Iz knjige Duž oštrog noža leti ptica: Zemlja koja je pojela oca

Na krevetu je ležala prazna vojnička uniforma, a u sanduku pored otac. Crni pramen njegove kose stršao je kao pera zdrobljenog kosa, male mrtve ptice. Oko odra je stajalo nekoliko vojnika koji su bili s njim u istoj jedinici, raspoređeni na istom mjestu, gledajući istu smrt koju on nije vidio. Njegovu. Brat i ja smo stajali u blizini njegove glave sa zgrčenim vilicama stegnutim stidom i ljutnjom što i babi nešto ne stisne vilicu jer otkad je dva dana prije njega stigla vijest o očevoj smrti baba ne prestaje da kuka i nabraja lijepe oči svoga sina jedinoga, milu kosu, jadnu majku što je ovo doživjela, što u grob nije legla da ne gleda kakvog li te majci nose, sine Jovo, ko će tvoju staru majku pogledati, ko će tvoju staru majku sahraniti, ajme meni, ajme ćaći tvome, nismo ti se ovome nadali, ajme snajka ostade bez muža, ajme djeco moja bez svog ćaće, što nas ova nesreća pogodi, mili Bože, što mi ovo radiš, zašto majci oduzimaš sina. I onda bi jedan lanac nabrajanja povukao drugi kada bi neka od komšinica došla da se solidariše s babom u žalosti. Pogotovo ako su one što su upravo ušle u kuću i same nedavno ostale bez sinova, nastupio bi hor beskrajnog jecanja i naricanja.

Jedna ju je istovremeno tješila i kudila što u trenucima očaja huli na Boga i moli da je uzme kad joj je već uzeo sina: „Nemoj, Anđo, sestro moja mila, nemoj, Anđo, kô Boga te molim, tvoj je barem ženu ostavio, tvoj je, Anđo, djecu izrodio, moj se, jadan, nije ni ženio.“ Načičkala ih se puna soba i kuhinja i hodnik, sve do ulaznih vrata. Ženâ i babâ u crnim haljinama i s maramama, crnih ptica koje su kljucale teškim glavama, ljuljale se i zapjevale. Majka, brat i ja smo stajali skamenjeni dok se kraj očeve glave topila svijeća. Babu su držale žene iz sela, ona im se otimala i bacala po očevom mrtvom tijelu. Vazduh je postajao sve gušći i zagušljiviji. Djed je stajao u dnu očevih nogu, ali njegove oči nisu bile tu i on je otad sve manje bio tu dok nije sasvim otišao. U jednom trenutku majka se samo spustila na zemlju, kao svijeća kad se istopi i izlije sama u sebe. Žene su pritrčale i polijevale je vodom. Brat i ja smo bili najukočenije osobe u prostoriji, mislili smo kako smo davno nešto učinili pogrešno, kako nismo poslušali oca, kako se tad nešto pomjerilo u svemiru, kako su nam se ubijene ptice i ubijeni gušteri svetili plešući nad glavom našeg mrtvog oca. Mi smo bili djeca koja nisu znala plakati. Tuga i krivica bile su u nama okamenjene, čvrste i strašne kao preparirane životinje.

Očev starješina Zdravko rekao je babi nekoliko uobičajenih fraza: da može biti ponosna na sina, da se držao hrabro, da zna da je teško, ali eto, ako je za neku utjehu, a mnogim majkama bi i to značilo da imaju tijelo da ga oplaču i sahrane, a neke ni to nemaju. Njegove kolege borci su rizikovali život i izvukli ga iz obruča. Nažalost, nije bilo pomoći. Tako ga je pogodio metak da ga nije unakazilo, eto bože prosti, kao da je živ, svašta u ratu ima, nije u komadima, nije ga niko mučio, bio je mrtav na licu mjesta, nije se patio. Mi smo slušali te riječi i zamišljali oca kako se hrabro šunja i gine, iako nam nije bilo sasvim jasno kako su se našli u obruču, ni kako se hrabro držao, ni da li su zaspali ili bili pijani kada su ih opkolili kako je to kasnije selo pričalo babi iza leđa ili samo nije imao sreće i jedan metak je u njemu našao ispunjenje svoje putanje. Priče su ostale krhke, različite i nepouzdane. Sanduk su zatvorili i na njega stavili zastavu. Otad sam omrznula i zastave i bacila onu što nam je otac kupio na početku rata na seoskom sajmu kada su zastave bile moderne, da znamo ko smo i šta smo jer je bilo onih koji ne znaju. Više nisam željela da znam ko sam i šta sam ili sam ba- rem htjela da to otkrijem sama. U natiskanoj grupi ljudi, koja se širila od groba i račvala ka uskim stazama groblja, učinilo mi se da me odnekud iz gomile gleda Milena, da me bode svojim plavim očima u kojima je nebo, a iza neba je sloboda, pomišljam da je i otac otišao tamo, s onu stranu, u plavetnilo, jer mu je bilo dosta, jer je bio umoran i taj umor je pojeo njegovu ljutnju ali i život.

Rano je ljeto, još je sve zeleno, još sunce nije prejako i nije spalilo travu oko nas, njeni čuperci zajedno sa sitnim grumenjem zemlje razbacani su oko rake i sitni insekti i bube gmile svud. Svi su u crnini, i brat i ja imamo crne majice kratkih rukava. Neko se požalio na vrućinu, ne osjećam je, osim lagani vjetar, pokušavam zamisliti da sam negdje drugdje, ali baba svako malo vrisne i zakuka. Majka se stisnula kraj nje, tiho plače i ćuti. Brat i ja smo joj zahvalni na tom. Bilo bi lakše da svi ćute, ali sada već i pop pjeva i priča kakav je naš otac bio čovjek iako ga nije poznavao. Kakav je naš otac bio čovjek? Sjećanje je zaglavljeno između straha od njegovih kazni i kratke nježnosti kada nas pomazi po glavi gledajući u nas tužnim i pomalo odsutnim pogledom. U svojim rijetkim razgovorima s nama, koji su mahom bili savjetodavni, govorio nam je kako trebamo dobro učiti i biti dobri ljudi. Mi smo dobro učili i nismo bili sigurni u to da li smo dobri ljudi ni šta to znači. Većina ljudi oko nas je za sebe mislila da su dobri, a nama se nisu činili takvima. Brat i ja se ponekad pogledamo, usne su nam stisnute, blijede i tanke. On je tri godine mlađi i nešto niži od mene. Ne znam o čemu on sad misli, ali pogledima kao da držimo jedno drugo u toj ukočenosti i ćutanju koje smo odabrali za sebe i svoju tugu. Žao nam je oca iako smo ga se bojali, on je vozio automobil, on je popravljao stvari po kući, on nas je mogao lako podići od zemlje i ponijeti gdje god treba, on nas je mogao odbraniti ako nas neko napadne, ko će nas sad braniti, mi smo mršavi i sitni, majka je mršava i sitna, baba nije ni mršava ni sitna ali je stara i djed je star i pomalo lud i pije i mi smo sada sami u svijetu iako nismo sami i imamo sve njih, ali nešto važno i jako je otišlo dolje u zemlju sa ocem.

„Kuku, djeco moja bez svog ćaće, ko će moje podizati tiće“, zapomagala je baba, mama joj je rekla: „Nemoj, molim te, Anđo“, što nije imalo nekog efekta na nju. Hor žena joj se već pridružio.

Grobari su stajali s lopatama pored, grobari su bili komšije Nenad i Đoko, obojica su bili strastvene pijanice i već su im se crvenjela lica od jutrošnje rakije. Gledala sam u njih i zemlju ispred njih, željela sam da samo krenu zatrpavati rupu, da nas sve zatrpaju samo da prestane ovaj jauk i nabrajanje. Nisam shvatala rituale tugovanja žena oko sebe. Klatile su se i tresle, zapomagale i naricale, zamišljala sam da su velike crne ptice popadale po groblju i činilo mi se da su njihovi jauci kljunovi kojima mi jedu mozak. Pustile su iz sebe sve žalosti koje nose, nakupljene ko zna otkad, i činilo mi se da ćemo se svi podaviti u suzama i tuzi punoj ljepljivog mirisa voska i ljudskog znoja od kojih mi se povraćalo. U trenutku kada je očev grob ispunio njegov sanduk, moje tijelo je ispunila neopisiva ljutnja i tu se nastanila i zvečala je kao kamenje koje je pljuštalo ka rupi koja ga je progutala. To je bila zemlja, naša zemlja koja je pojela mog oca. Pogledala sam sve oko sebe i počela strastveno da ih mrzim, tijelo mi je ispunila snaga.

(zurnal.info)