdo pati od čestih usporedbi sa poznatijim i uspješnijim rivalom, Le Canard Enchaine.

Obje su nadahnute istom potrebom da izazivaju vlasti.

Ali ako se Le Canard bavi isključivo glasinama i neobjavljenim tajnama, Charlie je i grublji i okrutniji – objavljujući melanž karikatura i često okrutne političke dosjetke.

Mada su istinski okrenuti krajnjoj ljevici francuske politike, prošlost ove novine je puna podjela i ideoloških izdaja.

Jedan dugogodišnji urednik dao je otkaz prije nekoliko godina nakon neslaganja o antisemitizmu.

Još jedna neobična odlika tipične francuske krajnje ljevice jeste da većina kadrova – karikaturista i pisaca podjednako – koriste alijase. U sadašnjem timu, naprimjer, dva čovjeka se često oslovljavaju sa uopštenim Charb i Riss, iako svi znaju njihova prava imena.

Počeci novine leže u drugoj satiričnoj publikaciji zvanoj Hara-Kiri koja je postala poznata u 60-im.

U 70-im je došlo do poznatog trenutka stvaranja Charlija. Dva dramatična događaja su dominirala novostima: strašni požar u diskoteci koji je ubio više od 100 ljudi; i smrt bivšeg predsjednika generala Charlesa de Gaullea.

Hara-Kiri je izdanje otvorio naslovom koji se ruga generalovoj smrti: "Bal tragique a Colombey - un mort", u prevodu “tragični ples u Colombeyu (de Gaulleovom domu) – jedan mrtav”.

Dodatni skandali poput ovoga su doveli do zabrane Hara-Kirija. Na to su njegovi novinari hitro odgovorili praveći sedmičnjak – Charlie Hebdo.

Charlie nije bio nebitna aluzija na Charlesa de Gauellea ali je činjenica da je također prenosio karikature Charlieja Browna iz SAD-a.

“Ništa posebno provokativno"

Novina se nikada nije prodavala u enormnim tiražima – i nakon deset godina od 1981., prestala je izdavati publikaciju zbog nedostatka sredstava.

Ali sa svojim nametljivim karikaturama na naslovnim stranicama i zapaljivim naslovima, postala je nešto što će teško promaći nezapaženo na novinskim kioscima i prodavačima na željezničkim stanicama.

Oslanjajući se na snažnu francusku tradiciju stripova, crteži i karikature su glavna osobina ove novine. Tokom godina je štampala primjerke u odnosu na koje današnje prikazivanje Muhameda izgleda poput ilustracija za dječiju knjigu.

Policajce bi prikazivali kako drže glave imigranata sa kojih kaplje krv; ili časne sestre koje masturbiraju; pape kako nose kondome – bilo šta što bi naglasilo poentu.

Tako da kada danas novinari ove publikacije kažu da u novom izdanju nema ništa posebno provokativno – sa naslovnom stranicom karikature “gosta urednika” Muhameda – oni su savršeno iskreni.

Jedina je razlika njihov izbor mete.

(Preneseno sa BBC News, Paris)