Vrijede li neki životi manje

“Za 11 dana sam pojeo jednu konzervu ribe iz pomoći, i to nas trojica smo je podijelili. Ja sam pojeo rep, a oni prsa. Masnoću iz konzerve smo popili. Šest dana smo putovali bez vode i hrane”, ispričao je M.H. iz Srebrenice autorima brošure “Svjedočenja pripadnika romske populacije o stradanjima u proteklom ratu”, koju je 2009. izdalo Udruženje Budi moj prijatelj. Za ovu je priču itekako važno da je M.H. Rom. Nedavno je pokrenuta inicijativa za izgradnju spomenika poginulim Romima u odbrani Sarajeva, a Vlada KS najavila kako će je finansijski podržati.

Ipak, o učešću Roma u proteklom ratu u BiH ne govori se mnogo. Kako potvrđuju navodi brojnih NVO-a ali i samih pripadnika romske populacije, većina njih danas je isključena iz društva i izložena diskriminaciji. Njihova ljudska prava poštuju se manje nego ikada. O tome kako su Romi preživjeli posljednji rat, u kojoj mjeri su bili uključeni u vojsku i kakav je bio odnos većinskih naroda prema njima za vrijeme rata pričaju autorima brošure:

“Svim ljudima koji su na bilo koji način uključeni u romsku problematiku poznato je da su i danas Romi u BiH zatvoreni u svojim 'romskim zajednicama' kao obliku nekog savremenog geta. Još uvijek nepovjerljivi prema svijetu izvan svojih zajednica, uključujući i državu i njene institucije, Romi su prepušteni sami sebi. Zatvoreni u svojim zajednicama Romi čuvaju sjećanje na svoju historiju (s tim što se u njihovom slučaju uvijek radi o 'usmenoj historiji') bez nade da će neko njihovi iskustva zapisati i proširiti izvan uskog okvira romske zajednice”, napisali su autori brošure Boris Pupić i Nadžida Džiho.

O tome kako su preživjeli rat autorima su govorili Romi iz Banje Luke, Brčkog, Bihaća, Bijeljine, Kalesije, Poljica, Prijedora, Srebrenice, Živinica i Tuzle, a ono što je najvažnije od svega, smatraju autori, jeste da je neko konačno rekao: “I Romi su žrtve rata u Bosni i Hercegovini.”

U Srebrenici je stradalo 270 Roma

M.H. je, prema vlastitom svjedočenju, u vojsci bio od 1992. do 1996. Ranjavan je dvaput, ratni je vojni invalid 70% i prima penziju u iznosu od 260 KM. U ratu je izgubio mnogo članova porodice, a u Srebrenicu se vratio prije šest godina. Prema njegovim informacijama, u ratu je u Srebrenici stradalo 270 Roma:

“Da li se ikada vodio neki postupak zbog zločina prema Romima u Srebrenici?

Pa nije još ništa. Prošle godine (2008., op. aut.) su me zvali iz Hrvatske da su neki Romi u dva autobusa izginuli i zvali i medije. Bio sam i ovdje u MUP-u u Srebrenici, ustvari to je SIPA, oni to istražuju...

I mi smo čuli za te priče i za ta dva autobusa...

Stvarno ne znam. Ja sam obišao ta sva sela i sve to, ali nije bilo toliko naroda, toliko Roma.

Mi smo čuli da su njih ustvari na granici na Savi pripadnici HVO-a izveli iz autobusa i da su ih tamo likvidirali, ustvari strijeljali...

Jeste, HVO.

Čuli smo i za jednu priču da su neki Romi sa nekim konvojem izašli iz Srebrenice, a da se ustvari nakon toga trgovalo njihovim organima...

Pa i ja sam to čuo, ali ne znam je li se to i desilo. Nemam nikakve informacije o tome. Ne mogu pričati o onome što ne znam. Ja sam obišao ta sela gdje su ti ljudi živjeli i ne može nikako biti njih 120. Ne znam.

Možete li nam uporediti život Roma u Srebrenici prije rata i sada?

Pa prije rata nije bilo ovoga da se prosi. Bilo je posla, svako je imao svoju kuću, svako dijete je bilo upisano u matičnu knjigu. A sada nema posla. Sve pomoći što dođe dobiju drugi ljudi, drugi narodi.”

O svom iskustvu u vojsci govori i B.M. iz sela Donje Vukovije, Kalesija. Pripadnik Armije bio je od 1992. do 1994, a iz sela u kojem je živio protjerani su svi Romi. Ni danas nisu uspjeli vratiti prijašnju imovinu:

“Bio sam pripadnik Treće tuzlanske brigade i bio sam na ratištima oko Brčkog i Majevice i ranjen sam. Većina boraca se prema meni odnosila korektno. Neki su me zvali 'Cigo'. Imao sam jednom svađu sa komandirom jer je drugom čovjeku opsovao 'cigansku' majku. Pitao sam ga zašto mora psovati 'cigansku' majku, a ne, ako već hoće da psuje, samo majku i rekao sam, kao kroz šalu, da ja više ne smijem sa njim u rov jer on mrzi Rome.”

Iz istog sela je i M.B., koji je 1994. pristupio Prvoj tuzlanskoj brigadi. Trinaestogodišnja kćerka njegovog brata je silovana, njegova, kao i mnoge druge romske kuće, opljačkana, a brat premlaćen:

“HVO je sa petnaestak automata opkolio naše selo. Ispred moje kuće stajao je i pucao M.H., zvani Mićo, koji je nekoliko večeri prije toga bio moj gost, jeo i pio sa mnom. Sjećam se da mi je žena tada rekla: 'Gotovi smo, ušli su u naše selo'... Čuli su se krikovi iz kuća, ulazili su u kuće i udarali ljude, žene, djecu... Romi su morali gledati kako im pljačkaju kuće i još su čekali kad će ih neko ubiti. Uzeli su harmoniku, odnijeli je na naše groblje, razapeli je između dva kolca i presjekli. Nakon tog dana Romi su počeli prodavati kuće budzašto, samo da mogu otići i spasiti goli život. Shvatili smo da nije vrijedno ginuti zbog zemlje... Nakon tih događaja iz 1993. došla je vojna policija iz Masla u Kalesiji. To su bila dva čovjeka, R.J. i izvjesni H. Došli su i odveli mi brata u šumu. Vezali su ga za drvo, udarali. Onda su ga odveli u Tušiće u školu i opet ga udarali. Puštali su muziku glasno da se ne čuje kako vrišti. Potražio sam pomoć od komandira E.J. i on mi je pomogao – našli smo ga svog krvavog u školi. Rečeno mu je da se obriše. Kada ga je komandir pitao ko mu je to uradio, on nije smio reći jer su mu oni koji su ga tukli prijetili da će ga ubiti ako otkrije njihova imena... Svi Romi su se odselili sa tog područja. Sada tu više nema ni kuća.”

Šikaniranje je nastavljeno i kasnije:

“Oduzeto nam je mezarje, u katastru je upisano 1.333 metara kvadratnih, ali nam komšije ne daju da sahranjujemo Rome na tom mezarju. Isti oni koji su nam oteli zemlju i dalje nas maltretiraju. Na jednog sumnjam da mi je ubio majku. Predamnom je prijetio da će je ubiti a nakon što nije htjela napustiti selo kad smo svi bježali, nađena je mrtva, vezanih ruku, bačena stotinu metara od kuće... Navodno je pala u bunar. Zašto i kako bi mogla sebi vezati ruke? Tražio sam od tužilaštva da vidim dokumenatciju, uzrok smrti, da se pokrene postupak, da se istraži smrt moje majke, ali ništa se nije desilo... Sada stoka pase po našim grobovima, groblje služi kao odlagalište smeća, građevinskog materijala i slično.”

Iako su pomoć tražili na raznim adresama, nije stigla:

“Ljudi koji imaju papire da su to bile njihove kuće, da je to njihovo zemljište, obraćali su se Ministarstvu za ljudska prava BiH, ali ne smiju da odu na svoju zemlju jer im prijete i danas da će ih ubiti isti ti ljudi koji su ih protjerali iz njihovih kuća... Pitam vas, kako da ostvarim svoja prava? Gdje god odem, samo me šalju jedni drugima, da vadim novu dokumentaciju, ovjeravam, predajem i nikad ništa ne bude.”

Rekli su mi: “Kad si je rodila, ti je hrani”

Mnogi od sagovornika u brošuri svjedoče o ranjavanju, pogibiji bliskih članova porodice, maltretiranju i progonu. Teško im pada i činjenica da ni danas, toliko godina nakon rata, ne mogu ostvariti osnovna prava. Takva je i priča N.N. iz Tuzle, čiji je muž bio u logoru Sušica, odakle je pobjegao, priključio se Armiji BiH i poginuo. Iako se obraćala mnogim ministarstvima i institucijama, nikada nije dobila pomoć ni za školovanje djeteta:

“Samo su mi romska udruženja Euro Rom i Sretni Romi omogućila neku pomoć i veoma sam im zahvalna na tome. Kćerka mi je silovana u Olovu za vrijeme rata. Ljudi koji su to počinili su osuđeni, ali traume su ostale. Obraćala sam se socijalnoj radnici, Općini, svi su odbili da mi pomognu. Jedina pomoć koju sam dobila jeste psihološka pomoć koju svakodnevno moje dijete ima od neuropsihijatra. S obzirom da sam sa mužem živjela nevjenčano i da sam Romkinja, nisam dobila nikakvu penziju. Odgovorili su mi sa 'Kad si je rodila, ti je hrani!'. Dajte mi posao pa ću je hraniti.”

I N.N. iz Tuzle član je porodice poginulog borca. Njegov otac poginuo je 1993. Iako su prvo dobili stan, 2002. njegovoj porodici došlo je rješenje da u roku 15 dana od izdavanja moraju napustiti stan, a rješenje je stiglo samo dan prije isteka tog roka! Niko im nije želio pružiti pravnu pomoć:

“Niko ne obraća pažnju na Rome iako su i oni branili ovu zemlju. Ljudi su demoralizirani. Nemaju više ni želje da se bore za svoja prava, a i kad pokušaju niko neće da im pomogne.”

Tačnih podataka o tome koliko je Roma stradalo u ratu u BiH, kao ni koliko ih još uvijek živi u državi – nema.

(zurnal.info)