Upoznala sam pakao i smrt na zemlji

“Živa sam” – to su prve riječi koje sam rekla na izlazu iz operacione sale. Sjećam se kad su me uveli u tu hladnu sobu. Oko mene je bilo puno doktora koji su imali maske na licu. Bila sam puna straha, mali milion aparata su prikačili na mene. Gledala sam u ta velika svjetla koja su mi se približavala. Tiho sam plakala, molila Boga da me vrati živu.

I ne sjećam se više ničeg, ulazim u duboki san...

Bila sam u sali nekoliko sati. Sjećam se da me neko tiho dozivao. Briznula sam u plač i iz sveg glasa govorila: ŽIVA SAM! Na izlazu su me čekali roditelji i drugarica. Tata me ljubio i tješio dok sam plakala od bolova. Bilo mi je hladno, uveli su me u sobu. Suze su lile niz moje blijedo lice, nisam imala snage, tješili su me svi, ali sam govorila samo: ŽIVA SAM!

Ovo je odlomak iz nedovršenog romana radnog naslova “Upoznala sam pakao i smrt na zemlji” autorice Erne Kulović iz Banovića. Književni kritičari odlučivat će o kvalitetu Erninog djela kada jednoga dana ugleda svjetlost dana, ali bi tada svakako trebali imati na umu činjenicu da je zahvaljujući pisanju prebrodila teške bolničke dane i bolest koja ju je godinama držala izolovanu od društva.

Nakon što je 2009. imala prvu operaciju u Tuzli zbog srčanih problema uslijedio je dug i neizvjestan oporavak:

-U bolnici sam zaista bila pod stresom što je samo doprinosilo pogoršanju mog zdravstvenog stanja. Jednog dana u posjetu je došao Damir Arnaut iz OSCE-a, naš kućni prijetalj, i donio mi rokovnik na poklon. Nikada neću zaboraviti njegove riječi: Ovdje ćeš moći da upišeš sve što misliš da je potrebno i da istreseš sve iz sebe. Jer jedan list može da istrpi mnogo toga što jedan čovjek ne može.

Tako je i bilo, prisjeća se Erna:

-Pisanje tokom boravka u bolnici mnogo mi je pomoglo, uspjela sam da sagledam situaciju u današnjem svijetu. Neke prijatelje sam odstranila iz svog života nakon njihovog ponašanja. A u romanu pišem i o svojoj prijateljici Merimi koja mi je pomogla tokom tih teških dana, bila je moja desna ruka. Shvatila sam da zdravlje ne možemo kupiti novcem.

Iako je prvo planirala da naslov knjige bude “Od novca dolazi moć, od moći pohlepa”, kasnije se predomislila jer se u djelu više radi o njenom zdravstvenom stanju i patnjama koje je prošla u životu.

Julijanova smrt

Nažalost, godinu dana nakon prve operacije nalazi su pokazali da Erna treba novi zahvat. U decembru 2010. ponovo je završila u bolnici. Uslijedila je nova operacija. U svom romanu Erna se prisjeća kako joj je doktor nakon operacije rekao:

Doktor me je pogledao i rekao: “Razmaženo, rez je za sada dobro, ali ne daj Bože da se ponovi ista situacija. Znaj da nije do nas doktora. Dao sam sve od sebe da ti spasim život ali se ipak plašim da tvoje srce neće moći ovo sve podnijeti. Razgovarao sam sa tvojima pa mislim da je pošteno da i ti ovo znaš.”

Suze su tekle niz moje umorno lice, sestra me je snažno zagrlila i spustila na krevet da me previju. Boljelo je, ali ipak su me više boljele doktorove riječi. Znao je da mi je teško pa je samo ćutao i drhtao od muke.

Nakon oporavka i izlaska iz bolnice Erna nastavlja sa pisanjem. Nažalost, u bolnicama je do sada provela ukupno četiri godine.

Osim o bolesti u romanu govori i o teškoj tuzi koja ju je snašla prije pet godina kada je u saobraćajnoj nesreći poginuo njen tadašnji mladić Julijan.

U dijelu romana nazvanom “Otišao je i nije mi se vratio” piše o Julijanu:

Mnogo puta sam čula od starijih ljudi kako kažu da Bog uzima dobre ljude. Prije tri godine sam baš to osjetila na svojoj koži. Imala sam momka, zvao se Julian, imao je smeđu kosu i zelene oči. Bio je anđeo na zemlji a imao je teško djetinjstvo baš kao i ja. Julian je radio kod mene u firmi, učio je moje radnike kako da rade na presama i bagerima. Potajno mi se sviđao, ludila sam za njim, krišom bih ga gledala, zaljubila sam se, a sudbina nas je rastavila na najgori mogući način. Život me je naučio da je ponekad sve iluzija. Otišao je kući da obiđe roditelje, a mnogima je rekao da mu se ne ide tamo, ali protiv sudbine se ne može. Otišao i nije mi se vratio...

Našu zadnju noć smo proveli pored kamina, roštiljajući i smijući se sa mojim bratom. Prije nego što je otišao rekao mi je: “Mala, ne dozvoli nikome ono što sam ja volio govoriti, ne dozvoli da bilo ko pokvari šarm pjesme.”

***

Ne plašim se tvog sanduka tamna, ni pokrova crna što jezu budi. Zamišljam, miluješ mi kosu, polako rukom dodiruješ mi lice. Doći ću ti večeras, kad noć otvori svoja krila, pogledah sliku na ploči i čujem kako mi kažeš: “Malena, nisi ti kriva...”

Zračak je vreliji od sunca, pružam ruku da te dotaknem. Pružim, pa je vratim. Nemoguće je misliti na budućnost, pomutnja mojih osjećanja je beskrajna.

Iako je Julijan poginuo prije pet godina Erna ga se i danas jasno sjeća:

- I dan danas ostaje taj žar. Kad se vatra ugasi žarište je još uvijek tu, zar ne?

Najčešće se sjeća njegovog osmijeha i, kako kaže, “bezazlenih šala” koje joj je upućivao ali i životnih lekcija kojima ju je poučio:

- Govorio mi je da sam matica, šaraf – mislio je u šali na mog rođaka koji je uvijek bio sa mnom.

Znao mi je reći da ne vjerujem drugima, da su ljudi dvolični, da sve prolazi, a na kraju sam shvatila da je to istina.

“Hedina je moja nada”

Erna je završila trgovačku školu ali će, ukoliko se ostvari njena namjera i upiše fakultet, to biti žurnalistika ili političke nauke. Danas sarađuje za romske nevladine organizacije kao terenska radnica, specijalizovane časopise, i mnogo čita. Voli Borisava Stankovića a trenutno je fascinirana knjigom Edne O. Brien Jedva sam te prepoznala Johnny.

Divi se romskoj književnici Hedini Tahirović-Sijerčić:

- Ona me je oduševila. Njen primjer mi je pokazao da jedna Romkinja može da uspije, da dogura tako daleko, ona mi je inspiracija i nada.

Njen trenutni san je da uspije izdati roman koji piše:

-Za neke naše Rome ja sam budala koja puno čita i piše, ali meni je važno da imam podršku svojih najbližih. Jedina želja mi je da izdam neku knjigu, da uspijem, da postanem neko i nešto.

Za kraj čitaocima Žurnala donosimo još jedan kraći odlomak iz romana:

Drhtalo je moje srce od bola i tuge, ležala sam nepomično na krevetu. Suze sam lila i preklinjala za čašu vode. Kako me samo muče, moj stalak pun hrane i tečnosti a ne smijem ništa okusiti. Patim se, tek sad znam kako je novac iluzija i zabluda. Pitam se kako je siromašnima koji noćima ne spavaju od ogromnih problema – kako li oni uopće uspiju biti tako jaki. Bore se za komad hljeba, prosjače po ulici a bogataši ih tako hladnokrvno otjeraju k vragu, vraćaju ih s vrata i ostave bez zrna nade. Puna sam bijesa i razočarenja u ljude, zar moć može postati tako gadna stvar? Hvala Bogu pa sam na vrijeme shvatila da mi sav luksuz koji imam doista ništa ne znači.

***

Rado bismo mi mnogi da vratimo vrijeme i promijenimo čitav svijet. Život je nepravedan prema mnogima no ipak ga moramo živjeti, žrtvovati se dalje. Bez obzira na sve što nas čeka sutra. Borac je onaj koji je padao i bez obzira na ponos ustaje i ide dalje. Sreći se nada kao i pobjedi. Sudbinu ne proklinje i ne može da je spriječi, u bolje sutra vjeruje...