Kad si trudna tvoje tijelo postaje opštenarodna svojina. Savjeta, i to obično kontradiktornih, dobila sam za tri visoke peći, što bi rekao Riđobrki. Od informacija kako iskoristiti šišmiševo krilo, dlake od crne mačke i užegao hljeb tokom punog mjeseca mogu sastaviti Enciklopediju triput zanimljiviju od one Krležine dosade. A od suvih šljiva kojima me ljudi časte počela sam krišom nizati džinovsku ogrlicu u namjeri da uđem u Ginisovu knjigu rekorda. Ormar mi se puni tuđim ogromnim košuljama, majicama i hlačama, što me baca u očaj. Zar ću stvarno, najstvarnije, jednom biti TOLIKA?
Niti jedne gaće mi više ne mogu. Svake pa čak i one što se pojavljuju za prvi dan mjesečnice, na meni izgledaju nekako... koji li je pravi termin... neupadljivo? Shvatila sam da je izraz nevidljive gaće možda bolji kad mi je dragi neki dan donio da obučem veš jer postojeći uopšte nije spazio na meni.
Što se tiče grudnjaka to mi je najmanja briga. Uvijek sam željela da mi iz njeg nešto viri. Ne sa strane od debljine, zlobnici, nego u visinu. I sad kad se to dešava ne namjeravam to baš skrivati. Ali, nije ni to neki urnebes. Čovjek se lako navikne na dobro. I vrati se prvobitnoj opsesiji. Zašto se sve promjene dešavaju meni i na mom tijelu a ništa Njemu?
To uopšte nije fer
To uopšte nije fer. Ja kvasam, patim, borim se kao lavica da dostojanstveno preživim jutro, jer nikad ne znam šta će me zateći u ogledalu – neka nova gigantska bubuljica ili oteklina u predjelu stomaka ili otečene noge ili praseći prsti ili... a on svjež ka ruža.
Gad.
Ovo stanje se ne zove džaba Drugo stanje. Bilo bi još tačnije da se zove vanzemaljsko stanje. Možda i napuhana vreća stanje. Ne bi bilo netačno ni Klupko golih živaca stanje!!! Ili ubiću se ako mi još jednom kažeš prasiću moj slatki stanje. Ako vam je teško shvatiti šta tačno želim reći evo jedna situacija. Fiktivna naravno.
Neki dan mi je jadničak pokušao tepati kao što je i prije radio kad sa očitim uživanjem slistim tanjir pomfrita: ma ko je to fino ručao, prasić moj slatki? I izazvao Nijagarine vodopade u trajanju sat i po. Kad ste s nekim sto godina možete mu dopustiti i ovo neliterarno obraćanje, u namjeri da dobijete još jednu porciju pomfrita a da prstom ne mrdnete. I nikad, baš nikad me nije vrijeđalo jer on to ne kaže zlobno. Ali sad!!! Sad me ujeo za srce. Iako je Nijagara presušila, nisam sigurna da sam mu halalila. Jer ne mijenja se on. Ne transformiše se njemu lice u Miss Piggy.
Moje tijelo me definitivno izdaje. Nekako kao da preko noći nabubri u namjeri da me upropasti, što bi rekao Radovan III. A najdraže mi je kad mi dobra drugarica kaže bože Dženana kad prije kupi te trudničke hlače (to je onaj modni holokaust – hlače sa gumiranim platnom koje se rasteže od želuca do pupka pa izgledaš kao debeli pingvin) Ja sam do trećeg mjeseca nosila djevojačke farmerke. Dođe mi da se izgrizem. Ili nju.
Moje je tijelo na žalost postalo jedan tipičan kvinsling. Koji ne poznaje ni radne dane ni vikende ni ikakve svece. Izdaje li izdaje na dnevnoj osnovi:
Ponedjeljak. Nikad se ljepše nisam probudila. Čak se i nožni prsti zadovoljno migolje. Zijev, dva, ideja o doručku se odmah kristalizirala, kažiprst je već u njegovim leđima da mu morzeovom azbukom prenese šta treba da mi priredi, kad gle jada a nije iz Mostara grada, slučajno rukom očešem bradavicu ...i sve krene naopako. Prvo i prvo da se razumijemo trudnice nemaju bradavice na dojkama. One imaju dvije velike crvene, grozdave, onako na mladežast način, grudve koje samo vrebaju neoprezne. U namjeri da zabole do kosti i natrag. I da unište svo moguće zadovoljstvo kojeg se možda mozak sjeća iz nekih pradavnih vremena a vezano je za grudi i kružne, ritmičke pokrete usana i ruku...I kako bol iz bradavice sijevne u mozak, život prestane biti veseo. Nije ti ni do kakvog doručka. Nožni prsti postanu kandže na kojima možeš samo da odšepesaš do kupatila. A grudi dva bolna, nikad omužena, vimena.
Gdje je blažena dosada
Utorak. Nema više mlijeka za tijelo. Nije mi jasno kako kad sam kupila veliko pakovanje neki dan. I onda, spoznaja, kao hladan tuš. Naravno da ga nema kad sad mažem površinu omanje slonice. Za stomak mi je nekad trebalo pola šake losiona ili mlijeka. Sad nanosim kutljačom. Leđa mi je nekad on mazao. Sad me okrene prema pločicama i pošprica šlaufom. Više nemam dvije hrapave pete. Na njihovom mjestu izrasla su kopita divljeg praseta, onog što je u stanju na planini na 1900 m nadmorske visine da kopitima iskopa najdublji korijen na svijetu?
Butine sam i prestala da mažem cijele. Ako ih počnem mazati i nazad, neće mi dvije plate mjesečno moći biti. Nego namažem naprijed malo više oko koljena i listove gdje se vidi...
Srijeda je posvećena gastroenterološkom sklopu. Nemam želudac i stomak, već unutrašnjeg neprijatelja. Podrigivanje mu je normalan način obraćanja. U sred govora sa donatorima samo čuješ Bluuurp. Kad držim predavanje sama sebi udaram dvoglas. Da živim u Americi najdraži bi me utrapio nekom lasvegaškom vodvilju da se skrivam iza lutke.
Ne sjećam se koji je četvrtak prošao u blaženoj dosadi. Uvijek je tu neki mokraćni kanal spreman da se upali, čisto onako za razonodu. Pa blaga temperatura praćena stezanjem u grlu i suzama u očima, Ništa strašno ništa strašno umiruje državna doktorica privatna doktorica najdraži mama svekrva sestra zet sestričina tata svekar tetka pratetka prijatelj 1 i prijatelj 2.
Petkom se obično prisjećamo predhodnih dana sa pravim suzama u očima. I čekamo vikend kad će se valjda probuditi i neki drugi hormoni. Oni o kojima mi bivše trudnice pričaju sa značajnim miganjem obrva. S E K S U A L N I hormoni. Koji su njih proganjali dan i noć tokom 9 mjeseci. Nikad veću želju osjetile nisu. I legnem ja tako u petak veče sa jednom molitvom – da se hoće i meni probuditi ti hormoni.
Subota i nedjelja – probudila se jedino zvjerska glad. Od doručka, do ručka, sa dvije užine da se preživi do večere koja mi prisjedne jer nemam dobro varenje, ali nisam prosto mogla da odolim, uostalom zašto ne mogu pojesti nešto slatko i ja nekad valjda sam živo biće a zašto si mi dozvolio da ovoliko jedem propade nam sad vikend šta tebe briga ti si u formi i ništa ti se ne prima a vidi mene sad jedva dišem kao da sam ja kriva što sam ovoliko pojela ne mogu svi da žive od dva krekera kao ti zašto me nikad ne zagrliš je l ti to nisam više privlačna slobodno reci neću se naljutiti svjesna sam i ja da više nisam privlačna vidim to po tebi ne krivim te i sebi sam odvratna stani gdje ćeš to s tim užetom nemoj toliko stiskati vrat poplaviće ti zašto guraš stolicu ispod svojih nogu šta se to pobogu dešava? Dragi sad ću zvati hitnu nego prije toga jedno pitanje- kad će večera?
Od seksa kao što vidite nema ni traga. Ako ga pronađete javite. Slijedi nagrada.
">
Kad si trudna tvoje tijelo postaje opštenarodna svojina. Savjeta, i to obično kontradiktornih, dobila sam za tri visoke peći, što bi rekao Riđobrki. Od informacija kako iskoristiti šišmiševo krilo, dlake od crne mačke i užegao hljeb tokom punog mjeseca mogu sastaviti Enciklopediju triput zanimljiviju od one Krležine dosade. A od suvih šljiva kojima me ljudi časte počela sam krišom nizati džinovsku ogrlicu u namjeri da uđem u Ginisovu knjigu rekorda. Ormar mi se puni tuđim ogromnim košuljama, majicama i hlačama, što me baca u očaj. Zar ću stvarno, najstvarnije, jednom biti TOLIKA?
Niti jedne gaće mi više ne mogu. Svake pa čak i one što se pojavljuju za prvi dan mjesečnice, na meni izgledaju nekako... koji li je pravi termin... neupadljivo? Shvatila sam da je izraz nevidljive gaće možda bolji kad mi je dragi neki dan donio da obučem veš jer postojeći uopšte nije spazio na meni.
Što se tiče grudnjaka to mi je najmanja briga. Uvijek sam željela da mi iz njeg nešto viri. Ne sa strane od debljine, zlobnici, nego u visinu. I sad kad se to dešava ne namjeravam to baš skrivati. Ali, nije ni to neki urnebes. Čovjek se lako navikne na dobro. I vrati se prvobitnoj opsesiji. Zašto se sve promjene dešavaju meni i na mom tijelu a ništa Njemu?
To uopšte nije fer
To uopšte nije fer. Ja kvasam, patim, borim se kao lavica da dostojanstveno preživim jutro, jer nikad ne znam šta će me zateći u ogledalu – neka nova gigantska bubuljica ili oteklina u predjelu stomaka ili otečene noge ili praseći prsti ili... a on svjež ka ruža.
Gad.
Ovo stanje se ne zove džaba Drugo stanje. Bilo bi još tačnije da se zove vanzemaljsko stanje. Možda i napuhana vreća stanje. Ne bi bilo netačno ni Klupko golih živaca stanje!!! Ili ubiću se ako mi još jednom kažeš prasiću moj slatki stanje. Ako vam je teško shvatiti šta tačno želim reći evo jedna situacija. Fiktivna naravno.
Neki dan mi je jadničak pokušao tepati kao što je i prije radio kad sa očitim uživanjem slistim tanjir pomfrita: ma ko je to fino ručao, prasić moj slatki? I izazvao Nijagarine vodopade u trajanju sat i po. Kad ste s nekim sto godina možete mu dopustiti i ovo neliterarno obraćanje, u namjeri da dobijete još jednu porciju pomfrita a da prstom ne mrdnete. I nikad, baš nikad me nije vrijeđalo jer on to ne kaže zlobno. Ali sad!!! Sad me ujeo za srce. Iako je Nijagara presušila, nisam sigurna da sam mu halalila. Jer ne mijenja se on. Ne transformiše se njemu lice u Miss Piggy.
Moje tijelo me definitivno izdaje. Nekako kao da preko noći nabubri u namjeri da me upropasti, što bi rekao Radovan III. A najdraže mi je kad mi dobra drugarica kaže bože Dženana kad prije kupi te trudničke hlače (to je onaj modni holokaust – hlače sa gumiranim platnom koje se rasteže od želuca do pupka pa izgledaš kao debeli pingvin) Ja sam do trećeg mjeseca nosila djevojačke farmerke. Dođe mi da se izgrizem. Ili nju.
Moje je tijelo na žalost postalo jedan tipičan kvinsling. Koji ne poznaje ni radne dane ni vikende ni ikakve svece. Izdaje li izdaje na dnevnoj osnovi:
Ponedjeljak. Nikad se ljepše nisam probudila. Čak se i nožni prsti zadovoljno migolje. Zijev, dva, ideja o doručku se odmah kristalizirala, kažiprst je već u njegovim leđima da mu morzeovom azbukom prenese šta treba da mi priredi, kad gle jada a nije iz Mostara grada, slučajno rukom očešem bradavicu ...i sve krene naopako. Prvo i prvo da se razumijemo trudnice nemaju bradavice na dojkama. One imaju dvije velike crvene, grozdave, onako na mladežast način, grudve koje samo vrebaju neoprezne. U namjeri da zabole do kosti i natrag. I da unište svo moguće zadovoljstvo kojeg se možda mozak sjeća iz nekih pradavnih vremena a vezano je za grudi i kružne, ritmičke pokrete usana i ruku...I kako bol iz bradavice sijevne u mozak, život prestane biti veseo. Nije ti ni do kakvog doručka. Nožni prsti postanu kandže na kojima možeš samo da odšepesaš do kupatila. A grudi dva bolna, nikad omužena, vimena.
Gdje je blažena dosada
Utorak. Nema više mlijeka za tijelo. Nije mi jasno kako kad sam kupila veliko pakovanje neki dan. I onda, spoznaja, kao hladan tuš. Naravno da ga nema kad sad mažem površinu omanje slonice. Za stomak mi je nekad trebalo pola šake losiona ili mlijeka. Sad nanosim kutljačom. Leđa mi je nekad on mazao. Sad me okrene prema pločicama i pošprica šlaufom. Više nemam dvije hrapave pete. Na njihovom mjestu izrasla su kopita divljeg praseta, onog što je u stanju na planini na 1900 m nadmorske visine da kopitima iskopa najdublji korijen na svijetu?
Butine sam i prestala da mažem cijele. Ako ih počnem mazati i nazad, neće mi dvije plate mjesečno moći biti. Nego namažem naprijed malo više oko koljena i listove gdje se vidi...
Srijeda je posvećena gastroenterološkom sklopu. Nemam želudac i stomak, već unutrašnjeg neprijatelja. Podrigivanje mu je normalan način obraćanja. U sred govora sa donatorima samo čuješ Bluuurp. Kad držim predavanje sama sebi udaram dvoglas. Da živim u Americi najdraži bi me utrapio nekom lasvegaškom vodvilju da se skrivam iza lutke.
Ne sjećam se koji je četvrtak prošao u blaženoj dosadi. Uvijek je tu neki mokraćni kanal spreman da se upali, čisto onako za razonodu. Pa blaga temperatura praćena stezanjem u grlu i suzama u očima, Ništa strašno ništa strašno umiruje državna doktorica privatna doktorica najdraži mama svekrva sestra zet sestričina tata svekar tetka pratetka prijatelj 1 i prijatelj 2.
Petkom se obično prisjećamo predhodnih dana sa pravim suzama u očima. I čekamo vikend kad će se valjda probuditi i neki drugi hormoni. Oni o kojima mi bivše trudnice pričaju sa značajnim miganjem obrva. S E K S U A L N I hormoni. Koji su njih proganjali dan i noć tokom 9 mjeseci. Nikad veću želju osjetile nisu. I legnem ja tako u petak veče sa jednom molitvom – da se hoće i meni probuditi ti hormoni.
Subota i nedjelja – probudila se jedino zvjerska glad. Od doručka, do ručka, sa dvije užine da se preživi do večere koja mi prisjedne jer nemam dobro varenje, ali nisam prosto mogla da odolim, uostalom zašto ne mogu pojesti nešto slatko i ja nekad valjda sam živo biće a zašto si mi dozvolio da ovoliko jedem propade nam sad vikend šta tebe briga ti si u formi i ništa ti se ne prima a vidi mene sad jedva dišem kao da sam ja kriva što sam ovoliko pojela ne mogu svi da žive od dva krekera kao ti zašto me nikad ne zagrliš je l ti to nisam više privlačna slobodno reci neću se naljutiti svjesna sam i ja da više nisam privlačna vidim to po tebi ne krivim te i sebi sam odvratna stani gdje ćeš to s tim užetom nemoj toliko stiskati vrat poplaviće ti zašto guraš stolicu ispod svojih nogu šta se to pobogu dešava? Dragi sad ću zvati hitnu nego prije toga jedno pitanje- kad će večera?
Od seksa kao što vidite nema ni traga. Ako ga pronađete javite. Slijedi nagrada.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
Zabilješke stare trudnice: Želim da i On pati!
Kad si trudna tvoje tijelo postaje opštenarodna svojina. Savjeta, i to obično kontradiktornih, dobila sam za tri visoke peći, što bi rekao Riđobrki. Od informacija kako iskoristiti šišmiševo krilo, dlake od crne mačke i užegao hljeb tokom punog mjeseca mogu sastaviti Enciklopediju triput zanimljiviju od one Krležine dosade. A od suvih šljiva kojima me ljudi časte počela sam krišom nizati džinovsku ogrlicu u namjeri da uđem u Ginisovu knjigu rekorda. Ormar mi se puni tuđim ogromnim košuljama, majicama i hlačama, što me baca u očaj. Zar ću stvarno, najstvarnije, jednom biti TOLIKA?
Niti jedne gaće mi više ne mogu. Svake pa čak i one što se pojavljuju za prvi dan mjesečnice, na meni izgledaju nekako... koji li je pravi termin... neupadljivo? Shvatila sam da je izraz nevidljive gaće možda bolji kad mi je dragi neki dan donio da obučem veš jer postojeći uopšte nije spazio na meni.
Što se tiče grudnjaka to mi je najmanja briga. Uvijek sam željela da mi iz njeg nešto viri. Ne sa strane od debljine, zlobnici, nego u visinu. I sad kad se to dešava ne namjeravam to baš skrivati. Ali, nije ni to neki urnebes. Čovjek se lako navikne na dobro. I vrati se prvobitnoj opsesiji. Zašto se sve promjene dešavaju meni i na mom tijelu a ništa Njemu?
To uopšte nije fer
To uopšte nije fer. Ja kvasam, patim, borim se kao lavica da dostojanstveno preživim jutro, jer nikad ne znam šta će me zateći u ogledalu – neka nova gigantska bubuljica ili oteklina u predjelu stomaka ili otečene noge ili praseći prsti ili... a on svjež ka ruža.
Gad.
Ovo stanje se ne zove džaba Drugo stanje. Bilo bi još tačnije da se zove vanzemaljsko stanje. Možda i napuhana vreća stanje. Ne bi bilo netačno ni Klupko golih živaca stanje!!! Ili ubiću se ako mi još jednom kažeš prasiću moj slatki stanje. Ako vam je teško shvatiti šta tačno želim reći evo jedna situacija. Fiktivna naravno.
Neki dan mi je jadničak pokušao tepati kao što je i prije radio kad sa očitim uživanjem slistim tanjir pomfrita: ma ko je to fino ručao, prasić moj slatki? I izazvao Nijagarine vodopade u trajanju sat i po. Kad ste s nekim sto godina možete mu dopustiti i ovo neliterarno obraćanje, u namjeri da dobijete još jednu porciju pomfrita a da prstom ne mrdnete. I nikad, baš nikad me nije vrijeđalo jer on to ne kaže zlobno. Ali sad!!! Sad me ujeo za srce. Iako je Nijagara presušila, nisam sigurna da sam mu halalila. Jer ne mijenja se on. Ne transformiše se njemu lice u Miss Piggy.
Moje tijelo me definitivno izdaje. Nekako kao da preko noći nabubri u namjeri da me upropasti, što bi rekao Radovan III. A najdraže mi je kad mi dobra drugarica kaže bože Dženana kad prije kupi te trudničke hlače (to je onaj modni holokaust – hlače sa gumiranim platnom koje se rasteže od želuca do pupka pa izgledaš kao debeli pingvin) Ja sam do trećeg mjeseca nosila djevojačke farmerke. Dođe mi da se izgrizem. Ili nju.
Moje je tijelo na žalost postalo jedan tipičan kvinsling. Koji ne poznaje ni radne dane ni vikende ni ikakve svece. Izdaje li izdaje na dnevnoj osnovi:
Ponedjeljak. Nikad se ljepše nisam probudila. Čak se i nožni prsti zadovoljno migolje. Zijev, dva, ideja o doručku se odmah kristalizirala, kažiprst je već u njegovim leđima da mu morzeovom azbukom prenese šta treba da mi priredi, kad gle jada a nije iz Mostara grada, slučajno rukom očešem bradavicu ...i sve krene naopako. Prvo i prvo da se razumijemo trudnice nemaju bradavice na dojkama. One imaju dvije velike crvene, grozdave, onako na mladežast način, grudve koje samo vrebaju neoprezne. U namjeri da zabole do kosti i natrag. I da unište svo moguće zadovoljstvo kojeg se možda mozak sjeća iz nekih pradavnih vremena a vezano je za grudi i kružne, ritmičke pokrete usana i ruku...I kako bol iz bradavice sijevne u mozak, život prestane biti veseo. Nije ti ni do kakvog doručka. Nožni prsti postanu kandže na kojima možeš samo da odšepesaš do kupatila. A grudi dva bolna, nikad omužena, vimena.
Gdje je blažena dosada
Utorak. Nema više mlijeka za tijelo. Nije mi jasno kako kad sam kupila veliko pakovanje neki dan. I onda, spoznaja, kao hladan tuš. Naravno da ga nema kad sad mažem površinu omanje slonice. Za stomak mi je nekad trebalo pola šake losiona ili mlijeka. Sad nanosim kutljačom. Leđa mi je nekad on mazao. Sad me okrene prema pločicama i pošprica šlaufom. Više nemam dvije hrapave pete. Na njihovom mjestu izrasla su kopita divljeg praseta, onog što je u stanju na planini na 1900 m nadmorske visine da kopitima iskopa najdublji korijen na svijetu?
Butine sam i prestala da mažem cijele. Ako ih počnem mazati i nazad, neće mi dvije plate mjesečno moći biti. Nego namažem naprijed malo više oko koljena i listove gdje se vidi...
Srijeda je posvećena gastroenterološkom sklopu. Nemam želudac i stomak, već unutrašnjeg neprijatelja. Podrigivanje mu je normalan način obraćanja. U sred govora sa donatorima samo čuješ Bluuurp. Kad držim predavanje sama sebi udaram dvoglas. Da živim u Americi najdraži bi me utrapio nekom lasvegaškom vodvilju da se skrivam iza lutke.
Ne sjećam se koji je četvrtak prošao u blaženoj dosadi. Uvijek je tu neki mokraćni kanal spreman da se upali, čisto onako za razonodu. Pa blaga temperatura praćena stezanjem u grlu i suzama u očima, Ništa strašno ništa strašno umiruje državna doktorica privatna doktorica najdraži mama svekrva sestra zet sestričina tata svekar tetka pratetka prijatelj 1 i prijatelj 2.
Petkom se obično prisjećamo predhodnih dana sa pravim suzama u očima. I čekamo vikend kad će se valjda probuditi i neki drugi hormoni. Oni o kojima mi bivše trudnice pričaju sa značajnim miganjem obrva. S E K S U A L N I hormoni. Koji su njih proganjali dan i noć tokom 9 mjeseci. Nikad veću želju osjetile nisu. I legnem ja tako u petak veče sa jednom molitvom – da se hoće i meni probuditi ti hormoni.
Subota i nedjelja – probudila se jedino zvjerska glad. Od doručka, do ručka, sa dvije užine da se preživi do večere koja mi prisjedne jer nemam dobro varenje, ali nisam prosto mogla da odolim, uostalom zašto ne mogu pojesti nešto slatko i ja nekad valjda sam živo biće a zašto si mi dozvolio da ovoliko jedem propade nam sad vikend šta tebe briga ti si u formi i ništa ti se ne prima a vidi mene sad jedva dišem kao da sam ja kriva što sam ovoliko pojela ne mogu svi da žive od dva krekera kao ti zašto me nikad ne zagrliš je l ti to nisam više privlačna slobodno reci neću se naljutiti svjesna sam i ja da više nisam privlačna vidim to po tebi ne krivim te i sebi sam odvratna stani gdje ćeš to s tim užetom nemoj toliko stiskati vrat poplaviće ti zašto guraš stolicu ispod svojih nogu šta se to pobogu dešava? Dragi sad ću zvati hitnu nego prije toga jedno pitanje- kad će večera?
Od seksa kao što vidite nema ni traga. Ako ga pronađete javite. Slijedi nagrada.
dzenana alađuz
Kad si trudna tvoje tijelo postaje opštenarodna svojina. Savjeta, i to obično kontradiktornih, dobila sam za tri visoke peći, što bi rekao Riđobrki.
