Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!
Moram Vam priznati da mi je laknulo kad sam dobila dijagnozu. Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!
To što taj fenomen nije priznat od liječničke komore već iza njega samo stoje svjedočanstva miliona raznih Joanna Smith iz Teksasa i sl, koje stavljaju toalet papir u frižider ili voze do nepostojećih kuća tokom trudnoće, meni je dovoljno.
Samo to što sam trudna u mozak može da objasni šta mi se dešava ovih mjeseci.
Trudna u mozak, a još živim
Sve je krenulo potajice, naravno. Moj mozak koji je obično brzo radio, ne uvijek i briljantno ali bolje od cijelog Parlamenta, počeo je da zastajkuje. Prvo sam počela zaboravljati sitnice, tu i tamo neku misao, ništa posebno. Nisam baš Ajnštajn da su te misli gubitak za čovječanstvo, tako da sam to sve prepisala umoru i frustraciji i uticaju kozmičkih sila.
Potom sam počela gubiti nit i u organizacijskim stvarima. Nisam prepoznavala sopstvene podsjetnike na mobitelu, poslati tekst svakih deset dana uredniku? Koji tekst, koji urednik? Quo vadis? Kupiti toalet papir na vrijeme, prije nego što nestane baš u krucijalnom momentu u rano jutro, postala mi je misaona imenica. Sve dok se sa šolje ne osvrnem oko sebe i prokunem nimalo majčinski.
Danima se podsjećam da kupim sapun za ruke, naročito svaki put kad ih perem ukradenim hotelskim sapunićem izvučenim iz nekih majica i gaća gdje su mirisali u miru zaborava. Još da začinim grah potpurijem iz kupatila pa da kompletiram ponudu.
I što je najčudnije, postalo mi je žao drugih ljudi. Ne previše, naravno, ali eto osjetim neku nelagodu pri pomisli da maltretiram oko sebe. Zamislite, zna mi se desiti da sama ustanem u četiri ujutro da iscijedim sok od prave narandže. POTPUNO SAMA! Ne znam šta je čudnije mojoj porodici – to što ja SAMA cijedim sok ili što to činim u četiri ujutro, umjesto da kao i do sad probudim najdražeg i izdam nalog. Tačno se vidi da sam .... u mozak. ( I sad kad ovo čitam gadim se sama sebi. Odmah sam probudila najdražeg da mi skuha kafu. To što su mu krvave oči i što je triput posrnuo do kuhinje malo mi je vratilo samopouzdanje.)
Sve to prati i promjena ukusa. Krompir mi je alfa i omega života. Dala bih muževljevih deset plata samo da svaki dan mogu jesti pomfrit, krompirušu, restovani, kuhani, pečeni u rerni krompir, kao pire, kao kroketić, kao kljukušu, da ga nosim uza se kao pojas za spasavanje, da ga stavim pod glavu kao jastuk kojeg mogu grickati cijele noći kad god se promeškoljim...mmmm... Erotski snovi puni su vibratora od krompira.
Nina i alipašinski banditi
A tek što volim sok od narandže i to onaj najjeftiniji pun E-ova i šećera, kojeg prije 5,5 mjeseci nisam htjela ni pogledati. Sad mi je eliksir života. Ma kad razmislim nakon trećeg mjeseca više mi se ništa ne gadi. Neki dan sam se uhvatila kako mjerkam posudu za hranu medenog Francija, vidim hrska li hrska on onaj Frieskis i nešto si mislim možda valja? Tek me je osvijestio odraz na pločicama neke ženetine što se četveronoške gura s mačkom ispred posudice.
Sindrom brain pregnancy-ja širi se nezaustavljivo. Zbog njega ogadila su mi se na primjer mnoga imena. Osposobio me je da odmah prozrem kako bi neko ime zvučalo drugoj djeci, kao što znamo sve od reda huliganima. Evo, donedavno divno žensko ime Nina. Odmah sam vidjela alipašinske bandite kako ispred škole zavijaju Nina – Slina.
Dočim nisam u stanju da prepoznam knjigu omiljenog pisca Stiega Larssona ako mu ime na koricama piše kao Stig Lašon.
Više ne čitam i ne govorim kao svi normalni ljudi. Godinama stotine ljudi prolazi pored jedne sarajevske firme čiji je natpis MEDICALIZ. I nikom, osim meni, on ne zvuči kao ono što piše MEDICA-LIZ već neki tamo medikalis. Mislim stvarno...ako neko želi da nudi liz iz medicinskih razloga zašto bismo mu mi mijenjali ime i namjenu?
Sve to utiče i na moj odnos sa porodicom. Sve me manje i manje poštuju. Sestrični sam jučer ponudila u restoranu da naruči pileća prsa punjena mocarela sisom, umjesto mocarela sirom.
Dokle tako? Još 3,5 mjeseca nadam se.
Gdje sam ono stala? Pročitala sam tekst od početka i džaba, da me ubijete ne mogu da se sjetim koja je poenta ovog teksta? Šta sam željela reći?
(zurnal.info)
">Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!
Moram Vam priznati da mi je laknulo kad sam dobila dijagnozu. Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!
To što taj fenomen nije priznat od liječničke komore već iza njega samo stoje svjedočanstva miliona raznih Joanna Smith iz Teksasa i sl, koje stavljaju toalet papir u frižider ili voze do nepostojećih kuća tokom trudnoće, meni je dovoljno.
Samo to što sam trudna u mozak može da objasni šta mi se dešava ovih mjeseci.
Trudna u mozak, a još živim
Sve je krenulo potajice, naravno. Moj mozak koji je obično brzo radio, ne uvijek i briljantno ali bolje od cijelog Parlamenta, počeo je da zastajkuje. Prvo sam počela zaboravljati sitnice, tu i tamo neku misao, ništa posebno. Nisam baš Ajnštajn da su te misli gubitak za čovječanstvo, tako da sam to sve prepisala umoru i frustraciji i uticaju kozmičkih sila.
Potom sam počela gubiti nit i u organizacijskim stvarima. Nisam prepoznavala sopstvene podsjetnike na mobitelu, poslati tekst svakih deset dana uredniku? Koji tekst, koji urednik? Quo vadis? Kupiti toalet papir na vrijeme, prije nego što nestane baš u krucijalnom momentu u rano jutro, postala mi je misaona imenica. Sve dok se sa šolje ne osvrnem oko sebe i prokunem nimalo majčinski.
Danima se podsjećam da kupim sapun za ruke, naročito svaki put kad ih perem ukradenim hotelskim sapunićem izvučenim iz nekih majica i gaća gdje su mirisali u miru zaborava. Još da začinim grah potpurijem iz kupatila pa da kompletiram ponudu.
I što je najčudnije, postalo mi je žao drugih ljudi. Ne previše, naravno, ali eto osjetim neku nelagodu pri pomisli da maltretiram oko sebe. Zamislite, zna mi se desiti da sama ustanem u četiri ujutro da iscijedim sok od prave narandže. POTPUNO SAMA! Ne znam šta je čudnije mojoj porodici – to što ja SAMA cijedim sok ili što to činim u četiri ujutro, umjesto da kao i do sad probudim najdražeg i izdam nalog. Tačno se vidi da sam .... u mozak. ( I sad kad ovo čitam gadim se sama sebi. Odmah sam probudila najdražeg da mi skuha kafu. To što su mu krvave oči i što je triput posrnuo do kuhinje malo mi je vratilo samopouzdanje.)
Sve to prati i promjena ukusa. Krompir mi je alfa i omega života. Dala bih muževljevih deset plata samo da svaki dan mogu jesti pomfrit, krompirušu, restovani, kuhani, pečeni u rerni krompir, kao pire, kao kroketić, kao kljukušu, da ga nosim uza se kao pojas za spasavanje, da ga stavim pod glavu kao jastuk kojeg mogu grickati cijele noći kad god se promeškoljim...mmmm... Erotski snovi puni su vibratora od krompira.
Nina i alipašinski banditi
A tek što volim sok od narandže i to onaj najjeftiniji pun E-ova i šećera, kojeg prije 5,5 mjeseci nisam htjela ni pogledati. Sad mi je eliksir života. Ma kad razmislim nakon trećeg mjeseca više mi se ništa ne gadi. Neki dan sam se uhvatila kako mjerkam posudu za hranu medenog Francija, vidim hrska li hrska on onaj Frieskis i nešto si mislim možda valja? Tek me je osvijestio odraz na pločicama neke ženetine što se četveronoške gura s mačkom ispred posudice.
Sindrom brain pregnancy-ja širi se nezaustavljivo. Zbog njega ogadila su mi se na primjer mnoga imena. Osposobio me je da odmah prozrem kako bi neko ime zvučalo drugoj djeci, kao što znamo sve od reda huliganima. Evo, donedavno divno žensko ime Nina. Odmah sam vidjela alipašinske bandite kako ispred škole zavijaju Nina – Slina.
Dočim nisam u stanju da prepoznam knjigu omiljenog pisca Stiega Larssona ako mu ime na koricama piše kao Stig Lašon.
Više ne čitam i ne govorim kao svi normalni ljudi. Godinama stotine ljudi prolazi pored jedne sarajevske firme čiji je natpis MEDICALIZ. I nikom, osim meni, on ne zvuči kao ono što piše MEDICA-LIZ već neki tamo medikalis. Mislim stvarno...ako neko želi da nudi liz iz medicinskih razloga zašto bismo mu mi mijenjali ime i namjenu?
Sve to utiče i na moj odnos sa porodicom. Sve me manje i manje poštuju. Sestrični sam jučer ponudila u restoranu da naruči pileća prsa punjena mocarela sisom, umjesto mocarela sirom.
Dokle tako? Još 3,5 mjeseca nadam se.
Gdje sam ono stala? Pročitala sam tekst od početka i džaba, da me ubijete ne mogu da se sjetim koja je poenta ovog teksta? Šta sam željela reći?
(zurnal.info)
">
:ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Erotski snovi s krompirom
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Erotski snovi s krompirom
Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!
Moram Vam priznati da mi je laknulo kad sam dobila dijagnozu. Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!
To što taj fenomen nije priznat od liječničke komore već iza njega samo stoje svjedočanstva miliona raznih Joanna Smith iz Teksasa i sl, koje stavljaju toalet papir u frižider ili voze do nepostojećih kuća tokom trudnoće, meni je dovoljno.
Samo to što sam trudna u mozak može da objasni šta mi se dešava ovih mjeseci.
Trudna u mozak, a još živim
Sve je krenulo potajice, naravno. Moj mozak koji je obično brzo radio, ne uvijek i briljantno ali bolje od cijelog Parlamenta, počeo je da zastajkuje. Prvo sam počela zaboravljati sitnice, tu i tamo neku misao, ništa posebno. Nisam baš Ajnštajn da su te misli gubitak za čovječanstvo, tako da sam to sve prepisala umoru i frustraciji i uticaju kozmičkih sila.
Potom sam počela gubiti nit i u organizacijskim stvarima. Nisam prepoznavala sopstvene podsjetnike na mobitelu, poslati tekst svakih deset dana uredniku? Koji tekst, koji urednik? Quo vadis? Kupiti toalet papir na vrijeme, prije nego što nestane baš u krucijalnom momentu u rano jutro, postala mi je misaona imenica. Sve dok se sa šolje ne osvrnem oko sebe i prokunem nimalo majčinski.
Danima se podsjećam da kupim sapun za ruke, naročito svaki put kad ih perem ukradenim hotelskim sapunićem izvučenim iz nekih majica i gaća gdje su mirisali u miru zaborava. Još da začinim grah potpurijem iz kupatila pa da kompletiram ponudu.
I što je najčudnije, postalo mi je žao drugih ljudi. Ne previše, naravno, ali eto osjetim neku nelagodu pri pomisli da maltretiram oko sebe. Zamislite, zna mi se desiti da sama ustanem u četiri ujutro da iscijedim sok od prave narandže. POTPUNO SAMA! Ne znam šta je čudnije mojoj porodici – to što ja SAMA cijedim sok ili što to činim u četiri ujutro, umjesto da kao i do sad probudim najdražeg i izdam nalog. Tačno se vidi da sam .... u mozak. ( I sad kad ovo čitam gadim se sama sebi. Odmah sam probudila najdražeg da mi skuha kafu. To što su mu krvave oči i što je triput posrnuo do kuhinje malo mi je vratilo samopouzdanje.)
Sve to prati i promjena ukusa. Krompir mi je alfa i omega života. Dala bih muževljevih deset plata samo da svaki dan mogu jesti pomfrit, krompirušu, restovani, kuhani, pečeni u rerni krompir, kao pire, kao kroketić, kao kljukušu, da ga nosim uza se kao pojas za spasavanje, da ga stavim pod glavu kao jastuk kojeg mogu grickati cijele noći kad god se promeškoljim...mmmm... Erotski snovi puni su vibratora od krompira.
Nina i alipašinski banditi
A tek što volim sok od narandže i to onaj najjeftiniji pun E-ova i šećera, kojeg prije 5,5 mjeseci nisam htjela ni pogledati. Sad mi je eliksir života. Ma kad razmislim nakon trećeg mjeseca više mi se ništa ne gadi. Neki dan sam se uhvatila kako mjerkam posudu za hranu medenog Francija, vidim hrska li hrska on onaj Frieskis i nešto si mislim možda valja? Tek me je osvijestio odraz na pločicama neke ženetine što se četveronoške gura s mačkom ispred posudice.
Sindrom brain pregnancy-ja širi se nezaustavljivo. Zbog njega ogadila su mi se na primjer mnoga imena. Osposobio me je da odmah prozrem kako bi neko ime zvučalo drugoj djeci, kao što znamo sve od reda huliganima. Evo, donedavno divno žensko ime Nina. Odmah sam vidjela alipašinske bandite kako ispred škole zavijaju Nina – Slina.
Dočim nisam u stanju da prepoznam knjigu omiljenog pisca Stiega Larssona ako mu ime na koricama piše kao Stig Lašon.
Više ne čitam i ne govorim kao svi normalni ljudi. Godinama stotine ljudi prolazi pored jedne sarajevske firme čiji je natpis MEDICALIZ. I nikom, osim meni, on ne zvuči kao ono što piše MEDICA-LIZ već neki tamo medikalis. Mislim stvarno...ako neko želi da nudi liz iz medicinskih razloga zašto bismo mu mi mijenjali ime i namjenu?
Sve to utiče i na moj odnos sa porodicom. Sve me manje i manje poštuju. Sestrični sam jučer ponudila u restoranu da naruči pileća prsa punjena mocarela sisom, umjesto mocarela sirom.
Dokle tako? Još 3,5 mjeseca nadam se.
Gdje sam ono stala? Pročitala sam tekst od početka i džaba, da me ubijete ne mogu da se sjetim koja je poenta ovog teksta? Šta sam željela reći?
(zurnal.info)
dženana alađuz
Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)
Moram Vam priznati da mi je laknulo kad sam dobila dijagnozu. Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)! 
