Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju
Neki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.
50 GLAVA, I VIŠE
Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.
Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.
Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.
A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?
GOLA K'O DEMI
Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.
Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.
Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.
Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...
A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.
DAJEM SVE AL' GAĆE NE
Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.
A ja?
Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.
PHOTO SESSION ZA SAFF
Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?
Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.
VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE
Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.
A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?
Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.
">Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju
Neki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.
50 GLAVA, I VIŠE
Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.
Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.
Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.
A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?
GOLA K'O DEMI
Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.
Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.
Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.
Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...
A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.
DAJEM SVE AL' GAĆE NE
Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.
A ja?
Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.
PHOTO SESSION ZA SAFF
Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?
Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.
VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE
Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.
A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?
Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.
">
:ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Let iznad trudničkog gnijezda – a u njemu samo gaće!
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Let iznad trudničkog gnijezda – a u njemu samo gaće!
Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju
Neki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.
50 GLAVA, I VIŠE
Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.
Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.
Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.
A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?
GOLA K'O DEMI
Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.
Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.
Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.
Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...
A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.
DAJEM SVE AL' GAĆE NE
Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.
A ja?
Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.
PHOTO SESSION ZA SAFF
Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?
Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.
VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE
Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.
A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?
Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.
dženana alađuz
Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju
Neki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.
