Utopija postoji i zove se Marinaleda

U baru Sindikata poljoprivrednih radnika (SOC) u Marinaledi nijedan posjetitelj ne obraća pažnju na zabranu pušenja u zatvorenim prostorima. Ova općina s juga Španjolske, koja broji svega dvije tisuće stanovnika, ima svoja vlastita pravila, koja se u mnogome razlikuju od pravila što su ih nametnuli Nacionalni parlament ili kralj Juan Carlos. Njegovo veličanstvo, primjerice, ne visi u uredu načelnika Marinalede, Juana Manuela Sánheza Gordille.

Umjesto njega, na zidu se nalazi Che Guevara, dok su preko puta načelnikova stola redom barjaci Republike Španjolske, općine te Andaluzije, autonomne pokrajine u kojoj je općina smještena. “Naš grb nema krunu iz jednostavnog razloga što smo mi republikanci, stoga ovdje nitko ne slika simbole monarhije”, objašnjava tekst sa službene stranice Marinalede.

Štrajk glađu

Ako bi se dva stranca zatekla u baru SOC-a, nitko ne bi pitao što traže ovdje, kako to već obično biva u manjim gradovima koje presijeca cesta A-388 i u kojem nema nikakvog dvorca, palače ili slavnog vrta koji bi privlačio turiste. “Iz koje ste vi zemlje? Novinari, ne?” rešeta nas pitanjima poljoprivrednik Pepelo Cordejo, dobrohotno nam dajući na znanje kako primjećuje privlačnost koje mjesto izaziva kod novinara i ostalih znatiželjnika.

U stvari, posjet ekipe Carte Maior potrefio se s dolaskom francuskog reportera iz časopisa L'Humanité Dimanche. Prošlog su se mjeseca općina i njezin načelnik našli u američkom časopisu Time i u engleskim novinama Financial Times. Druge londonske novine, The Guardian, predstavile su Sáncheza Gordillu kao “jedan od pet primjera građanskog neposluha”, povezujući ga u posljednje vrijeme s predvodnikom borbe za indijsku nezavisnost Mahatmom Gandhijem.

Istina je da su obojica rabila istu metodu – štrajk glađu – kako bi ostvarili svoja prava. Ta je strategija u Marinaledi po prvi put upotrijebljena 1980., u prvim godinama demokracije nakon duge diktature generala Francisca Franca. Općina je pribjegla štrajku glađu kako bi postigla eksproprijaciju jednog imanja, kojim sve do danas upravlja zadruga lokalnog stanovništva.

Zajedničko odlučivanje

Dovoljno je spomenuti borbu za zemlju za šankom bara SOC-a pa da se privuku razni posjetitelji koji su, bar na neki način, sudjelovali u eksproprijaciji El Humosa. Neki su od njih bili tek djeca kad su se njihovi roditelji pobunili protiv zemljoposjednika koji nisu ništa proizvodili na svojoj zemlji.

Predvođeni Sánchezom Gordillom, koji je već tada bio načelnik, a izbore nije izgubio od 1979., mještani su pokrenuli pokret okupacije ogromnog zemljišta, koji je trajao šest godina. Prvo su zauzeli močvaru u susjednom gradu Cordobilli kako bi spriječili državno navodnjavanje posjeda El Humoso, koji je onda pripadao vojvodi od Infantada, a na kojem se nije proizvodilo ništa.

Ubrzo je uslijedio veliki pritisak, sve u svrhu eksproprijacije posjeda. Junta da Andaluzia (svojevrsna vlada Andaluzije, sastoji se od andaluškog parlamenta, predsjednika i vijeća; op. prev.) kupila je veliko područje od 1200 hektara, koje je kasnije podijeljeno radnicima.

Danas se, nakon što je prošlo dvadesetak godina od osvajanja zemljištâ, upravo to pokazuje pravim razlogom Marinaledina preživljavanja ekonomske krize koja je pogodila Španjolsku, gdje se uspio održati malen postotak nezaposlenosti, mnogo niži od nacionalnog prosjeka. Sezonski je rad podijeljen tako da svatko od zainteresiranih sudjeluje s jednakim brojem sati rada na polju, za koji svi primaju jednaku plaću.

Možda stoga što su bili traumatizirani od strane vladinih snaga sigurnosti za vrijeme okupacije zemlje, stanovnici su Marinalede odlučili dići ruke od usluga takve službe u mjestu. Nema niti jednog policajca na ulicama.

Bar SOC-a, ujedno i središte sindikata, je zapravo jedan kat kuće s prozorima i vratima što su obojani zeleno, a u njega se povlači auditorij cijele skupštine Marinalede, koja je savjetodavni organ i u sazivu koje svaki stanovnik ima svoje mjesto.

Na tim se okupljanjima dijele poslovi na El Humosu i Humar Agroindustriji, koja je također vlasništvo zadruge. Među ostalim, odlučuje se i o smještaju u javne stanove koje su stanovnici zajedno sagradili na zemljištu koje im je dodijelila općina, kako bi se izbjegla špekulacija oko nekretnina i kako bi se svima omogućilo dostojno stanovanje.

Na skupštini se također odvija posljednja etapa rasprave o participativnom proračunu – koji je u Marinaledi na snazi od 1979. – i gdje se odlučuje, primjerice, o eventualnom povećanju poreza ili o sindikalnim putovanjima. “U svakom slučaju, bilo koja tema ili problem koji je vezan za mjesto uvijek se rješava na skupštini. Smatramo da je najbolji način odlučivanja upravo zajednički”, potvrđuje načelnik.

Tiha opozicija

U baru SOC-a svi su ljevičari, uključujući i one koji, poput Pepelea, nešto posjeduju u privatnom vlasništvu. On, međutim, ne sudjeluje u skupštinama jer misli kako bi ga zemljaci ružno gledali.

Juan Manuel Sánchez Gordillo je osobno vodio svaku javnu raspravu, zbog čega mu nekolicina stanovnika predbacuje pretjeranu personalizaciju lokalne političke scene.

Pripadnici se ove pretpostavljene opozicije skupljaju na jednom drugom mjestu, gdje ispijaju piva i pijuckaju aperitive dok snuju protiv trenutne situacije. Njihov je lokal, međutim, za našeg prisustva tri dana bio zatvoren. Rijetki se javno usuđuju prozivati sustav koji je uspostavio načelnik, jer riskiraju da se zamjere čitavom mjestu.

Zanimljivo je to što je i opozicija u Marinaledi također lijeva opcija. Od 11 vijećnika, 2 se protive Gordillinoj vladi. Oni su iz Socijalističke partije i smatraju da je skupštinski sustav nepotreban te brane pravo svaku osobe “na slobodu da ne pristupi marševima i prosvjedima”.

Od konzervativne Narodne stranke, čiji je član i španjolski premijer Marian Rajoy, nema ni traga ni glasa. Baš kao konzervativci, mladi su ljudi i žene također rijetka vrsta u lokalnoj upravi.

Ambijent sindikalnog bara jednak je većini španjolskih kafića: prigušeno svjetlo, poprilično glasan televizor, gospoda igraju domino i ispijaju “chupito”, “cañu” ili kavu. Ovdje, međutim, pažnju posjetitelja privlači izložba fotografija naslovljena Palestinska muka i masakr.

Borba Palestinaca za svoj teritorij nešto je što se ovdje konstantno prati. To je bila i tema godišnjeg mjesnog festivala 2008., a ističe se i na pojedinim javnim zgradama u Marinaledi. Murali tvore galeriju političkih slika u čast komunizmu, a naslikale su ih međunarodne delegacije koje su posjetile općinu. To je svojevrsna obrnuta verzija East Side Galerije Berlinskog zida.

Ovdje se nalaze crteži koje potpisuju Španjolci iz raznih gradova, Europljani iz zemalja pogođenih krizom – iz Grčke, primjerice – i, naravno, posjetitelji iz Kube i Venecuele, koje su u toliko tijesnoj vezi s Marinaledom da se, kad prestane emitiranje mjesnog programa, pušta program TeleSura i Cubavisióna.

U dogovoru s uredništvom preneseno iz "Zareza".

S portugalskoga preveo Ivan Tomašić. Objavljeno u Carta Maior, 27. septembra 2012.

(zurnal.info)