Zbog čijih interesa državne institucije plaćaju ogromne zakupnine

Sudeći po nalazima iz najnovijih revizorskih izvještaja institucija Bosne i Hercegovine, još nema ni naznaka očekivanog efekta nakon specijalne revizije troškova zakupa prostora za institucije Bosne i Hercegovine, objavljene u oktobru 2011. godine. Državni su revizori iznijeli šokantne podatke: 29 miliona KM potrošeno je za smještaj, odnosno 9,8 miliona samo za zakup državnih kancelarija, i to samo u prošloj godini!?

Revizori su ukazali institucijama gdje griješe, naznačili kako smanjiti troškove i trajno riješiti problem koji je Bosnu i Hercegovinu proteklih deset godina koštao preko 200 miliona KM!

VEĆINA UGOVORA O ZAKUPU SKLOPLJENA NAKON "NEFORMALNOG ISPITIVANJA TRŽIŠTA"

Predmet revizije, metodom slučajnog uzorka, bilo je 19 institucija Bosne i Hercegovine. Analizirano je 38 ugovora o zakupu, površina prostora, lokacije, i način na koji su poslovi sklapani.

Kako zakup ne podliježe Zakonu o javnim nabavkama, revizori su analizirali da li su uopće i kako su korištene preostale zakonske mogućnosti koje institucije imaju pri odabiru najboljeg rješenja za iznajmljivanje kancelarija.

Ispostavilo se da je samo 11 posto institucija pri traženju prostora objavilo javni poziv u medijima, 23 posto ih je poslalo ponude na nekoliko adresa.

Međutim, u 66 posto institucija prije potpisivanja ugovora o zakupu iskoristili su mogućnost provođenja neformalnog ispitivanja tržišta. Navodno se upravo u ovoj mogućnosti pojedincima i kompanijama koje se bave iznjamljivanjem nekretnina, godinama pruža odlična i sigurna zarada. Jer, ako su i neformalno pregovarali, a neformalno znači i „u četiri oka“, pa i u kafani, nije bilo zakonskih prepreka da se zaista i nađu na spisku glavnih zakupodavaca institucijama države.

A cijena zakupa, također ne podliježe posebnim pravilima, pa je i ona dogovarana od slučaja do slučaja. Po identičnom principu kao i odabir prostora.

Generalni revizor Ureda za reviziju institucija BiH, Milenko Šego, za Žurnal je, ali i brojne druge medije, mjesecima nakon objavljivanja izvještaja ponavljao da bi se smanjenjem kirije za samo jednu marku po kvadratu mogle napraviti ogromne uštede.

Sugerisao je smanjenje kvadrature iznajmljenog prostora na evropske okvire. A i u mnogo bogatijim evropskim zemljama je standard od osam do 12 metara kvadratnih po uposleniku. U instutucijama BiH, međutim, u većini slučajeva, jedan uposlenik ima i po 30 kvadrata samo za sebe.

Predložena je i primjena sve rasprostranjenijih modela u Evropi, izmještanje na periferiju grada institucija kojima nije bitan izravan kontakt s klijentima, jer je u izvangradskim zonama zakupnina znatno niža.

Ponovio je Šego i da uprkos tome što nemamo državnu agenciju koja sistemski brine o zakupu, pa svako po svojoj želji bira lokaciju i određuje cijenu, da su institucije ipak dužne Pravobranilaštvu BiH dostaviti ugovore koji na godišnjem nivou prelaze vrijednost 10.000 KM. Samim tim, Pravobranilaštvo, ukoliko uoči bilo šta štetno po državni budžet, može da ospori sumnjive ugovore.

Međutim, jedino što se od objavljivanja revizorskog izvještaja do danas dogodilo bila je rasprava u državnom Parlamentu, odnosno zaključak Vijeća ministara iz februara da Služba za zajedničke poslove institucija BiH uradi analizu o trenutnom stanju.

Žurnalu su iz Službe odgovorili da su oni svoj dio posla i uradili, te da su analizu poslali Ministarstvu finansija i trezora BiH. Na osnovu njihovih podataka, Vijeće ministara bi, kao jedino nadležno tijelo, što je moguće prije trebalo da odluči o najboljem, dugoročnom rješenju za smještaj institucija Bosne i Hercegovine.

I to bi valjda trebalo da se dogodi što prije, kako bi se već tokom planiranja budžeta za narednu godinu moglo računati na eventualne projekte, a koji bi dugoročno Bosni i Hercegovini sačuvali milione maraka u budžetu, a koje sada baca na kirije.

Međutim, vjerovatno to neće ići ni tako brzo niti jednostavno. Malo zbog toga što rijetko koja institucija pokazuje brigu za javni novac. Malo zbog politike, a malo i zbog interesnih lobija kojima bi trajno rješenje ugrozilo dugogodišnje unosne poslove iznajmljivanja kancelarija državi.

NA POTEZU JE VJEKOSLAV BEVANDA

Kada je SIPA 2010. godine pokrenula istragu protiv tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Nikole Špirića, ministra finansija Dragana Vrankića i direktora Službenog lista BiH Dragana Prusine, zbog kupovine poslovnog prostora u zgradi na Otoci po dvostruko višoj cijeni od tržišne, osim medijskih napisa o pozadini ovog posla, tačnije o navodnoj sprezi osumnjičenih sa vlasnikom zgrade Ljiljankom Palcem iz Gruda, nije se dalje odmaklo.

Nikada niko nije analizirao ni zašto pojedine institucije Bosne i Hercegovine koje već imaju osigurane kancelarije u zgradi zajedničkih institucija, odnosno u zgradi Parlamentarne skupštine na Marin Dvoru, za određene uposlenike zakupljuju prostor u susjednom UNITIC-u.

Jedino su mediji reagirali kada je svojevremeno direktor FIPA-e Haris Bašić ovu instituciju odlučio smjestiti u novoizgrađeni Avaz Twist Tower Fahrudina Radončića.

A nije bilo ni pitanja zašto je recimo Unioninvestova zgrada na Grbavici, sve češće i privremena adresa državnih institucija, naravno po izuzetno visokoj zakupnini.

Zašto se samo mediji bave pitanjima ima li i kakve su interesne veze potpisnika ugovora o zakupu, kako se dogovara cijena zakupa, koliko to državu u konačnici košta?

Na ovo posljednje pitanje revizori su već dovoljno odgovorili. Napisali i dostavili Parlamentu BiH. Služba za zajedničke poslove uradila je analizu sadašnjeg stanja i dostavili su dokument Nikoli Špiriću. Ministar finansija, dakle, ima šta predložiti predsjedavajućem Vijeća ministara Vjekoslavu Bevandi.

A da se hoće riješiti problem, vrlo je jednostavan način.

Kako i glavni revizor Šego predlaže, ne mora se čak ni osnivati posebna agencija za vođenje poslova zakupa za sve institucije. Može se to u nadležnost dodijeliti Službi za zajedničke poslove institucija BiH.

Onda se ne bi moglo dogoditi da za sve one sugestije revizora o smanjenju kvadrature i odgovornijem odabiru lokacija i cijena zakupa, odgovorni u institucijama mare ili ne mare, već bi to bila obaveza institucije sa zakonskim ovlaštenjima ali i ograničenjima i sankcijama ako se zakon ne provodi.

Također, konačno bi se moglo početi razmišljati i i o kapitalnim projektima, izgradnji  ili kupovini zgrada. I jednostavnom računicom jasno je da bi to dugoročno bilo itekako jeftinije za Bosnu i Hercegovinu. U svakom slučaju, mnogo jeftinije nego sadašnje rješenje, koje nas iz godine u godinu košta po 30-tak miliona maraka.

(zurnal.info)