Usred nakežene gomile

Uz neviđeno policijsko osiguranje, topovske udare, suzavac i nekoliko lakše ozlijeđenih novinara i sudionika, u Splitu je u subotu poslijepodne održan prvi splitski i dalmatinski gay pride. U organizaciji lokalne udruge za rodnu ravnopravnost Domine, i uz sudjelovanje oko 400 osoba iz Splita, ostatka Hrvatske i zemalja regija, skup je protekao u atmosferi visoke tenzije, neprestano na rubu prekida, za što je zaslužno oko 10.000 onih koji su se protivili povorci. Na koncu je završen kako je i najavljivano, uz prigodna obraćanja aktivista i kratki koncert vokalne grupe Le Zbor.

HOMOFOBNI SVEĆENIK

Skupu u Splitu prethodila je tjednima duga huškačka atmosfera u samom gradu. Cijeli dijelovi grada bili su tjednima uoči najavljenog skupa posuti homofobnim grafitima poput antigay grad ili Stop sramoti 11.6.. Uoči parade, HČSP i nekoliko facebook grupa pozvali su pristaše na protuprosvjed u Marmontovoj ulici - točno uz trasu povorke - a tri dana prije manifestacija bizarni homofobni supetarski svećenik Andro Ursić u nadbiskupskom je sjemeništu predstavio svoj morbidni homofobni sveščić, usput pojasnivši da se u homoseksualnost uputio gledajući u hotelu porniće. U takvom ozračju, bilo je jasno da će splitski gay pride biti vruć poput beogradskog, samo je pitanje bilo u kojoj mjeri.

Skup prosvjednika bio je predviđen u dva sata u Đardinu, gdje se skupilo gotovo triput više sudionika nego što su organizatori očekivali, i to unatoč tomu što je dio simpatizera odustao pa  ih je policija na ulazu odvraćala od ulaska u blindirani park. Sastav sudionika bio je neobičan. Bilo je tu aktivista iz Zagreba, Beograda i Crne Gore, te nekoliko stotina lokalaca, profesora, novinara, nastavnika i studenata umjetničkih akademija. Bilo je tu nekoliko sjedokosih glava - poput aktivističkog doajena profesora Nikole Viskovića - niz novinara poput Zlatka Galla, Ante Tomića i Damira Pilića, te krug ljudi koji se skupe kad se u Splitu prosvjeduje oko više-manje svake civilizacijske stečevine, od obrane Marjana do sređivanja gradske jezgre. U povorci je bilo isprva čak male djece, trudnica i starijih ljudi. Ono što je žalosno, no nažalost tipično, jest da je u povorci bilo mnogo Splićana, no najmanje onih zbog kojih se ovakav skup održava: splitskih LGBT osoba.

Skupina je prvo krenula ulicom kralja Tomislava koja je bila načičkana znatiželjnicima u kafićima, a u tom dijelu izgledalo je da je doček prosvjednika afirmativan: dio ljudi u kafićima je pljeskao, a hrpe turista su fotografirale povorku. Iako je na grafitima najavljivano da će sačekuša biti u Martmontovoj ulici, homofobne grupe, dio ekstremnih navijača i neofašista koncentrirao se na drugom mjestu, na spajanju Marmontove ulice s Rivom gdje se nalazila pozornica za program. Dok je do tog mjesta povorku pratila smjesa znatiželje i poneki aplauz. Prosvjednike je tek na zavoju dočekalo kreševo: topovski udari, kamenice, cvijeće iščupano iz pitara, trula jaja i pomidori, pa čak i jedan suzavac koji je u začetku ugašen. Zbog pogrešne taktičke procjene, policija je koridor postavila preblizu prolazu za povorku što je homofobima omogućila da se iz sigurnosti zadnjih redova nabacuju po povorci koječim daleko od dosega snaga reda.

DALMACIJO SVE TI CVITALO

Na samoj rivi se oko prostora za pride skupilo nekoliko tisuća građana, pri čemu je teško bilo razlikovati puke znatiželjnike od militantnih grupa koje su bile raspoređene na nekoliko mjesta. Militante fašističke grupe povorku su dočekale povicima „nakaze nakaze“ i „pedere u logore“, no, bizarno ali istinito i napjevima poput „Dalmacijo sve ti cvitalo“ i „Zovi samo zovi“. Iako je oko žice bilo puno ljudi, uvredljivo skandiranje prihvaćao je tek dio njih, koncentriran oko par organiziranih grupa. S tih punktova počelo je frcati i kamenje, a među prvim kamenovanima bio je sjedokosi postariji profesor filozofije na splitskom fakultetu Mislav Kukoč kojeg je kamen pogodio u sljepoočnicu. Ljudi koji inače sebe jamačno smatraju čvrstim kršćanima tako su dali lijepog oduška svom „kršćanstvu“ kako ih je naučio don Urlić: gađali su na svoje sugrađane kamenjem, urlali od mržnje natečenih vratnih žila i podizali ruku na nacistički pozdrav. Točno sedam dana od odlaska pape, hrvatska pučka nabožnost pokazala je svoje drugo lice.

U jednom trenutku dekuražirani organizatori mislili su odustati od prosvjeda, no policija je tada svjetinu udaljila na sigurniju distancu, a otpočeo je protokolarni dio programa koji je završen kratkim koncertom. Pravim logističkim problemom pokazala se evakuacija prosvjednika, koje je policija izvodila automobilima ne bi li se izbjegle sačekuše po gradu. Do zaključenja ovog broja, ta je operacija još bila u tijeku.

Splitski pride za grad domaćin po mnogo je čemu bio točka jasnog svjetonazornog opredjeljivanja. Naime, suprotno od očekivanja, većinu u povorci činili su lokalni građani. Ograda i zid specijalaca dijelila je doslovce obitelji: jedna moja znanica koja je bila u prosvjedu među militantima je prepoznala šogora, a moja supruga gospođu koja joj je u djetinjstvu bila kućna prijateljica.

Premda su broj prosvjednika, njihov radikalizam i taktička nespremnost policije da bili takvi da je subotnji pride nesumnjivo sramota za Split i Dalmaciju, ne bih rekao da je ekstremna desnica doživjela uspjeh. Naprotiv - subotnji prosvjed njihov je potpuni poraz. Jer, pride je održan, u njemu nisu sudjelovali samo „uvezeni provokatori“ nego najbolji dio splitske intelektualne i umjetničke javnosti, a subotnje popodne pokazalo je jasan kontrast između sudionika parade - mladih, pristojnih, miroljubivih i pametnih - te nakežene gomile spremne na nasilje i ubijanje. To je točka na kojoj svatko - od građana Splita, preko političara pa do članova biskupske konferencije - može i mora u sebi prelomiti s kojom se od ove dvije grupe identificira.

(tekst i fotografije preneseni iz Jutarnjeg lista, oprema je redakcijska)