Zašto sam nakon 13 godina napustio Sarajevo Film Festival

Objavljujemo tekst Howarda Feinsteina o razlozima zbog kojih je napustio Sarajevo Film Festival, s naglaskom na činjenicu da ne želimo stajati ni na čijoj strani; dvije su strane u svakoj priči a ovdje samo Howard ima riječ (Uputili smo poziv Sarajevo Film Festivalu da objasni svoju stranu priče.) Međutim, pitanje slavnih utječe na svaki film festival.— Uredništvo magazina IndieWIRE

Zašto sam u Sarajevu ostavio svoje srce: Šizofrenija film-festivala

Tata je uvijek govorio da lako dižem ruke od svega. Bio je neuk bokserski šampion, vlasnik Zlatnih rukavica (Golden Gloves, godišnje prvenstvo u amaterskom boksu u SAD-u, prim.prev), ponosni teksaški grubijan koji je jurio prema željenome bez zastajkivanja. Zahvaljujući njegovom teškome radu imao sam više mogućnosti na raspolaganju, pa sam prerano napustio Boy Scouts, United Synagogue Youth, B’nai B’rith Youth, Pi Lambda Phi (omladinske organizacije u SAD-u, prim.prev), pripreme za studij medicine i arhitekture, završivši najprije filmsku akademiju i postavši potom filmski kritičar. Vjerujem, međutim, da me ne bi osudio zbog toga što sam, prije tri sedmice, napustio mjesto selektora međunarodnog programa na Sarajevo Film Festivalu, nakon 13 godina.

Nepopustljiva potraga menadžmenta za slavnim glumcima – da, znam da je njihova prisutnost realnost festivalskog svijeta, sponzora i medija koji ga podržavaju – počela se otimati kontroli, u mjeri u kojoj je počela kršiti moju osnovnu namjeru: predstaviti najbolje i/ili najoriginalnije filmove koji otkrivaju jedinstvenu viziju širom svijeta u kojem su, u toku prethodne godine, ti filmovi imali premijere. Koliko god cijenio glumački posao, moje srce pripada režiserima. Posao snova pretvorio se u noćnu moru.

Zašto pišem o nečemu što bi se moglo nazvati unutarnjim problemom? Zato što nije: problemi koji su me naveli da odstupim karakteristika su festivala diljem svijeta. Dva zadatka filmskih festivala, koja ih oslikavaju prilično šizoidnim – brbljave zvijezde i visokokvalitetni filmovi – nešto su što mora biti izbalansirano jer, u protivnom, festivali dolaze u opasnost da slijepo služe bogatim i slavnim dok istovremeno prikazuju, u najboljem slučaju, osrednje filmove; ili da u rasporedu imaju gala-svečanosti posvećene osrednjim fimovima, sa zvijezdama sa B i C listi (u filmskom svijetu najbolji glumci čine A-listu, zatim slijede ostali, prim.prev), kako bi zadovoljili novinare i zadivljeno domaće stanovništvo. (Nedavni interview Erica Kohna (filmskog kritičara op.aut) sa režiserom Olivierom Pereom (umjetničkim direktorom festivala u Locarnu, prim.prev), na indieWIRE-u, kazuje da je ovaj festival postao bolje izbalansiran nakon što su neka slavna imena dodana njegovoj prilično opuštenoj atmosferi.)

Ne mora biti tako: Bez obzira na to koje se zvijezde pojave, New York Film Festival je uvijek, prvo i osnovno, posvećen filmovima samim, baš kao i festival u Torinu. Kan i Venecija predstavljaju zvučna imena ali jednako ostaju ogledni primjeri festivala s ezoteričnom atmosferom. Festival u Deauvilleu, s druge strane, bez ustručavanja ističe američke zvijezde. Većina festivala zauzima, s nelagodom, sivu zonu u sredini.

Vodio sam dva programa u Sarajevu: Tribute to…, retrospektivu modernog filmmaker-a, koji bi predstavio/la film ili dva dnevno a na kraju se predstavio/la javnim interviewom koji sam vodio; te Panoramu, izbor od oko 25 filmova i dokumentaraca, gdje su filmadžije često dolazile i komunicirale s gledateljima. Oba programa privlačila su brojnu i odanu publiku. Iskreno smatram da je njihova popularnost proizišla iz toga što sam selekciju obavljao sam, bez vijećanja i ograničenja.
Ove godine, međutim, čelnici festivala Miro Purivatra, direktor, te njegova supruga Izeta Građević, umjetnička direktorica, iznenada su počeli ograničavati moje izbore. Uplitanje je anatema za selektora. Možda će sljedeći primjeri objasniti bolje.

Tribute To…

Pozvao sam velikog srbijanskog režisera Olega Novkovića da sudjeluje u drugom tribute-u (nakon argentinske filmašice Lucrecie Martel, kojoj je odato glavno priznanje). Već sam ranije pravio kombinaciju međunarodnog (Abel Ferrara) i regionalnog režisera (Bela Tarr), na Purivatrin zahtjev. Ali odbili su Novkovića. Neprestano su mijenjali razloge, ali bilo je jasno da su mu željeli vratiti za to što je, prošle godine, povukao svoj najnoviji film, White White World, iz regionalnog takmičarskog programa a u korist Locarna. Prihvativši sugestiju programskog koordinatora Festivala, film White White World stavio sam u program Panorama. Menadžment koji je, navešću za primjer samo ovu godinu, dovodio moje goste iz zemalja poput Urugvaja i Meksika, odbio je platiti njegovu avionsku kartu – iz ne tako dalekog Beograda.

Panorama

Svakoga dana u podne i šest poslijepodne prikazivao sam filmove iz programa Panorama u izvrsnom kinu Meeting Point (termin u tri popodne bio je rezerviran za Tribute.) Najpoželjnija je bila projekcija u devet naveče. Tada su filmovi prikazivani na otvorenom, u velikom atrijumu vatrogasne stanice Vatrogasac, gdje su stari žbukani zidovi pojačavali zvukove. Filmove sam birao ne samo prema estetskim kriterijima, već prema mogućnosti da natjeraju gledatelje da otvore umove i čula.

Direktori festivala uvijek su birali pristupačnije filmove, bazirano na tome koji sudionici se mogu pokloniti publici, za veći program pod imenom “Open Air”, koji se odvija na mnogo većem prostoru na otvorenom. Nikad se prije nismo takmičili; naprotiv, s vremena na vrijeme prikazali bismo neke od istih naslova. Ove godine neki filmovi iz Berlina i Kana, vrste koja bi uvijek ranije bila dostupna, nisu procijenjeni odgovarajućim za moj program Panorama – čisto zbog toga što bi, na kraju, neko od aktera mogao biti dostupan da stane pred gomilu i smiješi se.

Hoće li doći neko iz filma “Kid With a Bike” braće Dardenee? Naravno da ne. Morao sam da spašavam film iz “kante za otpatke”. Morao sam se boriti kako bih u program Panorama uključio film “The Guard”, koji je bio markiran za završno veče “Open Air” programa, u slučaju da Brendan Gleeson ili Don Cheadle postanu dostupni. Preko starog prijatelja, irskog producenta, pozvao sam njih i režisera, Johna Michaela McDonagha, jedinog do kojeg mi je bilo stalo. Purivatra, koji je bio zainteresiran samo za glumce, dao je svoj blagoslov. Došao je samo McDonagh pa je, za nepovjerovati, menadžment želio da ga predstavi samo na Open Air screening-u, kako bi mogao slati poljupce masama. Morao sam se boriti da ga zadržim kako bi uradio otvoreni interview s gledaocima Panorame. To je sumorna oblast u kojoj su se kult (zamijećenih) zvijezda i kvalitativne odrednice selekcije preplitale u negativnom smislu.

Ipak, ludilo slave dostiglo je svoj klimaks upravo prije Open Air screeninga filma The Guard. Na ceremoniji zatvaranja, u Narodnom pozorištu, Purivatra je predao last-minute počasno Srce Sarajeva Angelini Jolie, koja je posjetila grad kad je režirala svoj prvi (još uvijek nezavršeni) film, baziran na priči o logorima za silovanje koje su držali bosanski Srbi u periodu genocida od 1992-95.

Istovremeno, na zatvaranju programa Panorama pred prepunim Vatrogascem, udaljenim manje od deset minuta hoda, radio sam otvoreni interview s veterankom filma, Dankinjom Susanne Bier, dokazanom režiserkom i humanitarkom koja je ranije ove godine nagrađena Oscarom za najbolji strani film, o bosanskoj premijeri njenog filma In a Better World. Trebalo mi je četiri godine truda i pregovora da dovedem Bierovu. Jolievu su, naravno, progonile kamere. Za Bierovu nije bilo niti fotografa na vidiku. Ranije su fotografi uvijek dolazili, obaviješteni od strane press-ureda Festivala.

Slična sudbina stigla je i Martelovu, premda je kino bilo krcato za sve njene projekcije (tri igrana i dva kratka filma), s publikom koja se tiskala po podu i stepenicama. Doslovno bez fotografa, čak ni na godišnjem interviewu posvećenom karijeri laureata, koji je prethodnih godina uvijek bio sniman a počasni gost fotografiran. Ništa nije značilo to što je njeno prisustvo u programu Tribute predstavljalo istinski vrhunac festivala. Nalazim simptomatičnim to što je njihovo ignorisanje uslijedilo nakon što sam, tri dana po početku festivala, uručio svoju pismenu ostavku. Takođe, uzimajući u obzir početnu nevoljkost čelnika festivala da se pozove McDonagh, znao sam, premda ponekad nevjerojatno naivan, da će režiserski talent sve više padati u zapećak pred zvjezdanom moći.

Prije rata, Sarajevo je bilo čuveno po multikulturnom stilu i sofisticiranoj umjetničkoj sceni. Dugogodišnji posjetilac Panorame, Bosanac, komentirao je silaznu putanju: “Crveni tepih Sarajevo Film Festivala, pružen pred Narodnim pozorištem, vodi preko Trga Susan Sontag. (Sontag je često posjećivala ratno Sarajevo i u njemu stvarala.) Ironija Angelininog trijumfa na Trgu Susan Sontag oslikava zaokret kulturnog života u Sarajevu prema slavi i spektaklu.” Zastao je pa dodao, kao da se upravo dosjetio, “Moglo bi biti simptomatično to što se otvaranje prvog sarajevskog McDonald’s-a podudarilo s otvaranjem Festivala.”

Jolieva je dobro zastupljena na festivalskom website-u, gdje je vrlo malo podataka o programima Tribute ili Panorama. Prema dobro znanoj sarajevskoj izreci, “brisanje činjenica primjer je strategije iz autokratske, komunističke prošlosti, koja ne samo da je preživjela već je nanovo razvijena u post-socijalističkoj Bosni”. Kao da Panorama, Tribute to ili Howard Feinstein nikad nisu ni postojali.

Moja je pretpostavka da je ovo atipično za filmske festivale uopće, iako svaki ima svoje demone. Većina ih je izgrađena prema kolektivnom ili modelu neprofitne umjetnosti, što ostavlja prostor za neslaganje ili bar debatu. U slučaju Sarajevo Film Festivala, koji je Purivatrino privatno vlasništvo, kruti model organizacije zabranjuje konstruktivne promjene. Kao u vrijeme komunističkog diktatora maršala Tita, vlada nepopustljiva hijerarhija od vrha prema dnu. Niko ne talasa. Zapravo, ni jedan Bosanac ne talasa.

Više sam puta, tokom proteklih godina, razmišljao o odlasku ali bih se uvijek predomislio pomislivši na publiku. Bili su strastveno zainteresirani za tribute programe, od kojih su mnogi po prvi put bili kompletni, režiserskim veličinama kakvi su Mike Leigh, Alexander Payne, Tarr, Todd Haynes, Jia Zhang-ke, Ulrich Seidl, Bruno Dumont, Tsai Ming-liang, Peter Mullan, Ferrara i naravno Martel. Gledatelji su pružali snažnu podršku namjerno nepredvidljivoj Panorami, kojoj sam doveo filmmakere kakvi su Darren Aronofsky, Michael Winterbottom, James Marsh, Lisandro Alonso, Carlos Reygadas i Jafar Panahi. Ovoga puta, međutim, odlučio sam najprije misliti o sebi: Zašto se baviti ovim kad je zadovoljstvo počelo da nestaje iz zahtjevnog rada na selekciji?

Fokus na regionalne filmove jeste, i trebalo bi da ostane, prvi i najznačajniji dio Sarajevo Film Festivala. Moja je nada da će ovo iznošenje sarajevskog filmskog problema iz vlastite orbite na otvoreno pomoći da se prioriteti usmjere u pravcu koji će služiti i Festivalu i njegovoj publici željnoj kulture – te da će, da budemo iskreni, pomoći u očuvanju ostavštine na koju mogu biti ponosan.

( Preneseno sa indiewire.com; Prevela: A. Bosiočić-Dronjić)