Zatvaranje fabrike je propast za Semberiju

Nakon hapšenje vlasnika Fabrike šećera u Bijeljini, Zorana Ćopića optuženog da je poslovao sa odbjeglim narkobosom Darkom Šarićem, uslijedili su događaji koji su paralizovali poljoprivrednike u Semberiji. Stotine hektara zasađenih šećernom repicom propada na poljima, jer nema novca za nabavku prijeko potrebnih pesticida i hemikalija. Radnici Šećerane su na čekanju.

Sve ovo se desilo nakon prošlogodišnjih katastrofalnih poplava. Mnoga gazdinstva se nalaze u strahu od zapljene imovine.

"Ovo je sad najgori trenutak", kaže o Ćopićevom hapšenju Zdravko Milošević, poljoprivrednik iz Bijeljine koji je stavio pod hipoteku svoje gazdinstvo, uključujući i zasad repe na 20 hektara. "Sad sve visi o koncu", kaže on i dodaje da, čak, razmišlja i o samoubistvu.

Nema sumnje da se hapšenje desilo u najgorem trenutku. Da je Ćopić uhapšen mjesec dana ranije, poljoprivrednici možda ne bi ni zasijali sjeme ili bi odložili vrijeme sjetve. Sa druge strane, da je uhapšen mjesec dana kasnije, poljoprivrednici bi vjerovatno dobili pesticide koji su im potrebni da bi rod dao maksimalan prinos.

CENTAR ŽIVOTA U REGIJI

Novinari centara za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva i Srbije otkrili su da je Ćopić kupovao firme u Srbiji i Bosni i Hercegovini (BiH) tokom privatizacije. Slijedilo bi, zatim, otvaranja stečaja tokom kojeg su se on i njegovi poslovni partneri bogatili od prodaje imovine ili njenog zalaganja pod hipoteke.

On je Šariću prodao srbijanskog giganta – Mitrosrem, za 27 miliona eura. Prema navodima policije, Ćopić je sa 7 miliona eura Šarićevog bogatstva, zarađenog od droge, kupio Šećeranu. Time je, kako sumnjaju, oprao novac zarađen u kriminalu.

Policija navodi da je Šarić, crnogorski državljanin u bjekstvu, bio na čelu kriminalne organizacije koja je vukla konce na Balkanu i u Južnoj Americi. Kao dio te šire istrage na udaru se našla i Ćopićeva imovina u BiH, uključujući tri firme, od kojih se jedna bavila iznajmljivanjem aviona.

U ekskluzivnom razgovoru koji je snimljen sedmicu dana prije njegovog hapšenja, Ćopić je  kazao da nije koristio Šarićev novac da bi kupio Šećeranu. Njegov cilj je bio da pokrene proizvodnju, objasnio je u ovom razgovoru.

Tvornica nije radila 17 godina  prije nego što ju je Ćopić kupio i vratio u život. U ovaj posao je uključio i Envera Moralića, jednog od najvećih hrvatskih proizvođača vina, koji je trebao platiti za sjeme i đubrivo.

Nekada je ova fabrika imala značajnu ulogu u industrijskom životu regije. Proizvodila je svoju električnu energiju i to u tolikom obimu da je viškove besplatno dijelila društvenoj zajednici, dok je sirovine kupovala od rudnika i tvornica papira koje je koristila za pakovanje svojih proizvoda.

Mali poljoprivredni proizvođači su naročito zavisili od nje – na nju su se oslanjali kako bi finansirali sjeme, đubrivo, pesticide i druge troškove za koje nisu imali novca da plate prije otkupa.

Poljoprivrednici i rukovodioci fabrike kažu da su sa Vladom Republike Srpske (RS) pregovarali oko ponovnog puštanja Šećerane u rad. Čeka se na odluku Džerarda Selmana, ministra pravde RS-a, kako bi se pronašao put da se otpečate pogoni fabrike i prekine blokada. Ako se ne pronađe rješenje tokom ove sedmice, poljoprivrednici kažu da neće moći spasiti rod – i oko 450 hektara, uglavnom, porodičnih imanja.

Selman nije odgovarao na učestale pozive novinara OCCRP-a.
Pesticide je trebalo posuti prije 17 dana. Ljubo Maletić, poljoprivrednik iz sela Kojčinovac pored Bijeljine, kaže da se prinosi repice smanjuju svakim danom koji prođe.

"Kad prođe korov, šećernu repu, kad je trava obuzme, slobodno to možeš preorati", kaže Maletić.

"Ako se sad riješi, gubitak je nekih 50 posto", priča Zdravko Milošević.

Jovo Ošopović, koji je šećernu repicu zasijao na 60 hektara, kaže da ovaj put ne smije dozvoliti da omane.

"Od pretprošle godine mljekara mi duguje 180 hiljada maraka. Zatvorio sam farmu muznih krava sa 50 grla," kaže Ošopović. On objašnjava da njegovo gazdinstvo već tri godine propada i da ne zarađuje novac.

Prošle godine je, kaže, ostvario samo trećinu planiranog uroda pšenice zbog velike poplave. Posao sa Šećeranom mu je davao nadu da će se izvući iz finansijskih problema.

Poljoprivredno dobro Semberija ima rješenje.

Semberijin tehnički direktor Čedomir Stojanović kaže da ova zadruga sije najviše šećerne repice u ovoj regiji, i to na 250 hektara. Mali poljoprivredni proizvođači su posijali još toliko hektara. Semberiija je imala ugovor o prodaji svog uroda bijeljinskoj šećerani, ali sad razmatra da prekine ugovor i umjesto toga proda svoje repice šećerani u Pečincima u Srbiji.

Ako bi mali proizvođači dobili pesticide i uspjeli da provedu žetvu, i oni bi mogli učiniti isto.

ŽRTVE KRIMINALA

Novinari CIN-a su posjetili bijeljinsku šećeranu i zatekao desetak vozila parkiranih u dvorištu. Na kapiji se moglo čuti brujanje agregata, snage tek tolike da omoguće rad kompjuterima. Struja je bila isključena sedmicu dana, ali je ponovo uključena od ponedjeljka .

Tehnički direktori u proizvodnji Rade Rakić ​​i Meho Fafulić sjedili su u sobi koju je osvjetljavalo samo dnevno svjetlo.

Oni kažu da su radnici i fabrika žrtve kriminala koji je, možda, počinio Ćopić. Smatraju da pravosuđe treba raditi svoj posao, ali i da fabrika treba nastaviti sa radom.

Trenutno, fabrika ima 83 radnika, ali ako započne sa radom u punom kapacitetu, broj zaposlenih će porasti na 400.

"Ako ne bude fabrika radila, to nije samo katastrofa za Bijeljinu i Semberiju, nego katastrofa i za RS i BiH", kaže Rakić. Druge industrije ovise o fabrici.

Za preradu 400.000 tona šećerne repe godišnje fabrici je potrebno 22.000 tona kamena, 2.000 tona koksa, 40.000 tona uglja, 3.500 do 4.000 tona mazuta, desetine tona papirne ambalaže, uključujući milion vreća za šećer i 800.000 vreća za stočnu hranu.

"U lancu su rudnici, koksare, hemijska industrija, svi su u nizu", kaže Rakić.

"Ako jedna karika iskoči, sve staje."

(zurnal.info)